Život

Upoznati sebe: Ko se boji uspjeha, boji se života (FOTO)

Upoznati sebe: Ko se boji uspjeha, boji se života (FOTO)
Upoznati sebe: Ko se boji uspjeha, boji se života (FOTO)

Nekoliko puta sam se zaista zbunila kad me je prof. Kavalini pozvao u svoju kliniku za medicinsku estetiku na konsultacije, jer tamo nisam očekivala Veroniku.

On mi je ispričao o nekoliko sličnih slučajeva pacijenata koji nikad nisu zadovoljni svojim izgledom i često padaju u depresiju.

Ali, kad je Veronika ušla u moju ordinaciju, ja sam se zbunila i to nisam prikrila, nego sam se u sebi zahvalila prirodi i njenim roditeljima i njoj, što taj dar ljepote čuva i njeguje. Visoka djevojka sa prirodno plavom kosom, bez šminke, u bijeloj svilenoj širokoj košulji, muške crne pantalone sa kajišem i niske cipele u stilu "Al Kapone". Prije nego što je sjela, pogledala me donekle izgubljeno i rekla: "Imam velikih problema i zbog toga sve manje radim i sve manje izlazim." Nisam još uspjela reagovati, kad je ona spustila pantalone i pokazala mi ono malo mesa što je ostalo na kukovima i dodala: "Vidite, to je celulit, i to je moj problem!" Onda sam od zbunjenosti prešla u čuđenje. Jer, tu zaista nisam vidjela celulit, već male, skoro pubertetske kukove.

Znala sam da je manekenka u dobrim modnim kućama i da ima nešto više od trideset godina, ali me zanimao razlog tih njenih strahova. Ne znam koliko je tu moj prijatelj Kavalini radio, ali, bilo kako bilo, nije bilo nikakve fizičke greške i nikakvog razloga za njene strahove. Ali, zna se, često je mnogo važnije i ima više uticaja ono što se ne vidi. Kasnije sam upoznala Viktoriju, koja je došla iz Vale d'Aosta da riješi svoje emotivno stanje, jer je, kako je priznala, odlučila da se uda za jednog biznismena iz Kijeva, koji je helikopterom sletio u njeno dvorište da zaprosi i odvede svoju ljepoticu. Poslije sam čula Nikolu i Klaudija i dosta drugih, svi su iza sebe imali slične priče.

Strah od uspjeha, to je bila suština iza koje su se nesvjesno krili, tražeći izgovore. Imali su jednu zajedničku osobinu - svi su jako kritikovali sve što naizgled ne valja. Zahtijevali su od sebe sve ili ništa, ali pošto su se bojali, ni tuđe kritike često nisu bili u stanju da prihvate na pravi način. Njihov strah od tuđih osuda inhibirao je njihove kontakte i relacije, pa i kreativnost. Često se od njih čuje kako su strogi prema sebi i, naravno, kritični prema drugima, a tu svoju samokritiku predstavljaju kao ogromnu vrlinu. Tim osobama je teško da krenu s pozitivne tačke, uvijek im je čaša poluprazna i uvijek imaju razloga da se žale ili da kritikuju druge. Nikako im ne ide od ruke da shvate da neki potezi mogu postati neuspjeh i da je to, na poslijetku, samo jedna od hiljadu životnih igara ili bitaka i da rat nije izgubljen sve dok smo živi, pa prema tome, svaku igra treba igrati najbolje i ne razmišljati o posljednjoj odluci. Treba biti ponosan na svoje kvalitete i naći snage da se "izazove" bolji igrač od nas. Sjetimo se Kiplingovih riječi: "Ako uspiješ da podneseš pobjedu i poraz, tretirajući ih kao uljeze, onda će svijet i sve ono što sadrži biti tvoj."

Ima još jedna zajednička tačka, oni su svi voljeli jednog od roditelja, koji to nije cijenio i koji to nikako nije znao uzvratiti. U takvim slučajevima, djevojke nemaju snage da zavedu nekoga ko im se zaista svidi, obično se prilagođavaju, jer se uplaše da će biti ostavljene. U takvoj relaciji često nijedno nije zadovoljno, ali svako se kiti tuđim perjem.

Biznismen iz Kijeva je dobio lijepu, elegantnu, rafiniranu ženu, ona je dobila luksuzan život. Kad je jednom, tokom putovanja s njim, došla u Milano, skoro da je nisam ni prepoznala. Bila je totalno anoreksična i apatična, ali je rekla da joj je jako žao što nije prihvatila moj savjet - da se ne udaje samo iz straha, već da se pobrine malo više o svojim talentima i da bira koji posao želi te sačeka partnera kojeg voli. Veronika je, kao Elektra, bila "zaljubljena" u svog tatu, a mamu je tretirala kao "suparnicu". Na veliku žalost, za obje, on nikada nije znao da pohvali ili da pomiluje ili da zagrli ni jednu ni drugu, tako da razloga za rivalitet i nije bilo, ali eto, zna se, mama je njegova žena, a Veronika je vjerovala da je on zbog toga kritikuje i poredi sa bratom, koji je za njega uvijek bio inteligentniji i sposobniji.

Nikola je bio teži slučaj, jer je još jako mlad bio na visokoj političkoj poziciji. Ali tada su za njega radili i ljepota i mladost i bogati otac, a kasnije, kad je ostao sam, kad je trebalo da sam osvoji pehar, tad se "najeo prašine". Kod njega je trebalo dosta rada, tu nije bila dovoljna medicinska estetika. Ali, ustao je i počeo da shvata da, iako više nema tatu, mama ne može biti njegova utjeha, jer je ona voljela i udala se za drugog sposobnog čovjeka. Na kraju, bojati se uspjeha je kao bojati se života. Jer, život je, na kraju, i naša i tuđa igra, a svi mi na zemaljskoj kugli smo kao na parnom loncu i niko ne zna da li će, kada i gdje "izbiti njegov čep". Zato nam ostaje da živimo i igramo najbolje što umijemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije