Naši trotoari su katastrofalni. Bojim se hodati po njima. Bojim se da ću slomiti nešto. Najgore je kada padne snijeg. Jednostavno, ne mogu živjeti bez pomoći drugih, kaže Olga, slabovida osoba iz četvrti Zapad 4, gdje živi više od 4.000 slijepih i slabovidih Bjelorusa.
Olga je samo jedna od njih nekoliko hiljada slabovidih koji žive u Minsku, prijestonici Bjelorusije, ali u svojoj posebnoj četvrti. Naime, riječ je o četvrti gdje se nekada nalazila fabrika koja je zapošljavala slabovide, koji su činili više od 50 odsto radne snage. Ove fabrike su imale poreske olakšice, a mnogi od njih su i danas ostali da žive ovdje, piše The Guardian.
Riječ je o praksi koja je i danas prisutna u Bjelorusiji, a koja je nastala još u doba sovjetske ere. Naime, žila kucavica ove četvrti je fabrika "Svetopribor", koja je osnovana još 1928. godine, ali su je 1987. preselili u predgrađe Minska, i od tada zapošljava slabovide. Zapravo, čak polovinu od 1.500 radnika čine slabovidi i slijepi, a fabrikom rukovodi Unija slijepih ljudi, nevladina organizacija koja rukovodi sa još 14 sličnih institucija širom Bjelorusije.
Međutim, "Svetopribor" se suočava s finansijskom krizom, jer je prodaja opala, a izvoz u Rusiju takođe bilježi pad, jer Rusi uvoze jeftinu kinesku robu. Upravo taj nedostatak sredstava znači da se ne može održavati infrastruktura koja je neophodna za slabovide i slijepe ljude.
"Naša fabrika je nekada bila prosperitetna", kaže Stanislav Orlovsk (69), bivši menadžer fabrike. Nekada je "Svetopribor" finansirao putovanja svojim radnicima i organizovao razne događaje. Međutim, ta vremena su prošlost.
Orlovski je jedan od najangažovanijih stanovnika Zapada 4. Rođen je u selu u okolini Minska, ali je odlučio da ga slabovidost neće spriječiti da normalno živi svoj život. Završio je školu za slijepe u Grodnu, a zatim je dobio posao u "Svetopriboru".
Orlovski kaže da je uživao živeći u ovoj četvrti. Danas ima pet odsto vida, ali se ne predaje, već nastoji biti od koristi svojoj zajednici.
Međutim, činjenica je da su uslovi za život znatno pogoršani posljednjih godina, jer se ništa ne ulaže u održavanje već postojeće infrastrukture. Ipak, ono što je najbitnije jeste da cijela ova četvrt ima žute gelendere uzduž trotoara, što omogućava slijepima da se kreću i bez štapa.
Jedna stanovnica ove četvrti je i Julija, koja i danas radi u "Svetopriboru". Naime, ovamo je došla prije godinu dana, nakon završene škole, i danas živi u radničkom stanu. Kaže da je relativno zadovoljna uslovima života, jer je skoro sve podređeno slabovidim osobama.
Ipak, za nju je ovo sve prilično novo i ne usuđuje se previše istraživati.
"Ne odlazim nigdje iz ove četvrti jer se bojim. Zasad se još privikavam na sve ovo, jer je ovo prvi put da radim i zarađujem za život", kaže ona.
Ipak, ima i onih poput Olge, koji su nezadovoljni uslovima života, posebno što se u ovoj četvrti ništa ne popravlja. Ona je u više navrata apelovala na gradske vlasti da se posvete ovoj četvrti, jer ovdje, ipak, žive osobe s posebnim potrebama.
"Eto, čak smo slali i pismene apele, svi su nam obećali da će pomoći, ali niko ne dolazi", kaže ona, dodajući da su gradske vlasti još prije nekoliko godina obećali da će popraviti trotare, ali da još nisu uspjeli da tu stavku unesu u godišnji budžet.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.