Nijemac će se požaliti da je imao najgori dan u životu jer je za vrijeme radne pauze dobio kafu bez uobičajenoga keksića, a Amerikanac će izjaviti da je sretan, iako putem web stranice "GoFundMe" mora finansirati operaciju slijepog crijeva, jer mu zdravstveno osiguranje to ne pokriva.
Jedna je to od razlika zbog kojih američka publicistkinja Rebela Šuman tvrdi da Nijemci žive zadovoljnije, sadržajnije i srećnije od Amerikanaca.
Da ne čeka skelu preko Majne ili dvanaest kilometara vozi do prvog mosta kako bi došla na posao na drugu obalu rijeke, Njemica Juta Masen svako jutro radije prepliva.
Ljeti u laganom, zimi u zaštitnom odijelu, s nepropusnom torbom na leđima. Isto čini David Benjamin iz Minhena plivajući preko rijeke Isar, noseći u vodootpornoj torbi suvo odijelo i laptop.
Poredeći mentalitet Amerikanaca i Nijemaca, Šumanova ovim neobičnim primjerima upornosti, živosti i optimizma dokazuje koliko Nijemci žive kvalitetnije, opuštenije i bolje od Amerikanaca. Umjesto 'dosadne' vožnje luksuznim BMW-om kroz saobraćajnu gužvu do prvoga mosta, David i Juta radije preplivaju rijeku iz 'čistog užitka'.
Nijemci više uživaju u sitnim svakodnevnim radostima od Amerikanaca, tvrdi ova autorka nedavno izašle knjige 'Schadenfreude, love story' (Radost zbog tuđe štete, ljubavna priča).
Životne vrijednosti Nijemaca drukčije su od vrijednosti genijalaca iz Silicijumske doline, tvrdi Šuman. Za vrijeme nedavnih parlamentarnih izbora FPD je zagovarao start-up ekonomiju, potpunu digitalizaciju birokratske papirologije i drastično smanjenje sadašnjih 45 odsto poreza za najviša primanja, zalažući se za žešće preduzetništvo kako bi Njemačka dostigla društva s odvažnijim i učinkovitijim tržištima kapitala.
"Njemačka može da postane svjetski lider u novoj ekonomiji, treba to samo poželjeti", izjavljivao je vođa FDP-a Kristijan Lindner, ali 10 odsto osvojenih glasova slobodnjaka pokazalo je da Nijemci to ne žele. Barem ne u onoj mjeri u kojoj to žele Amerikanci. Ovako im je očigledno bolje. Evropska 'lokomotiva' trenutno nije ni najkompetitivnija u Evropi, kao što mnogi misle, nego je to mala Estonija.
Dobra ravnoteža između posla i života za njih nisu neograničene masaže i besplatni obroci što ih nude moćne korporacije u Silicijumskoj dolini da potaknu 90-satnu radnu nedjelju. Oni u prosjeku rade 35 sati sedmično, najkraće u svijetu, čak sat kraće od Italijana, za razliku od Amerikanaca, koji u prosjeku rade 47 sati, a 38 odsto njih više od 50 sati nedjeljno.
Umjesto ručka ne jedu energetske pločice jer nemaju vremena za topli obrok, nego u dvosatnoj pauzi uz dobru "klopicu" u dobrom društvu skupljaju energiju za ostatak dana.
Umjesto otpuštanja radnika, u njih je sve popularniji "Kurzarbeit", skraćeno radno vrijeme, naročito u doba zadnje recesije, kada je država nadoknađivala plate do punog radnog vremena, čime je kupovala socijalni mir i poticala potrošnju, pa je time samo u Siemensu svojevremeno sačuvano 7.000 radnih mjesta.
Ako ipak ostanu bez posla, naknade za nezaposlene Nijemcima pružaju veći standard i sigurnost nego Amerikancima.
"Da mi je muž u Detroitu ostao bez posla, kao u Manhajmu, gdje je dobio otkaz u Daimleru, bila bih u panici svake minute, ali ovdje nisam zbog njemačkoga sistema koji nas štiti", kaže Amerikanka udata za Nijemca, majka četvoro djece.
Visoki porezi zbog socijalnih davanja nisu žrtvovanje, kao što to doživljavaju Amerikanci, nego osnova civilizovanog društva, nešto što predstavlja kolektivno dobro. To ne znači da su Nijemci altruisti, nego računaju da sami neće završiti na ulici ako nešto pođe po zlu. Oni ne mogu da zamisle situaciju kao u SAD-u, gdje su razlog za 70 odsto lićnih bankrota dugovi zbog neplaćenih zdravstvenih usluga.
U njih otac i majka djeteta mogu po volji da dijele 14 mjeseci plaćenog porodiljskog odsustva, a majku tri godine čeka radno mjesto nakon poroda svakog djeteta. Njemački su ljekari plaćeni manje od američkih, ali zato ne otplaćuju godinama kredite za studiranje u šestocifrenim brojkama.
Nijemci, kao i Španlci, imaju 34 dana plaćenog godišnjeg odmora, računajući i službene praznike, što je najviše u EU. Za razliku od njih, Amerikanci su jedina nacija među razvijenim ekonomijama koja radnicima zakonom ne garantuje plaćeni odmor, što čini čak i radoholičarski Japan, garantujući ljudima 10 plaćenih neradnih dana.
To ne znači da američke kompanije i javne ustanove zaposlenicima ne daju plaćeni godišnji, ali svaki četvrti zaposlenik za to nema nikakvu zakonsku garanciju, naročito je nemaju pripadnici najniže klase, pa polovina od 25 odsto najniže plaćenih radnika uopšte ne ide na plaćeni odmor.
Start-upovska definicija uspjeha nespojiva je s vrijednostima Nijemaca, tvrdi Šumanova, jer se oni ne fokusiraju tako frenetično na pojedinačno bogatstvo kao Amerikanci. Za razliku od Amerikanaca, većini Nijemaca instant bogatstvo suludih razmjera s minimalnim ulaganjima, kao što se ono dogodilo Bilu Gejtsu ili Marku Zakerbergu, neshvatljivo je i moralno pogrešno.
"Oprezni i štedljivi", kaže Šumanova i dodaje:
"Spremni su skupo da plate obuću marke 'Birkenstock' i za veš-mašinu 'Miele' iskeširaju 7.000 evra, ali ne zbog toga što je u modi, nego zato što će im trajati do 2060. godine".
To ne znači da Nijemci nemaju svoje multimilijardere, ali oni su tihi, nevidljivi, ne eksponiraju se u javnosti kao američki ili britanski, koji priređuju konferencije za novinare poput Vorena Bafeta, svojim fondacijama ne spašavaju gladne kao Bil Gejts, ne finansiraju muzeje niti medicinske istraživačke centre nazvane po njihovim imenima.
Ko zna za Karla Albrehta, uz brata Tea osnivača diskontne imperije Aldi, prema Forbsu 2012. desetu najbogatiju osobu na svijetu? Sve o čemu je javnost o njemu znala bilo je to da je uzgajao orhideje, igrao golf na vlastitom igralištu i zbog štednje na olovkama koje je šiljio sve dok ih je mogao držati u ruci.
Šta znate o danas najbogatijoj Njemici Suzan Klaten, nasljednici multimilijardera Herberta Kvanta, spasioca svojevremeno posrnule kompanije BMW? Za nju kažu da je u BMW-u bila zaposlena pod drugim imenom, a dečku je otkrila ko je tek kada ju je zaprosio.
Brojke međutim pokazuju da je privatno bogatstvo u Njemačkoj neravnomjernije raspoređeno nego u drugim zemljama evrozone. Dok najbogatijih jedan odsto u prosjeku ima milion evra, četvrtina odraslih Nijemaca nema nikakvog vlasništva.
Pa ipak, sigurni da neće spasti na kopanje po kontejnerima, Nijemci se ne bune, ali se počinju buniti zbog dolaska imigranata, što dokazuje 13 odsto glasova za krajnju desnicu AfD. Analitičari kažu da je to zbog straha od smanjenja dosadašnjih beneficija, zbog kojih ih bije glas da žive sretnije i zadovoljnije od Amerikanaca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.