Žozefina von Krepl, lovac na staru odjeću

Boris Đurić - 06.05.2012 09:30 Foto
Žozefina von Krepl, lovac na staru odjeću

Kada je Žozefina von Krepl, uoči pada Berlinskog zida 1989. godine, pobjegla iz Istočnog Berlina, uspjela je da sačuva svoju kolekciju starinske odjeće.

Modni dizajner, novinar i majka dvoje djece uspjela je da prenese veći dio svojih stvari na Zapad, jer je tvrdila da se ide udati. Njen zahtjev za odlazak bio je odobren tri mjeseca prije rušenja zida i dolaska bolje budućnosti. Ali, Žozefinini životni napori nisu bili usmjereni prema budućnosti nego prema prošlosti. Ona sakuplja žensku odjeću koja datira od 1900. do 1980. godine i koja odslikava socijalne promjene koje su žene prolazile u tom periodu.

Šezdesetosmogodišnjakinja crvene kose i dugih lakiranih noktiju zna tačno porijeklo odjeće i u mnogim slučajevima njen istorijat.

"Kao urednik često sam posjećivala sela i uvijek sam pitala ljude da li imaju neku staru odjeću, da bih je zatim kupovala. Ponekad je odjeća bila prljava i morala sam je čistiti i popravljati, što je znalo da bude komplikovano", objašnjava Žozefina.

Priča da su u bivšoj Istočnoj Njemačkoj ljudi imali tradiciju da čuvaju stare stvari, odnosno da nisu imali razumijevanja za sakupljanje starih stvari i često su se na to smijali. Naravno, poslije pada Berlinskog zida svi su samo željeli zapadnjačke stvari.

Njena strast za starinskom odjećom počela je prije 55 godina, kada je bila trinaestogodišnjakinja. Tada je sačuvala crnu satensku haljinu svoje bake, koju su njeni roditelji namjeravali da bace. I elegantna vjenčanica njene majke svijetložute boje, koja datira iz 1937. godine, zauzima značajno mjesto u njenoj kolekciji.

"Ona je bila lijepa žena. Bila su to vremena siromaštva, ali se ona uvijek trendovski oblačila i nosila crveni karmin", priča Žozefina.

Nakon mnogo godina "lova na starinsku odjeću" mali grad Mejenburg, udaljen 140 kilometara od Berlina, ponudio joj je dio restauriranog dvorca da u njemu izloži svoju kolekciju. Tako je oko 360 najboljih primjeraka njene kolekcije, uključujući torbe, šešire, cipele i nakit predstavljeno javnosti.

Osim niza starih vjenčanica, posebno se ističu i crne haljine. Žozefina objašnjava da su siromašnije žene oblačile crne haljine da bi se udale i da bi ih mogle kasnije koristiti. Tu je i bijela haljina od tila, koju je njena vlasnica nosila 1914. godine na zarukama i koju je planirala da nosi na dan vjenčanja, ali sa drugačijom postavom.

"Bila sam u Hanoveru radeći televizijsku reportažu o haljinama da bi mi se ubrzo nakon toga javila žena koja mi je htjela dati svoju haljinu. Njen vjerenik je otišao u rat i ubrzo je nastradao, tako da je nikada nije koristila za vjenčanje. Žena je živjela na četvrtom spratu i imala je problema sa hodanjem i zato sam je odvela na izložbu gdje je bila predstavljena i njena haljina. Kada ju je vidjela, zaplakala je. Nakon smrti njenog vjerenika nikada više nije upoznala nekoga s kim bi podijelila život", govori Žozefina.

Prisjeća se da je jednom prilikom, kada je vozila sina u kolicima, prolazila pored gradilišta oko kojeg je bila gomila smeća. Tada je spazila suknju iz dvadesetih godina prošlog vijeka sa cvjetnim dezenom, kako viri iz smeća.

"Kada nešto spazim, onda moram to da sačuvam. Jednostavno, imam sindrom spasavanja", šaljivo govori ovaj lovac na haljine.

Njena kolekcija vjerno odslikava različite faze istorije - jedna suknja reflektuje naklon javnosti prema starom Egiptu, nakon što je 1922. godine objavljeno otkriće grobnice Tutankamona. Ogrtači od starih krpa nošeni tokom Drugog svjetskog rata odslikavaju kreativnost u vremenima siromaštva. Bili su praćeni šeširima, koji su uglavnom nastajali preradom muških civilnih kapa.

Do polovine pedesetih godina prošlog vijeka, većina odjeće pravljena je ručno, ali kako su žene sve više bile uključivane u proizvodnju, sve je bilo manje vremena za šivanje. Zato su odjeću počeli kupovati, a u poslijeratnom periodu, kako je američki glamur postajao trend, boje su bivale svjetlije.

Žozefina kaže da voli da pronađe "male greške" u odjeći i da uživa zamišljajući priču koja stoji iza njih.

"Ona je ili umrla ili rekla: 'Ne mogu više', ili je bilo vrijeme za bal i bila joj je potrebna haljina", veselo opisuje crnu večernju haljinu sa nizom staklenih perli, ručno šivanim na prednjoj strani.

U njenoj kolekciji ima i nekoliko modela poznatih marki, ali joj se glavni kriterijumi odnose na dizajn haljine, materijal koji je korišten i način šivanja, kao i da je odjeća morala biti nošena.

Njeni roditelji su porijeklom iz Austrije i preselili su se u Njemačku kada joj je otac dobio posao u fabrici municije. Porodica se ubrzo preselila u Berlin, gdje je Žozefina odrasla i spremala se za studije medicine. Od medicine je odustala i posvetila se "kreativnom poslu", upisala je studije dizajna i žurnalistike. Prvi posao je dobila kao urednik u istočnonjemačkom magazinu za žene "Fuer Dich", gdje je radila 13 godina. Njene ideje su smatrane "previše modernim" ili "previše zapadnjačkim" i zato je 1980. godine otvorila prvi privatni butik u Istočnom Berlinu, gdje je prodavala odjeću koju je sama dizjnirala.

"Bilo je to prilično ludo. Nisam mogla šiti i praviti toliko brzo koliko se odjeća prodavala", prisjeća se Žozefina.

Ona nema predstavu koliko je novca potrošila na sakupljanje starinske odjeće i koliko je svoje odjeće prodala. Trenutno je njena najveća briga kome predati kolekciju kada ode u penziju.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Ostali naslovi

Kalkulatori

Plodni dani
Idealna tezina
Potrosnja kalorija

Newsletter

Registrujte se na besplatni newsletter.

Svako jutro najvažnije vijesti.

Upišite vašu e-mail adresu:

Delivered by FeedBurner

Mali oglasi

Predajte male oglase putem mobilnog telefona 065 1314! Uputstvo.