Nedžad Salković, najpopularniji živući interpretator sevdalinke u BiH, nakon što je nedavno dobio parnicu protiv Vlade RS, svu svoju snagu usmjerio je na predstojeću turneju kojom obilježava 50 godina bivstvovanja na muzičkoj sceni. Turneju počinje u Tuzli, a završava u jednoj od zapadnih evropskih zemalja.
Ovaj Tuzlak pet decenija nesebično promoviše i njeguje bosansku pjesmu širom svijeta. Izdao je na desetine albuma na različitim nosačima zvuka i osvojio 30 festivalskih nagrada. Pjevao je 11 godina na Ilidžanskom festivalu, a 10 na beogradskom "Saboru". To su bila dva najprestižnija festivala u bivšoj Jugoslaviji.
"Sve nagrade čuvam. Ne znam koliko sam snimio tih nosača zvuka, ali ima ih mnogo. U svojoj kući imam sobu gdje se nalaze te moje nagrade i svi moji umjetnički trofeji. Meni je najdraži orden 'Bratstva i jedinstva' sa zlatnim vijencem, koji sam dobio 1987. godine. To je najveće mirnodopsko priznanje u bivšoj Jugoslaviji", objašnjava Salković.
NN: Kako danas gledate na svoje muzičke početke?
SALKOVIĆ: Pedeset godina na muzičkoj sceni je jedan od nesvakidašnjih jubileja. To je 50 godina umjetničkog rada. U to vrijeme, u bivšoj Jugoslaviji, daleke 1958. godine, Radio Tuzla je imao nekoliko muzičkih sastava i pjevača. Na toj radio-stanici svoju karijeru su, osim mene, počeli Toma Zdravković i jedan od najboljih tumača sevdalinke, Zekerijah Đezić. Tada sam s nepunih 18 godina došao u Radio Tuzla i trebalo je da otpjevam, po željama slušalaca, jednu pjesmu. I pitali su me da li znam pjesmu "Omer-beže na kuli sjedaše". Tako je moj glas prvi puta otišao u eter.
NN: Da li ste tada mogli živjeti od sevdalinke?
SALKOVIĆ: U to vrijeme išao sam u mašinsku školu, bio sam stipendista "Elektrotuzle". Ubrzo sam počeo raditi u tom preduzeću. Bio sam tehnički rukovodilac jednog pogona. Želio sam da odslužim i obavezini vojni rok. Prijavio sam se i otišao u Zadar, u školu oficira. Po završetku dobio sam prekomandu u Beogradu. To je bila 1961. godina. U Beogradu sam sreo svog Tuzlaka, izuzetnog muzičara, koji me preporučio Radio Beogradu. Godine 1962. vanredno sam primljen na Radio Beograd, gdje sam uradio prve snimke za tu stanicu. Završio sam vojni staž u Beogradu, vratio sam se u Tuzlu. Već 1963. sam se oženio i tada sam i dobio poziv od jednog muzičara da snimimo singl. Tako je to krenulo. Ja sam i dalje radio u preduzeću jer sam dobio dvije divne kćerke. Nije bilo jednostavno ostaviti siguran posao i krenuti, u ono vrijeme, u neizvjesnost.
NN: Gdje ćete održati prvi koncert u okviru predstojeće turneje?
SALKOVIĆ: Turneja se zove "Nedžad Salković - 50 godina umjetničkog rada - Sve godine naše, maj 2008-2009". Trajaće godinu dana. U okviru toga biće objavljen dvostruki CD. Jedan CD će sadržavati moje najpoznatije pjesme, a drugi će imati 14 izuzetnih sevdalinki. Prvi koncert ću održati 31. maja u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Tuzli. Prije toga, svi moji fanovi imaće priliku da u foajeu BKC-a vide izložbu mojih priznanja. Potom 6. juna je moj koncert u BKC u Sarajevu. Nakon toga idu koncerti u Banjaluci, Mostaru, Brčkom, Zenici i Bihaću. Zatim ću imati koncerte u "Lisinskom" i "Cankarjevom domu" u novembru. Ako bude zdravlja, turneju nastavljam u nekim zapadnim zemljama.
NN: Poslije trogodišnjeg suđenja, krajem aprila dobili ste parnicu protiv Vlade RS. Kako se osjećate poslije nepravosnažne sudske presude, koja kaže da niste učestvovali u ratnim zločinima?
SALKOVIĆ: To je nešto što mi je zagorčalo moj, inače miran, normalan i skroman život. Tokom rata u BiH o meni su pisali razne bljuvotine. Gađali su mi kuću s Majevice. Majku su mi indirektno ubili. Ali sam šutio. Prije tri godine Senad Hadžifejzović pozvao me i rekao da su novinari NTV Hayat došli do dokumentacije od 500 stranica gdje je oko 3.000 imena, među kojima je i moje, a vezano za 15. maj 1992. Navodno sam učestvovao u ubijanju oko 240 oficira i vojnika JNA. Tu je pisalo da sam kao član nekakve jedinice zvane "Patriotska liga" učestvovao u njihovom zarobljavanju, te ih mučio u logoru. To su monstruozne laži. Odmah sam podigao tužbu protiv Dokumentacionog centra za istraživanje zločina nad Srbima 1992-1995. i Vlade RS. Oni nisu imali nijednog argumenta da sam to bio ja. Tako da je ova presuda, koja još nije pravosnažna, u svim elementima presuđena u moju korist.
NN: Advokati su Vas nagovarali da tražite ogromnu odštetu, pošto ste zbog objavljivanja ove informacije na internet stranici Dokumentacionog centra bili spriječeni da nastupate u RS i Srbiji. Zašto niste prihvatili savjet advokata?
SALKOVIĆ: Moja karijera je vezana 90 odsto za Beograd. To su mi najljepše godine, decencije moje karijere, života. Pitali su me advokat i sudija: "Da li postoje materijalna sredstva koja mogu zadovoljiti Vašu dušu?" Rekao sam: "To ne postoji. I ne tražim, jer znam kad bih je tražio da bi išla od te sirotinje, poreskih obveznika". Meni je bitna pravda. Samo sam tražio da se presuda objavi u najgledanijim i u najstarijim medijima u BiH.
NN: Jeste li saznali ko je plasirao priču da ste učestvovali u ratnom zločinu nad Srbima?
SALKOVIĆ: Nisam. To mi je životna želja. Ne znam je li to plasirao pojedinac ili grupa, ili je to bila ratna propaganda. Ako je to bio pojedinac, volio bih da sjednemo, da popijemo piće, pa da ga upitam: "De mi reci zašto si mi ovo uradio. Šta sam ja tebi, bolan, u životu napravio da to uradiš?"
NN: Kada se sve to okončalo, da li dobijate ponude na nastupate na području Republike Srpske i Srbije?
SALKOVIĆ: Uvijek sam imao poziva. Naravno, ne onoliko kao nekada. Obećao sam održati koncert u Banjaluci. S obzirom na to da imam stalno pozive iz Beograda, planiram da i tamo održim dva koncerta.
NN: Koliko dugo niste pjevali u Beogradu?
SALKOVIĆ: Nisam pjevao od marta 1991. Tada smo imali veče sevdaha. Bili su svi, čini mi se, i znani i neznani pjevači bosanske sevdalinke. I ta publika i ja kao da smo predosjetili da dugo neću tamo pjevati.
NN: Kakav je Vaš status u BiH?
SALKOVIĆ: S obzirom na moj rad i odnos prema ljudima, moja muzika je uvijek slušana. Ja sam, prije svega, urbani pjevač i znam ko sluša moje pjesme. Mislim da je moj status uvijek u vrhu. Što se toga tiče, zadovoljan sam.
NN: A, kakav je status sevdalinke u BiH?
SALKOVIĆ: Profesionalno, sa sevdalinkom "deveram" i družim se 50 godina. A, kada me neko pita da pričam o sevdalinki, o tom neprocjenjivom našem kulturnom blagu, imam strahovit osjećaj odgovornosti i tremu da tu vječnu damu, na neki način, ne povrijedim. Nažalost, sve je manje pravih tumača sevdalinke. Mnogi neodgovorno pričaju o tom našem kulturnom blagu. A, da ne govorim da se mnogi olako upuštaju da je tumače.
NN: Treba li je zaštiti?
SALKOVIĆ: Nedavno je bio u Sarajevu simpozijum o sevdalinki gdje su bili ljudi koji se bave njom, ali koliko je meni poznato nije bilo direktnog tumača ove bosanske pjesme. Kažu, treba je zaštititi. Godinama govorim da je to bosanski brend, jer ja sam imao čast da pjevam princezi Dajani u Tuzli na jednom prijemu. Pjevao sam 20 sevdalinki samo s harmonikom, bez ozvučenja. Ona je poslije izjavila u novinama da nikad nije čula takvu boju glasa i ljepše stihove. Zar to nije dovoljno? Kada je poginula, muškarac sam, ali sam plakao za njom. Ja sada tu gospodu pitam - ko će ubuduće interpretirati sevdalinku? Ko? Da me neko ne shvati pogrešno, u Bosni je uvijek bilo odličnih pjevača sevdalinki. Ima ih i suguran sam da će ih biti. Ali, onih koji su to radili neponovljivo, nisu više među nama.
Na dženazi Safetu Isoviću
Kad je bio na dženazi velikanu rahmetli Safetu Isoviću, doživio je Nedžad Salković nešto što mu je ostalo u duši i pratiće ga dok je živ.
"Kiša je padala, nebo i zemlja su se otvorili. U tom cijelom belaju prišli su ljudi, Sarajlije, meni nepoznati, grlili me, ljubili me i molili: 'Nedžade, živ bio, čuvaj nam se. Čuvaj zdravlje, vodi računa o sebi, jer ti si nam još ostao.' Da me neko ne shvati pogrešno, nisam ja ostao sam, hvala bogu. Ali su otišli dragi ljudi, mislim na tu generaciju, plejadu koja je na svojim plećima nosila sevdalinku širom bivše Jugoslavije i svijeta. To su rahmetli Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović, Meho Puzić, Zekerijah Đezić", rekao Salković.