Kolumne

Ana Frank

Ovaj tekst posvećujem onima koji ćute na govor mržnje u medijima, ćute na ispade navijača na stadionima, ćute na reviziju istorije i antifašističke borbe, ćute na imenovanje ulica i škola imenima najgorih zlikovaca iz onog rata, u kome je ubijena i Ana Frank

Ana (Anelis) Frank rođena je 12. juna 1929. godine, u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj. Imala je samo četiri godine kada se preselila u Holandiju, i time postala jedna od 300.000 Jevreja koji su napustili Njemačku u periodu od 1933. do 1939. Porodica se ubrzo nastanila u Amsterdamu, gdje je otac Oto razvio posao. Ali, srećan i idiličan život kratko je trajao. Drugi svjetski rat počinje 1939. invazijom na Poljsku, a već u maju 1940. i Holandija je okupirana. Na snazi su rasni zakoni i segregacija. Ana i njena sestra nisu mogle više pohađati bilo koju drugu školu, već samo Jevrejski licej, a otac Oto morao se odreći svoje firme. Planovi da porodica Frank emigrira u Sjedinjene Države ili na Kubu su se izjalovili. Kako je pritisak na Jevreje postajao sve teži, Oto odlučuje da porodicu skloni u prikriveni stan, Tajno sklonište, istovremeno inscenirajući bijeg u Švajcarsku. Svega pet-šest Holanđana, spoljnih pomagača, znali su za Tajno sklonište i opskrbljivali su ih potrebnim namirnicama. Ana, u svom dnevniku, iz predostrožnosti da ne ugrozi njihovu bezbjednost, sve spoljne pomagače naziva pseudonimima.

Na svoj trinaesti rođendan, dakle 12. juna 1942, Ana je dobila knjigu, leksikon, koji ona od tog dana koristi da bi vodila svoj dnevnik. Bilježila je sva dešavanja u skloništu, tokom dvije godine skrivanja, na ukupno 343 stranice. U ljeto 1944. Frankovi i drugi iz skloništa su izdani. Ana, njena sestra i roditelji, deportovani su u logore. Ana se u zatočeništvu razboljela i umrla je početkom marta 1945. u logoru Baden-Belzen, u Njemačkoj. Sloboda je bila svega nekoliko mjeseci daleko. Jedini koji je preživio rat iz četvoročlane porodice Frank bio je Oto. Po okončanju rata vratio se u Amsterdam i u Tajnom skloništu pronašao kćerkin dnevnik. Potresni "Dnevnik Ane Frank" objavljen je 1947. godine.

Nekada je ova knjiga bila obavezna lektira, kod nas. I više od toga, "Dnevnik Ane Frank" planetarno je poznat, a ova nesrećna djevojčica, iako umorena u svojoj petnaestoj godini, postala je besmrtna. (Danas bi imala 88 godina.)

Ipak, jedan čovjek javno je ovih dana priznao da ne zna ko je Ana Frank i time se obrukao. Nažalost, riječ je o fudbalskoj legendi Siniši Mihajloviću. Popularni Miha nekadašnji je fudbalski bombarder, možda i ponajbolji izvođač slobodnjaka u fudbalskoj istoriji, a danas je trener Torina. (Sinišin pokojni otac je iz srbačkog sela Kukulje.) Na pitanje italijanskih novinara da prokomentariše gest navijača Lacija, koji su Anin lik koristili za antisemitske uvrede, Mihajlović, koji je šest godina nosio nebeskoplavi dres Lacija, izjavio je da ne zna ko je Ana Frank! Sasvim se obrukao pred milionskim auditorijumom... Ili možda nije. Možda je Miha, ne bi me čudilo, samo izbjegao da osudi navijače Lacija, od kojih su mnogi krajnji desničari, rasisti, neofašisti. Možda je svjesno od sebe napravio kretena, samo da ne izazove gnjev onih kojima je godinama bio idol. Svakako je lakše ići niz dlaku, ne vući đavla za rep.

Ipak, ne pišem ovaj tekst da bih kritikovao Mihajlovića. Bilo je sportista, pa i fudbalera, koji su pravili mnogo gore ispade. Sjetimo se Josipa Šimunića i njegovog ustaškog "za dom" na prepunom stadionu. (Nekoliko dana nakon tog ispada, u beogradskim "Večernjim novostima" objavljen je moj aforizam: "Josip Šimunić voli svoju suprugu, ali svastiku obožava.")

Ovaj tekst ipak bih posvetio našim takozvanim intelektualcima. Onima koji su tokom ratnih devedesetih podržavali ratnu opciju ili su ćutali o ratu i zločinima. Onima koji i danas, dvadeset i dvije godine nakon rata, na sve izlive mržnje i dalje ćute ili ih opravdavaju, sve sa ciljem da ne budu proglašeni izdajnicima ili da ne ugroze svoj status i rang. Ćute na govor mržnje u medijima, ćute na ispade navijača na stadionima, ćute na reviziju istorije i antifašističke borbe, ćute na imenovanje ulica i škola imenima najgorih zlikovaca iz onog rata, u kome je ubijena i Ana Frank. Pa ipak, ti ćutači, oni sebe smatraju veličinama, intelektualnom elitom, a u stvari su obični člankoljupci političkog establišmenta.

Postoje i oni drugi. Oni nisu kukavice. Iako malobrojni, a ima ih u svakom narodu, i iako su izloženi prijetnjama i pritiscica, marginalizaciji, pa čak i fizičkom ugrožavanju, ne prave kompromise sa ekstremistima i sa zlom (Istjerajte iz njih zlo i utjerajte im dobro, kaže jedan banjalučki grafit), stameni su. Njihov glas, iako usamljen, podsjeća na onaj "zamah krila leptira u podnožju Himalaja, koji pravi oluju na okeanu". Oslušnimo taj njihov glas. U protivnom, već odavno smo na ivici ponora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije