Kolumne

Da li je veće manje ili je manje veće

Nemili događaji koji su obilježili ovosedmično zasjedanje Narodne skupštine RS otvorili su pitanje osnova demokratije i višestranačja.

Pojam demokratija, u koju se od raspada Jugoslavije toliko kunu i objeručke su je prigrlili svi od Vardara do Triglava, označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njenih građana kroz poštene izbore. Kada su ti uslovi ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. Izbori održani 2014. godine na kojima su se građani opredijelili za aktuelnu vlast u RS zvanično su priznati kao fer i pošteni. Priznala su ih i dva stranačka bloka ma koliko bila nezadovoljna njihovim ishodom, jer nijedan nije uspio da ostvari dvostruku pobjedu za nivoe vlasti u Banjaluci i Sarajevu. S obzirom na to da su izborna krađa i inženjering zvanično isključeni, ključno pitanje koje se nemeće jeste - većina.

Većinu u Narodnoj skupštini RS formirala je koalicija čiju okosnicu čine SNSD, DNS i SP. Istina, njeno formiranje pratila je afera "Papak" tokom koje je suparnički blok tvrdio da je uspostavljena kupovinom poslanika. Ako bi ikada protest današnje opozicije u Narodnoj skupštini, kakav je viđen ove sedmice, bio razuman, onda je to vrijeme formiranja većine za koju su tvrdili da je plod trgovine. Korupciju nije zvanično dokazala nijedna institucija, a opozicija je, uprkos istrajavanju u tvrdnji da je nekoliko poslanika kupljeno, prihvatila svoju ulogu u parlamentu.

Nepune tri godine poslije afere "Papak" Narodna skupština je funkcionisala na principima demokratije i kao i svi parlamenti u svijetu donosila odluke većinom glasova. Sve do momenta dok manjina nije odlučila da pošto-poto upravlja većinom. I tu je sva suština novonastalog problema. Ta odluka SDS-a, PDP-a i NDP-a, koji predvode opozicioni Savez za promjene, direktno se kosi sa demokratskim principima i predstavlja korak preko crvene linije koja razdvaja legalizam od anarhizma. Naprosto, ni u parlamentu, ni u savjetu mjesne zajednice, ni u zajednici etažnih vlasnika, ni u bilo kojem udruženju i asocijaciji odluke ne donosi manjina.

Novi izbori čekaju nas za nešto više od godinu. Hipotetički, aktuelna vladajuća koalicija na njima može doživjeti debakl kao što je Savez za promjene doživio na prošlogodišnjim lokalnim izborima. Postavlja se pitanje da li po matrici koju je u parlamentu prezentovala opozicija i oni u tom slučaju treba da od prvog dana novog mandata blokiraju rad Narodne skupštine? I tako redom svako ko bilo gdje i bilo kad bude manjina. Da li nam u tom slučaju trebaju izbori na kojima narod odlučuje ko će biti većina, a ko manjina, a stranke postaju vlast ili opozicija? Odgovori na ova pitanja kristalno su jasni svakome ko želi da ih sagleda sa iskrenom namjerom.

Opozicija je predstavom za javnost poslala i poruku da je ne zanimaju pravila igre. Pored nepriznavanja većine, insistirali su na zahtjevu koji je nemoguće ispuniti, a da ne bude prekršen Poslovnik o radu Narodne skupštine RS, očigledno svjesno kako bi produžili vijek trajanja krize koju su produkovali. Iako su odmah prihvaćena dva zahtjeva opozicije koja su podrazumijevala da od Vlade bude zatraženo da odgovori na sva poslanička pitanja, a od "Službenog glasnika RS" da objavi sve odluke Narodne skupštine, opozicioni fokus je stavljen na treći. U njemu je traženo da u dnevni red sjednice bude uvršten izvještaj o reviziji konsolidovanog izvještaja o izvršenju budžeta RS za 2016. godinu. Poslovnikom je predviđeno da je to nemoguće učiniti u slučaju kada tu tačku predloženog dnevnog reda prethodno eliminiše skupštinski odbor kao što se dogodilo u ovom slučaju. Ponuđeni kompromis da taj izvještaj bude razmatran na prvoj narednoj sjednici opozicija je glatko odbila, čime je još jednom poslala poruku da je bolje što haos duže potraje.

Umjesto kompromisa, uslijedio je i novi opozicioni zahtjev - ostavka ili smjena ministra unutrašnjih poslova RS Dragana Lukača. Povod za taj zahtjev dao je poslanik PDP-a Adam Šukalo tvrdeći da mu je Lukač prenio prijetnju da će doći do krvoprolića u parlamentu. Akteri te priče posebno su zanimljivi. Lukač je dokazani patriota čije su rane više puta krvarile za Srpsku u ratu dok je predvodio Specijalnu jedinicu policije. Upravo to je i podvukao u parlamentu poručivši da su srpski borci krvarili za RS i njene institucije i da neće dozvoliti njihovo rušenje. Šukalo, koji se poslaničkog mandata dočepao sa "impresivnih" 260 glasova, godinama se nameće kao politički jurišnik i ratobornik čije je djelovanje kulminiralo u srijedu čupanjem skupštinskih kartica predsjednika parlamenta Nedeljka Čubrilovića i potpredsjednika Željke Stojičić i Nenada Stevandića. Svojim djelom, krivičnim, pohvalio se na "Tviteru", a možda time i nesvjesno otkrio u kom smjeru će djelovati opozicija.

Borba opozicije za rušenje vlasti ni po čemu ne može da bude sporna, jer je istina da u Srpskoj mnogo toga nije dobro, da su rašireni kriminal, korupcija i nepotizam, da je ekonomsko stanje daleko od poželjnog, da se teško živi... Ali, ta borba mora ostati u okvirima zakona i demokratskih metoda, a na kraju za to služe izbori kao jedan od stubova demokratije. U suprotnom, pobornici teorije o obojenoj revoluciji imaće sve više kečeva u svom rukavu.

(Autor teksta je Darko Gavrilović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika Glasa Srpske)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije