Kolumne

Deklaracija RS i RS

Da sam u prilici, častila bih onoga ko može makar približno da mi pojasni šta će pisati u "deklaraciji o zajedničkom objedinjenom nacionalnom delovanju i definisanju nacionalnih minimuma i principa za opstanak srpske nacije i srpskog naroda", koja je uz 22. godišnjicu i pomen žrtvama "Oluje" najavljena za kraj novembra ili 1. decembar kao autorsko delo predsednika Srbije i Srpske Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Hoće li se, kako je posle očitih različitih tumačenja, svesti na zaštitu, tačnije novi pokušaj zaštite srpskog jezika, ćirilice i kulturnog identiteta, kako je naknadno kazao generalni sekretar Predsedništva Srbije Nikola Selaković, ili će ipak taj benigni dokument, kako ga je takođe naknadno opisao Vučić, dopustiti Dodikovu ideju o ujedinjavanju Srbije i Srpske u ovom veku? I to po principu dve Nemačke, iako se taj princip na zapadnom Balkanu pominje samo u kontekstu rešavanja kosovskog pitanja i to ne kroz ujedinjenje; naprotiv, kroz model paralelnog postojanja dve države koje se međusobno ne moraju priznavati, ali svet ih priznaje kao subjekte međunarodnog prava.

Ako je o prvom reč, deklaracija je suvišna, posebno kao pravni akt, pošto to piše u svim značajnim dokumentima, uključujući Ustav Srbije, koji srpski navodi kao službeni jezik, a ćirilicu kao službeno pismo. A, ako se i pored silnih napisanih i izrečenih slova u odbranu srpskog jezika, pisma i nacionalnog identiteta ide unatrag - deklaracija malo šta može promeniti. Još manje će promeniti stanje u okruženju i rasejanju, jer i u regionu i u svim zemljama sveta Srbi, kao i drugi, žive po tamošnjim zakonima. Ono što se može, istina, jeste Selakovićeva natuknica osnivanje nekog instituta tipa "Gete", koji će da promoviše u svetu i srpski jezik i ćirilicu i kulturu. Bez obzira na to što to sada čine srpski kulturni centri rasejani širom sveta. I što postoje SANU, Balkanološki institut pa i ne baš male budžetske stavke za razvoj srpskog jezik, kulture i medija u zemljama u okruženju…

Srpske, što se tiče, Ustavom je određeno da su u RS službeni jezici - srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda, a službena pisma ćirilica i latinica. Logično je pitanje pod kojim uslovima nekakva deklaracija koju usvajaju dva parlamenta može učiniti jezik srpskog naroda i ćirilicu "jednakijim" od preostala dva jezika i latinice? Ili se najavom podgreva nada da, ako već Kosovo i Srbija u jednom trenutku počnu da funkcionišu kao dve Nemačke, to postane i primenjiv model za Federaciju BiH i Srpsku. A onda do kraja veka po principu dve Nemačke ujedinjenje RS i RS mogu biti jedno!

Napokon, kako bilo koje "pismeno", makar i pravne snage, može spasiti srpski narod, ovde, tamo, svuda gde god da je, od stradanja, što je nesumnjiva intencija predlagača, potcrtana mestom i povodom najave? To deklaracija ne bi mogla čak i da njen prvi stav bude obaveza svakog Srbina/kinje da NE ratuje, bar u ovom veku koji će sa njegovog stanovišta, kako se najavljuje, biti ujediniteljski. A slabi su izgledi za tako radikalnu verziju deklarativnog pacifizma, posebno ako Dodik ispravno kaže, a nema razloga ne verovati mu, da su argumenti za deklaraciju, "identitetski genocid u Crnoj Gori, zabrana ćirilice u Hrvatskoj, proganjanje pravoslavnih sveštenika u Makedoniji, te generalno loše stanje srpske manjine na Kosovu, u Bugarskoj, Mađarskoj, Rumuniji".

Tu je i bez ideje o ujedinjenju Srbije i Srpske u ovom veku sijaset potencijalnih frontova.

Sve ovo napred rečeno nikako ne znači da maternji jezik, matično pismo i kulturni identitet srpskog naroda treba prepustiti zubu vremena – pa ako odole, nacija opstaje, a ako ne odole... Naprotiv, legitimno pravo i obaveza svakog naroda i svake njegove vlasti je da (o)čuvaju sve ono što jedan narod čini narodom, a nema spora da su jezik, pismo i kultura među prvim svojstvima nacionalnog identiteta. Svuda, pa i u balkanskim državicama nastalim posle raspada SFRJ koje, umesto ranijeg jednog jezika u dve verzije (srpskohrvatski/hrvatskosrpski), sada opšte međusobno i unutar granica na četiri službena jezika. Unutar jednog entiteta, kao što je slučaj sa Srpskom na tri, a ne treba zaboraviti da i Kosovo u svom ustavu kao službene jezike zvanično ima albanski i srpski.

No, jezik i pismo se ne čuvaju gromopucatelno najavljenim rezolucijama i deklaracijama koje, izborom mesta i vremena kao ova, mogu da probude razna očekivanja i aspiracije, čak i kada im to nije namera. A kad duh jednom izađe iz boce, teško se u nju vraća ili kako kaže Marfi, kad jednom pustiš crve iz konzerve, nikada ih sve ne možeš vratiti unutra.

Zbog toga ozbiljne države i ozbiljne vlasti jezik čuvaju i razvijaju kroz dva najvažnija stupa opstanka društva - obrazovanje i kulturu, i to u svim njihovim modalitetima, formalno kroz sistem, ali i neformalno. Mediji su posebna poluga u očuvanju i negovanju jezika, pisma i kulture, ili bi bar trebalo to da budu, pre svega, sopstvenom pismenošću - što je u Srbiji za većinu odavno misaona imenica - a onda promocijom kulturnog nasleđa i novostvorene vrednosti u različitim oblastima umetnosti.

Lingvističke nauke tu, naravno, imaju posebno mesto, na primer kroz uobličavanje i ažuriranje - pravopisa. Koji potom država čini dostupnim svakom građaninu, prvenstveno učiteljima i nastavnicima maternjeg jezika. Istina, takav bi napor čuvene jezičke nedoumice Ivana Klajna učinilo bezmalo suvišnim, ali bi nesumnjivo srpski jezik učinio daleko čvršćom i ozbiljnoj materijom nego što je sada kada sve može i ništa ne može.

Nesporno je, naravno, ako se vratimo Dodikovim argumentima, da položaj srpske manjine, posebno u nekim zemljama u okruženju poput Hrvatske uopšte nije zavidan, jer je proterivanje ćirilice iz svakodnevnog života na razne načine, uključujući i razbijanje dvojezičnih tabli pa i srpskih glava, jedan od omiljenih političkih "sportova". No, opet sledi legitimno pitanje, da li deklaracija najavljena prilikom pomena žrtvama "Oluje" takvo ponašanje suzbija? Teško, naprotiv.

Dakle, vraćam se na početak - šta će pisati u najavljenoj deklaraciji i čemu će ona uopšte služiti? Ako je "benigna", zašto se dva predsednika sa svitama i dva parlamenta uopšte trude i troše vreme na tako nešto? A ako nije tako bezazlena, kada će i ko to ljudima reći? Bar da znaju šta ih čeka u bližoj i daljoj budućnosti i da se ispravno odnose, primerice, prema ideji ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina o obaveznoj vojnoj obuci svih građana i građanki Srbije.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije