Kolumne

Dušan naše savesti

Počnimo dobrom vešću: četvorogodišnji Dušan Todorović iz Svilajnca stigao je u Španiju i pre nekoliko dana počelo je lečenje, koje će, nadajmo se svi, ovom lepom dečaku omogućiti normalan život. Nastavak te vesti kaže da je država Srbija 250.000 evra, koliko je trebalo platiti za Dušanovo lečenje, uplatila Fondaciji "Podrži život" i da će bar petoro dece koja su "na čekanju" imati, ako ništa drugo, onda mogućnost da se nada u život bez bolesti ostvari.

Naličje te vesti kaže da se država Dušana setila tek kada su građani sakupili potrebnu svotu dobrovoljnim prilozima, a ključnu tačku na jotu stavio je anonimni donator iz inostranstva, koji je najveći deo novca uplatio direktno na račun klinike u Barseloni.

Država je, naprosto, zakasnila.

A to je, kaže resorni ministar Zlatibor Lončar, zbog toga što roditelji nisu poštovali proceduru!? Kasno su podneli zahtev, a onda je bio vikend pa komisija, valjda, ne zaseda vikendom... Inače, kad se zahtev pošalje na vreme i radnim danom sve je u redu. Tako je, kaže još ministar, od 2014. godine, kada je osnovan Budžetski fond za lečenje pacijenata u inostranstvu, do danas tačno 2.071 dete lečeno u inostranstvu.

O trošku države, sredstvima tog fonda, kao i Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO).

U moru reakcija na težak problem porodice Todorović, na zaista impresivnu solidarnost ljudi, uključujući najvećeg donatora, ali i na istupe političara i drugih javnih ličnosti malo ko se zapitao šta to znači tačno?

Da je lečenje dece stvarno trošak? Ili da država ima neki svoj novac i tim svojim blagom raspolaže kako se nekome ćefne, pa pokriva i nepredviđene gubitke, kao što je lečenje teško bolesne dece? I otkuda, uopšte, takav ekonomicistički rečnik u jednoj tako osetljivoj stvari kao što je život jednog malog deteta?

Koju god od ovih varijanti razmotrimo, odgovori su uzmeniravajući. Prvo, da li iko ima pravo da i najbolesnije dete, dete s najmanjim izgledima za preživljavanje i dete s minimalnim izgledima za samostalan život naziva troškom? Pa još optužujućim "državnim"? Zar država Srbija ima toliko mnogo dece - a nema ih, pisali smo koliko u prošlom broju - da može neke da otpiše? Kao suvišan trošak, škart. Ili da se na neke smiluje, uprkos promašenim procedurama i silnim novcima koji odlaze u neizvesno lečenje?

I šta je, zapravo, ta procedura? Zar dijagnoza nije dovoljan alarm za pokretanje svake postojeće medicinske, društvene i socijalne procedure? Dušanova dijagnoza, podsetimo, potencijalno je fatalna jer boluje od agresivnog oblika tumora, karcinoma neoblasma, što je znao čitav sistem dečjeg lečenja. Bio je pacijent u čuvenoj Tiršovoj, koja se diči i vrhunskim doktorima - od kojih je jedan gradonačelnik glavnog grada Srbije Beograda - i zavidnim medicinskim uspesima i razrađenim procedurama.

Zar u tom sistemu ne postoji neki zamajac, neki točak, neka poluga, šrafčić, neki čovek, doktor, medicinska sestra ili zaštitnik pacijenata, koji će pokrenuti proceduru?

I, ako ništa drugo, zašto nadležni u državi za češljanje medija i društvenih mreža - a ima ih onoliko - urgentnu humanitarnu kciju za Dušana nisu shvatili kao alarm za pokretanje procedure?

I ko, bre, od roditelja čije čedo može svakog trena da nestane uopšte očekuje da vode protokol? Treba li tata da stavi leptir-mašnu, a mama obuje lakovane salonke sa štiklom dok unezvereni razgovaraju s lekarima?

I, napokon, koliko je ta tako naglašavana procedura važna ako je moguće preskočiti je urgent kad najvažnije uvo u državi čuje - a dobro da je čulo! - za malog Dušana?

Ako se pozabavimo onim drugim delom ministrove izjave, ne sporeći njegovu dobru volju i nameru da pomogne, na šta ga kao doktora obavezuje i Hipokratova zakletva, dakle ako se pozabavimo delom izjave o fondovima i njihovim sredstvima, postavlja se elementarno pitanje - otkud tim fondovima novac?

Nesumnjivo su pristigli ili iz budžetske rezerve (Srbije), budžeta Ministarstva zdravlja ili budžeta famoznog RZFO? A kako su ta tri budžeta napunjena? Prodajom vazduha, genijalnih izuma ili su angažovani tamo i u Ministarstvu nekakvi alhemičari pa ugalj pretvaraju u zlato? Ništa od toga - novac im dotiče pretežno iz jednog izvora - od redovnih i vanrednih poreza i doprinosa koje uplaćuju građani i privreda. Famozni RZFO se puni doznakama za obavezbno zdravstveno osiguranje, a valjda i trgovinom lekovima koji nisu na pozitivnoj listi.

Dabome, više je nego uputno i pametno da se deo akciza na duvan, alkohol, naftne derivate, luksuznu robu, kao i deo poreza od igara na sreću preusmeri u namenske fondove za lečenje teško obolelih u inostranstvu, prvo dece, ali i onih nešto starijih, pa i najstarijih. Znamo i sami da nismo dovoljno bogati i sposobni da se izborimo sa svim bolestima ovde, a ako neko voli da se kiti dijamantima ili kocka njemu akciza, prirez na strast neće biti problem.

Uostalom, svakome je u ovoj zemlji Srbiji Ustavom garantovano pravo na život i pravo na lečenje. Ali i tako prikupljen novac dolazi od građana i privrede, baš kao i gro za sve ostale "državne poslove", a onda je na dobrim državnim službenicima i funkcionerima da ga što bolje usmere.

Ne da ga po nečijem diskrecionom pravu, makar to bili premijerka, predsednik ili ministar, delkaju pod stavkom koje jednom tretiraju kao ulaganje, famoznu investiciju, drugi put kao subvenvciju, a povremeno kao "državni trošak". I čekaju da im prvo odbaci dobit, pa i drugo bar donekle, a treće da se shvati kao akt njihove božanske volje. Ne, državni službenici i funkcioneri su tu da raspolažu našim novcem na najbolji način. I sem toga su svojim protokolima obavezni da vode računa šta će i kako javno reći.

Mali Dušan, kao i mnoga druga dečica, nije i ne sme biti ni teret ni trošak. On je dete, naše dete, dete svih nas, kako reče i sam ministar Lončar, koje ima pravo na dug i zdrav život. Na nama je da mu to omogućimo. Može, kad ustreba, i dobrovoljnim prilozima da se pripomogne, ali pre svega dobrom organizacijom i brzom reakcijom nadležnih. Procedure i protokoli niti jesu, niti smeju biti smetnja. A novca, rekoše i predsednik i premijerka i ministar, u tim posebnim fondovima ima dovoljno.

Pa, ako je tako, zašto se svi osećaju pomalo ili pomalo više loše? Otkud taj nesnosni osećaj da je Dušan, teškom igrom slučaja, postao mera naše savesti? I otkuda nesnosan osećaj da će ova malo okasnela državna ažurnost uskoro opet ustuknuti pred nekakvom "procedurom"? Otkud, naravno, suvišno je pitanje, pošto država češće funkcioniše kao provizorijum nego kao sistem. A to pre ili kasnije košta života, uključujući i najbolnije, malene, koji tek treba da rastu.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije