Za fudbal se obično kaže da je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Čini se ipak da je odavno prestao biti sporedna stvar. Danas je fudbal ogromna industrija, golemi biznis u kome se okreću milijarde dolara. A cijene pojedinih fudbalera postale su nerealne, bezobrazno previsoke.
Što je fudbal danas veći biznis, to je više izgubio dušu. Igralo se nekad na krcatim, prenatrpanim stadionima, igralo se za potez, fintu, dribling, akrobaciju. U fudbalskim majstorijama uživale su mase, mase siromašnih, nižih slojeva društva, dakle obični ljudi.
Danas je mnogo šta drugačije. Skupe ulaznice za evropske i svjetske stadione ne mogu platiti bosonogi dječaci s ulica brazilskih gradova. Ne mogu ih priuštiti većinom, ogromnom, ni naša djeca. Odlaske na velike svjetske ili evropske smotre fudbala mogu sebi priuštiti uglavnom bogatiji slojevi društva. Na velelepnim stadionima, koji sve više liče na svemirske brodove iz naučnofantastičnih filmova, publika nerijetko dolazi da pravi selfije u dresovima svojih idola i da ih dijeli po društvenim mrežama.
Umjesto da se stadioni pohode da bi se gledao fudbal i uživalo u njemu, na utakmice se ide da se bude viđen, da se pokaže status. Sve to ipak mi se čini suviše sterilnim. (Ovdje bih pomenuo i posebnu sortu navijačica, tačnije ljepotica, manekenki i modela koje očito na stadione dolaze radi vlastite promocije.)
Fudbal jeste izgubio onu nekadašnju magiju, ali je postao i moćno oružje. Odlično je to shvatio ruski predsjednik Vladimir Putin. Mnogi su bili skeptični vezano za rusko domaćinstvo Svjetskog fudbalskog prvenstva, ali pokazalo se sasvim suprotno: veličanstveni stadioni, odlična organizacija, besprijekorno čisti, glamurozni ruski gradovi. (Kažu da su sve beskućnike i klošare za vrijeme prvenstva domaćini pospremili u prihvatilišta daleko od očiju gostiju iz cijelog svijeta.) Sve to doprinijelo je da se ovogodišnje Svjetsko prvenstvo proglasi za najbolje organizovano u istoriji.
Ogroman novac je uložen, još veći zarađen, odaslana je predivna slika u svijet, prvenstveno na vječno nepovjerljivi Zapad. Velike poene stekao je sam predsjednik Putin. (Tokom prvenstva primjetno je bilo primirje na svim neuralgičnim tačkama naše planete. Mnogi su primijetili i to da je u Rusiji vrijeme bilo predivno, dok smo mi imali kišnu sezonu, ali teorijama zavjere ili ruskim HAARP-om nećemo se baviti.)
Moć fudbala odlično je shvatila i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Bodrila je "kockaste" dečke na svim važnijim utakmicama u Rusiji, a "vatreni" su se zaista svojski trudili. Imali su, doduše, i sreće u nekoliko mečeva koje su riješili nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, ali sreća prati hrabre. Izborna je godina u Hrvatskoj, biraće se predsjednik/ca i kroz tu prizmu treba posmatrati i Kolindino jurišanje u svlačionicu i grljenje polugolih fudbalera. (Izborna je godina i kod nas i mogu misliti koliko predsjednici Hrvatske zavide naši političari.)
Fudbal jeste izgubio dosta od nekadašnje magije, ali zato danas ima ogromnu moć. Toga su svjesni i svjetski i naši političari. Onda kada su se prepali da bi uspjeh hrvatske fudbalske reprezentacije u Rusiji, jer su pobrali simpatije u svim našim nekadašnjim republikama, mogao postati jedan od mostova pomirenja, brže-bolje sjetili su se ofucanog Tompsona i popeli ga na autobus sa fudbalerima, gdje mu mjesto nije. To je ujedno i jasan dokaz da je ključ pomirenja naroda u rukama lidera.
Očigledno, još nije vrijeme za istinsko pomirenje na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Srećom, Svjetsko prvenstvo je završeno, a povoljno su se podesili datumi i obljetnice. Još su potrebne tenzije, još je nacionalizam glavni adut naših političara, ona vječna duda varalica. Pa ipak, treba da se zna da se od dude varalice niko nije zasitio. A izborna je godina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.