Kolumne

Gdje se dade satira?

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Sjećate li se svojih igraćih karata iz djetinjstva? Špil sastavljen od 52 karte i one tri džoker karte. Obično bi se neka od karata zaturila ispod kauča ili ormara i na njeno mjesto bi uskočio džoker. Onako, gotovo pa nov, štrčao bi u, već od igre, pohabanom špilu.

Džoker karta predstavljena je likom dvorske lude, u svojoj neobičnoj, upadljivoj odeždi. Dvorskih luda najviše je bilo po evropskim dvorovima i to uglavnom u srednjem vijeku. Ali, daleko od toga da su dvorske lude bile budale. Radilo se o duhovitim osobama koje su na satiričan način kritikovale društvo u cjelini, pa i same krunisane glave, a da pritom ne ostanu bez glave.

Danas više nemamo dvorske lude, ali imamo satiričare kao dijagnostičare bolesnog društva i hroničare ljudske gluposti. Što je društvo bolesnije, to je lakše biti satiričar, teme se same nude na tacni. I dok u mnogo čemu uveliko zaostajemo za Evropom i svijetom, lako je zaključiti da nam satira drži svjetski vrh.

Pa, kad je to zaista tako, čemu onda ovo moje lamentovanje u naslovu ovog teksta?

Decenijama i decenijama, satiričari su dijelili svoje gorke pilulice, obložene humorom da bi ih bilo lakše progutati. Naravno da su zbog toga satiričari trpjeli posljedice jer nijedna vlast ne voli da im se gura prst u oko. Zabrane, novčane kazne, pa čak i povremeni izleti u ustanove zatvorenog tipa, sve je to visilo nad glavama satiričara.

Ali, šta se dešava danas sa satirom, gdje nestade britka riječ, ko otupi oštricu? Pravoj satiri sve teže je naći prostor u medijima, a ignorisanje se pokazalo najboljom cenzurom. Zbog opšte besparice nema novčanih izvora za štampanje satiričnih listova koji bi se nametnuli poput svojevremeno splitskog "Ferala". A, ozbiljni dnevni listovi uglavnom su zatvoreni za ovaj žanr ili su, kako je to slučaj posebno u Srbiji, otvoreni uglavnom za probrana, podobna imena koja se tu vrte stalno, uz tek povremena osvježenja sa strane. U elektronskim medijima stanje je još gore. Narod se uglavnom zaluđuje rijaliti šou programima, u kojima obični polusvijet postaju zvijezde. Zbog toga sam bio frapiran kada je prije neki dan vlasnik jedne takve televizije, koja živi od rijalitija, Milomir Marić, dobio nagradu na jednom satiričnom festivalu, koji ima i izvjesnu tradiciju i smatra se ozbiljnim. A, umjesto zdravog humora, satiričnog, u većini medija, dominira prizemni, jeftini humor tipa "Kursadžija" i sličnih lakrdija.

Za satiru, dakle, ostaje internet u kojem se ponajviše može djelovati. I zaista, jedno vrijeme internet i društvene mreže doprinijeli su pojavi novih ideja i svježe krvi, ali vremenom, sve se to pomalo rasplinulo.

Ipak, za stanje u kojem se danas nalazi satira, najviše su krivi sami satiričari. Umjesto da se piše o temama o koje svakodnevno zapinjemo, satiričari bježe u sigurnost uopštavanja ili uopšte bježe od (politički) škakljivih tema da se ne bi nekome zamjerili. Takvi satiričari se drže svojih kružoka i klanova koji će im obezbijediti prostor za objavljivanje i povremene nagradice na festivalima, kao i budžetski novac za štampanje vlastitih knjiga, koje uzgred niko neće kupovati, a još manje pročitati. Zbog toga, sve je manje i festivala, posebno onih kvalitetnih, sve manje je i publike, pa i ne čudi da je i Dan humora i satire prošao tiho i nečujno.

Ovaj tekst, naravno, nije namijenjen istinskim satiričarima i njihovim britkim perima, ali sam siguran da će se mnoge moje kolege prepoznati u ovom kratkom osvrtu. Ja se ne želim uklapati u kalupe, duvati u istu tikvu s podobnim satiričarima i ići moćnicima niz dlaku, sve više sam alergičan na kvazisatiričare, kao i uostalom na političare. Od posljednjih uglavnom dobijam proliv. Pa, taman dobio i zatvor!

(Autor je satiričar)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije