Kolumne

Globalna kriza: Uzroci i posljedice (2)

Jovo Ateljević
Jovo Ateljević

Čini se da globalna ekonomska kriza, koja se razvija posljednjih nekoliko decenija, suštinski nije različita od prethodnih. Mehanizmi su isti, a time i uzroci: ljudska lakomost, institucionalizacija društvene neodgovornosti, zloupotreba novca, te u velikoj mjeri "odsustvo" države u regulisanju tržišta.

Istorijski posmatrano, svakoj globalnoj ekonomskoj krizi je prethodio trgovinski rat, slom tržišnih mehanizama, gubitak povjerenja u novac, politička kriza, što je više puta u prošlosti završilo i konfliktom globalnih razmjera. Da bismo pojednostavili kompleksnost velikih kriza, osvrnućemo se na berzu (tržište hartija od vrijednosti) i ulogu države, od čega je prvi faktor obilježen kao uzrok, a drugi kao "aparat za gašenje" i ublažavanje nastalih posljedica, i sve to u kontekstu liberalnog kapitalizma.

Berza je glavni mehanizam za trgovinu, odnosno špekulacije na tržištu kapitala, u šta spadaju novac, devize, hartije od vrijednosti (akcije, obveznice), roba i usluge. To je pijaca sa, naizgled, jasnim pravilima razmjene, sinonim slobodnog tržišta ili "nevidljive ruke" - sistem dobrovoljne tržišne razmjene koja se odvija automatski, bez intervencije države. Brojni su učesnici na berzi; berzanski posrednici (mešetari), berzanski trgovci (predstavnici banaka, investicionih fondova i drugih) i ostala pravna i fizička lica. Berza je najbolji pokazatelj stanja i dinamike globalne ekonomije. To potvrđuje i podatak da je u posljednjem kvartalu 2018. godine ukupna vrijednost globalnog prometa akcijama iznosila 25,3 triliona američkih dolara, od čega 54 odsto toga prometa otpada na berze u SAD. Bankari, nerijetko politički uticajni, glavni su kreatori pravila igre. Između ostalog, berza i jeste izum bankara.

Taj ključni mehanizam tržišta kapitala, i pored toga što je regulisan, ostavlja puno prostora za brojne neregularnosti i prevare. Da bi privukle investitore i opravdale njihovo povjerenje kompanije koje posluju na berzi u svojim poslovnim izještajima često prikrivaju loše, a prenaglašavaju dobre poslovne rezultate. Neodgovorno ponašanje velikih korporacija, uključujući i one iz finansijskog sektora, dovelo je i do globalne krize iz 2008. godine.  Takođe, u cilju da održe povjerenje kod učesnika na berzi, velike korporacije, uz pomoć brokera, marketinških agencija, advokatskih i računovodstvenih kuća imaju neograničen kapacitet da utiču na percepciju potencijalnih investitora, od kojih je veliki broj i finansijski nepismen. Ove i duge slabosti se vješto i "legalno" eksploatišu.

Povjerenje ljudi u tržište svakako ima presudnu moć koja može da pokrene ekonomski procvat sa jedne i prouzrokuje finansijsku krizu sa druge strane. Pored toga, odnos ponude i tražnje je pod uticajem drugih faktora, uključujući i one koje se odnose na promjene zakonskih propisa i trgovinskih politika, kao i želja velikog broja investitora da proda svoje dionice. Nepredvidivi događaji su takođe veliki test berzanskog poslovanja. Prema "Forbs" magazinu, preko 220 osoba je izgubilo status milijardera usljed pada cijene akcija odnosno ekonomskog poremećaja izazvanog pandemijom COVID-19. Koja je prava i fer cijena berzanskih akcija niko ne može sa sigurnošću ni znati, ipak rizik snose oni koji se isključivo oslanjaju na "nevidljivu ruku" slobodne trgovine. Loše investicione odluke se pripisuju poslovnom riziku, a vrlo rijetko odgovornost snose predstavnici velikih igrača na tržištu kapitala.

U svakom slučaju, berza se može smatrati centralnim pokretačem brze ekspanzije liberalnog kapitalizma, a i njegovim čuvarom. I ne samo to, berza je u velikoj mjeri zaslužna i za kreiranje globalne ekonomije hraneći multinacionalne kompanije neograničenim količinama svježeg novca. Odličan primjer je "Apple Inc.", američki kompjuterski gigant, čiji su osnivači, u cilju iznalaženja novih izvora za finansiranje razvoja kompanije, napravli javnu ponudu dionica 1980. godine i povećali kapital za više od 100 miliona američkih dolara. Do toga momenta "Apple", sa oko 15,000 dolara osnivačkog uloga, je bila malo više od poslovne ideje. Bez tržišta akcija, samo veliki privatni investitori i finansijske institucije bi mogli profitirati od globalne slobodne tržišne ekonomije. Investitori ili kupci dionica postaju u određenom procentu i vlasnici kompanije u čijem upravljanju najčešće ne učestvuju, niti imaju pouzdane informacije o poslovanju iste. Iz sličnih razloga, berza je u velikoj mjeri "poništila prava" malih akcionara u zemljama u tranziciji uključujući i one nastale poslije raspada SFRJ. Akcije koje su radnici dobili u procesu privatizacije su u velikom broju slučajeva izgubile tržišnu vrijednost. Nameće se pitanje, ko su krivci; slobodno tržište, berzanski mešetari ili država?

Slom Njujorške berze 1929. otkrio je sve nedostatke slobodnog tržišta kapitala. U to vrijeme u SAD, a u cilju brze zarade i bogaćenja, mnogi su investirali u dionice novcem koji često nisu imali, što su banke vješto koristile nudeći povoljne kreditne pakete. Mnoge banke su i same trgovale na berzi koristeći svoje depozite, i na taj način podizale vrijednost akcija. Nakon perioda velikih špekulacija u dvadesetim godinama 20. vijeka američka berza je doživjela vrtoglavu ekspanziju, što je dovelo do nerealnog rasta vrijednosti imovine, rečeno "prostim" jezikom, povećanja vrijednosti preduzeća, često samo u mislima "omamljenih" investitora. Sa druge strane, s obzirom na to da je berza mjesto lake zarade, ekonomija je trpjela, došlo je do opadanja proizvodnje, zapostavljenosti agrarnog sektora i rasta nezaposlenosti. Ostali uzroci pada berze 1929. godine bili su i niske plate, konstantno povećanje duga, te nemogućnost vraćanja velikog broja bankarskih zajmova. Sve je to uticalo na neminovan pad cijena akcija, što je dovelo do nekontrolisane trgovine istim. Panika vlasnika akcija je bila neizbježna. U jednom danu se trgovalo sa  preko 15 milijardi akcija. Za nekoliko dana cijene akcija su u potpunosti propale. Samo u jednom danu izgubljene su milijarde dolara, a mogi investitiori su izgubili sve. Od želje za lakom zaradom je ostao samo san. Slom Njujorške berze izazvao je potres u ekonomiji SAD, a potom i u drugim zemljama širom svijeta. Započela je Velika depresija (1929-39), koja je prouzrokovala najdublji i najdugotrajniji ekonomski zastoj u istoriji industrijski razvijenih zemalja.  

Pitanje koje se nameće je uloga države, koja je kroz istoriju mijenjala svoju formu u uređivanju društvenih odnosa gdje je ekonomija najvažnija karika u tom sistemu. U liberalnom kapitalizmu, država je prešla u "preduzetnike", ali očigledno u službi krupnog kapitala. Zagovornici slobodnong tržišta tvrde da je država neefikasna institucija čija je osnovna  uloga u društvu da obezbijedi stabilnost i zaštitu. Aktivnosti vezane za distribuciju resursa i ekonomski rast su prepuštene "nevidljivoj ruci", tržištu. Međutim, kroz istoriju se pokazalo da ne postoji samoodrživ tržišni mehanizam koji ne zahtijeva intervenciju države. Država je i te kako "vidljiva" u otklanjanju prepreka koje stanu na put kapitalu. Država u ime opštih interesa ili interesa elita osigurava nesmetano funkcionisanje slobodnog tržišta putem međunarodnih  ugovora, državnih subvencija, otpisa dugova, zakonskih i poreskih olakšica, ulaganjem u javnu infrastrukturu, fiskalnu politiku prilagođenu industriji. Bilo bi jednostavno nezamislivo gomilanje bogatstva kojem smo danas svjedoci bez pomoći ili intervencije države. Ipak, važno je istaći da je ubrzana globalizacija u posljednjih nekoliko decenija uticala na odnose države i kapitala, prije svega misleći na kapitalističko uređenje, koje sa malim modifikacijama dominira u svijetu. Država prije pojave novih tehnologija za komunikaciju i globalno povezivanje je imala ulogu da  pruži institucionalni okvir industrijkog društva u okviru nacionalnih granica jedne države. Ubrzani globalni tokovi i ekonomska moć velikih korporacija su značajno umanjili moć nacionalne države.  

Teško je očekivati da slobodno tržište ima kapacitet da, u vremenima koja dolaze, povrati ekonomske tokove u bezbjednu zonu bez proaktivne uloge države. U svom nedavnom govoru američki državni sekretar Mike Pompeo jasno kaže da ništa ne može zamijeniti državu kao čuvara demokratije, slobode i nacionalnog interesa. To jeste suština velike američke strategije 21. vijeka, a prije svega povrat liderske poziciju u Novom svijetu. Opširnije o ulozi države, a posebno u vanrednim okolnostima kao što je globalna pandemija zvana COVID-19, u nastavku (broj 3).   

Vezana vijest: 

Kovid-19: Okidač nove globalne krize

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije