Kolumne

Heroji rata i krivci mira

General u penziji Vladimir Lazarević, posle odslužene kazne u haškom zatvoru Sheveningen zbog ratnih zločina počinjenih na Kosovu poslednjih godina prošlog veka (zvuči pradavno?), ima priliku da dobije satisfakciju u vidu predavača startegije na Vojnoj akademiji.

To je vest koja se već sedmicama vrti u etru Srbije, s jasno polarizovanim za i protiv, mada ni oni koji su "za" ne znaju zbog čega su to tačno, kao što ni oni koji su "protiv" ne znaju baš tačno zašto su na tu stranu nahereni.

Ipak, oni iz patriotskog tabora, koji predvodi aktuelna vlast, kažu dobar je strateg, premda ishod rata na Kosovu to umnogome demantuje; pa, čemu se ne može prigovoriti, odslužio je kaznu i slobodan je građanin. Vlastan, što bi rekao bivši premijer Vojislav Koštunica, da radi na polzu naroda svog i opet mu se stavi u službu. Pride, ta strana neuvijeno sumnja u validnost presude, ne samo konkretne Lazareviću već svih izrečenih presuda, osim oslobađajućih za optuženike iz srpskog nacionalnog korpusa. Istine radi, povremeno s puno argumenata, bez obzira na to što se s presudama ne polemiše.

Protivnici, pak, ukazuju da je general sudski dokazani ratni zločinac i da mu kao takvom nema mesta u sistemu odbrane, odnosno da nije podoban da uči buduće oficire/ke stategiji. Pri čemu se i ne dovodi u pitanje njegova stručnost, već sama podobnost, ma šta to tačno značilo.

Druga vest je istovremeno nova i stara - bivšem tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću Advokatska komora Srbije je konačno presudila - nije dostojan da bude njen član, odnosno advokat. Navodno, protivio se izboru tužilaca/teljki čije/i su supruge/zi advokati/kinje; pa kobajagi je "konsultovao" obaveštajnu službu BIA pri izboru tužitelja/ki tokom reforme pravosuđa pre osam godina; napokon, optužnice za ratne zločine počinjene u poslednjim ratovima devedesetih na tlu počivše SFRJ bazirao je na podacima civilnog sektora, prevashodno Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić.

Najmanji zajednički sadržalac u vestima o Lazareviću i Vukčeviću su ratni zločini, s tim što ovdašnje tužilaštvo nije bilo nadležno za generala; on je bio pod jurisdikcijom Haškog tužilaštva i Suda. Baš kao ni njegov vojni i haški kolega Veselin Šljivančanin, kome se takođe smeši nova akademska karijera.

Istovremeno, kao odraz u ogledalu koji posmatraču menja levo i desno, ono što ih spaja - iskustvo s ratnim zločinima - dramatično razdvaja njihove buduće sudbine; general će, po svemu sudeći, biti potpuno rehabilitovan, dok će bivšem tužiocu tek suditi kako ko stigne.

Potonje verovatno ne bukvalno i u sudnici, mada posle odluke AKS ni to nije isključeno. Ali, sudiće mu čaršija i razne čaršijice, baš kao što su to učinile i još čine bivšoj ministarki pravde Snežani Malović i bivšoj predsednici Vrhovnog suda Srbije Nati Mesarović. Prvoj zbog reforme pravosuđa čiji se dometi još osporavaju, drugoj zbog izbora sudija u toj istoj refromi, mada je njen najveći "greh" što je kao predsedavajuća Sudskog veća izrekla kazne ubicama premijera Zorana Đinđića, među kojima su ključni imali i ozbiljno "ratno" iskustvo.

Krunsko pitanje je, naravno, zbog čega se punih 18 godina posle poslednjeg iz niza najnovijih balkanskih ratova sudbine optuženika i tužilaca tako dramatično ukrštaju i menjaju, pa krivac (p)ostaje heroj, a onaj ko je kvalifikovan da tumači nedela okrivljenik, bar u očima elite koja kreira javno mnenje i dobrog dela javnosti?

I, dabome, da li se takva praksa bitno razlikuje od prakse u drugim balkanskim državicama s kojima Srbija zvanično nije bila u ratovima, ali je i te kako ratovala?

Prvo odgovor na drugo pitanje koji nudi i suštinu odgovora na prvo; ne, ne razlikuje se, ponešto je čak i stidljivija nego u Hrvatskoj, BiH (oba entiteta, razume se sa suprotnim gledištima) i na Kosovu, gde su heroji rata bili i ostali i - heroji mira. Bez obzira na optužnice, uključujući i formalno odbačene, pa i uprkos od/služenim kaznama. Zapravo, optužice i kazne dođu kao neka vrsta sertifikata njihovog patriotizma, čak i dokaz mučeništva, koje potom valja nagraditi na sve moguće načine. A njihove oponente, ako ih ima, kao i svedoke, ako se usude da svedoče, valja ućutkati ili bar skrajnuti. Takođe, na sve moguće načine.

To je, nesumnjivo, okvir u kojem se kreću i Lazarević i Vukčević. I Srbija, koja će kako vreme protiče sve pomnije gajiti svoje heroje i čuvati ih od bilo kakve sumnje, uključujući sudsku. Sa ili bez prava da se poziva na iste aršine suseda.

Možda general i bivši tužilac i nisu najzgodniji primeri da se objasne tekući procesi novorehabilitacije i, sledstveno, novog kruga pronalaženja krivaca; ako ništa drugo, mora se priznati da su obojica radili svoj posao u vreme državanog službovanja, krećući se u zadatim okvirima; prvi komandi nadređenih, drugi zakona. Nesumnjivo je, takođe, da je na svim stranama, uključujući i ovu, tokom sukoba devedesetih bilo daleko većih krivaca nego što je general, posebno teških zlikovaca koji se nisu mogli pravdati komandama (niti su ih komande teretile), a ogrešili su se o sve zakone rata i, posebno, ljudskosti.

Izvesno, takođe, da ima tužilaca koji bi drugačije radili posao nego što je to činio Vukčević - i ovde i tamo, ranije i sada - ali teško da njemu bilo ko može zameriti nepoštovanje zakona i zakletve koju je položio.

No, baš zbog rezervi koje se moraju imati u pogledu njihove krivice i nevinosti, oni jesu dobar pokazatelj stanja koje se pretvara u neku vrstu novog zbijanja nacionalnih redova u kom važe samo dva ključa – "patriotski" i "izdajnički". Baš kao i uoči i tokom ratovanja. Po toj logici neopatriotizma, koja je bila prilično jaka i u pređašnjim godinama, ali je sputavana zakonima, a sada je sve izraženija, iako su isti zakoni na snazi, "mi" smo u pravu, mi smo "imali pravo" oduvek, samo smo mi nevini, a svi drugi krivi, posebno oni iz našeg stada koji narušavaju našu idiličnu sliku o nama samima.

Napokon, Larazević i Vukčević su i žrtve tih procesa, mada će prvom zbog njega lično biti bolje, a drugom još teže, jer se na temelju njihovih novoprocenjenih zasluga i "zasluga" stvarni krivci izvlače, posebno već pomenuti ratni zlikovci, bez obzira na to što ratni zločini ne zastarevaju. I bez obzira na to što se sam general Lazarević sigurno ne oseća dobro kao "kolega" kojekakvim Medama, Cvjetanima, Lagijama, svima koji su koristeći ratne prilike i neprilike klali, pljačkali, palili, vadeći se na patriotizam. Tom džumle rehabilitacijom se, istovremeno, vezuju ruke onima koji treba da ih gone i da im sude u ime naroda. I žrtava rata, ma sa koje strane one pale.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije