Kolumne

Isterivanje đavola vojnog

Ovih dana je obznanjena pre više od dva meseca doneta presuda Višeg vojnog disciplinskog suda Ministarstva odbrane Srbije kоjom је stariji vodnik prve klase Vojske Srbije Novica Antić osuđen na disciplinsku kaznu gubitak čina.

Novica Antić je predsednik reprezentativnog Vojnog sindikata Srbije (VSS) i kažnjen je zbog disciplinskih prestupa učestvovanje u protivpravnim sindikalnim aktivnostima, iz člana 149. tačka 27 Zakona o Vojsci Srbije, u produženom trajanju i povrede načela nepristrasnosti ili političke neutralnosti iz člana 149. tačka 26 Zakona o Vojsci Srbije.

Presuda je konačna. Antiću preti i gubitak posla, iako je sindikalno organizovanje u VS dozvoljeno - ima desetak sindikata - pa, iako ga kao predsednika sindikata štite i domaće pravo i međunarodne konvencije koje je Srbija prihvatila. I zahvaljujući kojima će, kao i mnogi odavde, ako ne pre ono pred Sudom za ljudska prava u Strazburu dobiti satisfakciju. Sem ako u međuvremenu, kao u slučaju "Bandić", umesto otkaza dobije i prihvati - novo zaduženje.

Iako je to strašno, malo se ko još seća generala Predraga Bandića i Ranka Živaka koji su disciplinski kažnjeni za tešku nesreću vojnog helikoptera Mi-17 13. marta 2015. godine, u kojoj je poginulo sedmoro ljudi, uključujući članove posade, lekarski tim iz Novog Pazara i malenog dečaka kog su prevozili u Beograd. Do dana današnjeg nije utvrđeno ni po čijem je nalogu helikopter poleteo u krajnje lošim vremenskim uslovima i mimo protokola, ni ko je pogrešio kad se već letelo (mada je bilo nagoveštaja da bi posthumno pilot mogao "odgovarati"). Ta neugodna prašina je spuštena, pa je Više vojno tužilaštvo dve godine posle teške nesreće objavilo da nema elemenata za krivičnu odgovornost. Nit' vojnika, nit' civila.

Propusti, kojih je očito bilo, svaljeni su na Živaka (zabrana godinu dana napredovanja) i Bandića (dve godine bez novog čina). S tim što je godinu dana posle presude, dakle nepune dve posle nesreće, ukazom tadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića, kao komandujućeg oružanim snagama, postavljen za šefa Vojnog predstavništva u Misiji Srbije pri NATO-u. Možda je iz vizure oficira, pa i građana, to degradacija pošto je Srbija stamena u stavu "nikad u NATO", ali iz vizure običnog čoveka odlazak na službu u Brisel izgleda kao unapređenje. Makar i sa starim činom.

Čemu ova paralela i šta je naravoučenije? Paralela se naprosto nameće jer je kazna slična, u Antićevom slučaju nešto drastičnija, što je samo po sebi nonsens, čak i da je zaista odgovoran za delikt kojim ga terete. Neverovatno je, naime, da sedam očito nesavesno žrtvovanih ljudskih života "teži" približno jednako kritičkim stavovima bilo koga, uključujući samog predsednika Aleksandra Vučića, samog Novicu Antića, sve vojne starešine, sve političare, vladajuće i opozicione, sve građane ponaosob.

Sa naravoučenijem je lakše - samo se valja primiriti, pa će možda Antić, odlukom sadašnjeg predsednika Srbije ili nekog drugog nadležnog, postati, na primer, stalni predstavnik Srbije u Međunarodnoj organizaciji rada (MOR) u Ženevi. Ili, ako to nije izvodivo, u nekom drugom telu neke druge organizacije koja se bavi socijalnim i sindikalnim pitanjima. Pa, neka priča koliko hoće, samo da je što dalje od kuće. Kao Predrag Bandić, za kog se sumnja da je sklonjen kao neugodan svedok istine o padu helikoptera Mi-17. Što je možda notorna laž, ali povremeno ispliva na površinu, posebno o godišnjicama pada letelice i smrti sedam putnika.

Srbija jeste zemlja svakovrsnih čuda, no "naravoučenije" zvuči kao nemoguća misija, jer se Antić mnogo zamerio mnogim ovdašnjim adresama, uključujući komandujućeg oružanih snaga. Ne vrhovnog komandanta, kako se rado i sam Aleksandar Vučić naziva, a posebno ga time časti trenutačni ministar odbrane i imenjak Vulin, jer Ustav kaže "predsednik Republike, u skladu sa zakonom, komanduje Vojskom i postavlja, unapređuje i razrešava oficire VS". Možda bi, čak, bilo preciznije reći da se Antić, po onoj staroj o većim katolicima od pape, više zamerio onima koji predsednika-komandanta brane i čuvaju od svake kritike, nego komandantu-predsedniku, što je teži greh, jer su čauši skloni oštrim kaznama za nepoćud.

A šta je, zapravo, Antić zgrešio? Reč je o učestvovanju u javnim sindikalnim protestima - ne štrajkovima, jer protestuju van službe i bez uniformi. I kontinuiranoj zaista žestokoj kritici socijalnih i radnih uslova u VS. To se, kao što je ocenio Viši vojni disciplinski sud Ministarstva odbrane Srbije, tumači kao političko delovanje. Valjda, vojnim rečnikom rečeno, zato što je meta vlast, a kad nešto petljaš protiv vlasti, to je, podrazumeva se, politika! Zaboravlja se, pri tome, da su poslodavci i vlast prirodni protivnici svakog sindikata, jer oni određuju uslove u kojima se živi i radi. S time što su u slučaju vojnih sindikalaca poslodavac i vlast jedno.

Biće onih koji će se iznervirano pitati šta uopšte sindikat ima da traži u vojsci, jer zna se šta vojska radi, a šta rade sindikati? Možda to deluje kao logično pitanje, ali je suvišno pošto već pomenuti Ustav pripadnicima Vojske Srbije ne dozvoljava članstvo u političkim partijama, ali garantuje pravo na slobodno sindikalno organizovanje svim građanima, pa i profesionalnim vojnicima. Uostalom, Vojska već godinama nije skup obveznika, nego profesionalaca koji svoj rad unajmljuju po ugovoru, baš kao što to čine poštari, lekari, novinari, vozači...

Zbog specifičnosti vojnog rada, Zakon o Vojsci Srbije je nešto rečitiji i nalaže da "učešće profesionalnih pripadnika VS u grupama sindikalnog karaktera mora biti u skladu sa pravilima vojne službe", uz striktnu zabranu najradikalnijeg sindikalnog sredstva štrajka. Takođe, onaj član 149. dodaje zabranu (tačka 26) povrede načela nepristrasnosti ili političke neutralnosti ili izražavanje i zastupanje političkih uverenja u službi, kao i zabranu (27) štrajkovanja ili učestvovanja u protivpravnom sindikalnom organizovanju, odnosno u protivpravnim sindikalnim aktivnostima.

No, ovde se postavlja pitanje koji to sud može precizno da razluči gde, kada i kako sindikalna aktivnost prerasta u političku? I gde, kada i kako legalne sindikalne aktivnosti postaju protivpravne? I zašto, ako se vratimo na paralelu, vlastima više smeta legitimni javni skup sindikalaca nego smrt nedužnih ljudi? Ili im, bar, isto vredi i mere ih istim aršinom, vojnim činovima, bilo da ih stopiraju privremeno ili trajno oduzimaju?

Što je, iako u sudskoj praksi demonstrirano, toliko sumanuto da su najverovatnije u pravu oni koji sumnjaju da je Viši vojni disciplinski sud Ministarstva odbrane Srbije svojom presudom Antiću, zapravo, započeo isterivanje đavola vojnog. Da ne pusti korenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije