Kolumne

Istorijo, plati nam

Biti važan učesnik događaja za koje kasnije istorija pod svojim plaštom odredi važno mjesto je zaista privilegija rijetkih. Posebno ako te događaje sve vrijeme sa velikom pažnjom prate Savjet bezbjednosti, Bijela kuća, OSCE i drugi, a televizijske stanice tim događajima održavaju gledanost i primat u "globalnom emitovanju istine".

Bez obzira što se na Balkanu granice mijenjaju brže nego na trulom Zapadu, rijetko taj isti Zapad dozvoli pojedincima sa Balkana da iznesu mišljenje o raspodjeli zona uticaja i određivanju granica, a kamoli da drže olovku i vuku granične linije po geografskim kartama. Jedna ekipa je u tome uspjela i zauzela nezaobilazno mjesto u savremenoj istoriji Evrope 20. vijeka, a na putu do ulaska u istoriju su donosili zakone, odbacivali mirovne planove, kontrolisali budžet, donosili odluke o mobilizacijama i još mnogo toga, naročito ako se zna da je u jednom periodu jedna osoba mogla biti narodni poslanik i ministar istovremeno. Kad se već naziralo da je ekipa ljudi okupljena oko iste ideje zakoračila na prag istorije, pojedinci iz te grupe su istovremeno zakoračili svako na svoju stranu.

Danas su te strane dijametralno suprotne. Uz određeni broj ljudi koji više nisu među nama, jedan dio se časno povukao, dok nas drugi dio manje časno podsjeća na svoju istorijsku ulogu. Uz veliku dozu amnezije, ta podsjećanja završavaju napomenom da istorijske uloge treba da budu plaćene budžetskim novcem i uočljivijim društvenim statusom. Jer istorija je to, rođaci. Istorija u koju su zakoračili iz toplih hotelskih soba i najčešće čist jahorinski vazduh. Istorija koja je potpisana umakanjem pera u krv više od 20.000 poginulih boraca i više od 50.000 ranjenih. Istorija koja je sebe svela na 100 maraka boračkog dodatka koji se isplaćuje početkom godine za prethodnu godinu. Ali izgleda da naša istorija počinje sa svakim novim sazivom koji famoznim brojem 42 u ruke zgrabi čekić i čekića zakone i donosi zaključke. Pa zaključuju da je normalno da za četiri godine ratovanja ne dobiješ ništa i da budeš ništa, dok su četiri dizanja ruke ili četiri godine mandata amin za namirivanje četvrtog koljena. Niti bi bilo ko od prve ekipe bio upisan u istoriju, niti bi je današnja ekipa vagala i vrednovala dnevnopolitički i materijalno da duž 1.000 kilometara fronta nisu stajali pozvani da tu stoje i brane mjesto na kojem stoje.

Nekad je bila čast biti dio istorije i to je ljudima bilo dovoljno. Istovremeno, neki su svoju istorijsku ulogu igrali jer su bili predodređeni i odbijali su svaki dublji ulazak u istorijske čitanke. Nakon sjednice Narodne skupštine u Sanskom Mostu 14. i 15. aprila 1995. godine na kojoj je Vojska doživjela neviđeno poniženje odbacivanjem 25 tačaka Glavnog štaba u cilju stabilizacije prilika i privođenja vojnih operacija kraju, prilikom povratka sa skupštinske sjednice general i pukovnik M. su razgovarali o novonastalim političkim okolnostima i radili procjenu stanja u državi. General je dozvolio pukovniku da iznese vlastito viđenje i da prijedlog daljeg djelovanja Vojske. Nakon prognoze daljih događaja na zapadnom dijelu (koji su se u potpunosti obistinili), pukovnik je predložio da Vojska momentalno izoluje sve narodne poslanike i ministre na Mrakovici gdje bi im dali sve potrebne uslove za rad, ali bi kontrolisali djelovanje, odluke i potpuno preuzeli komunikacije s medijima. Pukovnik je prijedlog pravdao opasnošću od gubitka velike teritorije, stanovništva i lošije pregovaračke pozicije koja bi uslijedila. General je vidno iznerviran prijedlogom naredio vozaču da zaustavi automobil, a pukovnika izbacio van, uz riječi: "Neću ja da budem Obrenović". Pukovnik je poslušao naređenje i napustio automobil. Ubrzo je naišao automobil generala G. i povezao pukovnika.

Generale, možda je trebalo biti Obrenović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije