Kolumne

Italija i BiH: Zajedno u prošlosti, zajedno u budućnosti

Prije godinu dana zahvaljujući jednom bosanskohercegovačkom istraživaču, prof. Daliboru Ballianu, Ambasada Italije identificirala je grobnicu jednog italijanskog alpina iz Prvog svjetskog rata, preminulog 1917. u austrijskom zatvorskom kampu u blizini Žepča. Prilikom prve izvidnice vlasti su nam naznačile još jednu italijansku grobnicu u neposrednoj blizini.

Ova grobnica rezultirala je mjestom ukopa Vincenza Perroda, trećeg generalnog konzula Kraljevine Italije u Bosni i Hercegovini, ubijenog od strane grupe huligana u julu 1878. Perrod se po hitnom postupku vraćao iz Italije kako bi dokumentirao ulazak austrougarskih trupa, slijedom Berlinskog kongresa održanog iste godine.

Putovao je u društvu jednog trgovca iz Beča, s kojim je razgovarao na njemačkom jeziku. Bila je to smrtonosna činjenica za njega: pogrešno je doživljen austrijskim špijunom i, ukratko, smaknut je.

Otkrivanje ovog događaja odvelo nas je do pronalaska dokumenata iz prvog Generalnog konzulata Kraljevine Italije u Sarajevu, otvorenog 20. juna 1863. Krenuvši od pomenutih izvještaja, otkrili smo stalni rast odnosa između Italije i BiH, koji je doživljavao svoju iznenađujuću ekspanziju narednih 150 godina.

Ove i druge teme bit će predmetom konferencije, zakazane za 28. i 29. novembar u Sarajevu, u hotelu "Holiday" pod nazivom "Italija i BiH: Balkan i Evropska unija kroz stoljeća".

U konferenciji će učestvovati, s italijanske strane, članovi Komisije za vanjske poslove Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Italije, odnosno predsjednica Komisije Marta Grande, potpredsjednik Fassio i član Maurizio Lupi, i tim povodom bit će predstavljena i knjiga "Italija i Bosna i Hercegovina: 155 godina zajedničke historije".

Konferencija će okupiti mnogobrojne analitičare iz Bosne i Hercegovine koji žive kako u zemlji, tako i u inostranstvu, i bit će to prilika za mnoge od njih da prvi put razmijene mišljenja o budućnosti zemlje i odnosima s Evropskom unijom. Javnost je pozvana i ulaz je slobodan.

Ako postoji aspekt koji pogađa u odnosima između Italije i Bosne i Hercegovine kroz stoljeća, to je da su rijetko dvije zemlje, nesusjedne, doživljavale toliko historijske i ljudske involviranosti, toliko uske da se čini da se ona podrazumijeva i da sad već neprimjetno prolazi pred očima široke javnosti.

Iz izvještaja prvih konzula, bogatih veoma korisnim informacijama o osmanlijskoj Bosni i Hercegovini, preko mračnog perioda rata, uz danak u italijanskoj krvi od ruke svih strana u sukobu, o gostoprimstvu Italije za hiljade bh. građana, do zalaganja vojnika i italijanske kooperacije u postratnom periodu, stigli smo danas do jedne nove razine.

Danas, uistinu, uz činjenicu da je Italija prvi sagovornik u kulturnom dijalogu, protagonista društvene razmjene i drugi trgovinski partner sa 12.000 zaposlenika povezanih s Italijom, rezultira da je odnos dvaju zemalja snažan i da se kreće svojevrsnom podzemnom strujom, iznenađujućom, koliko zbog njene snage i postojanosti, toliko i zbog njene suzdržanosti.

Iz ovih dubokih i neočekivanih veza nastaje i kuriozitet uzajamnog poznavanja, instinktivna i prirodna bliskost za koju se povremeno čini da vodi život, neovisan od političkih kontakata i djelovanja samih državnih rukovodilaca, na objema stranama. Iz čega proizlazi ova temeljna bliskost? Koje je porijeklo tog sporazumijevanja?

Pitao sam se to više puta, iznenađen svakodnevnim zahtjevima za vijestima i kontaktima koje upućuju italijanski sagovornici i neprestanim otkrivanjem među mjestima i prijateljima Bosne i Hercegovine bezbrojnih znakova italijanskog prisustva i zahvalnosti prema Italiji.

Kao kada je na Starome mostu u Mostaru u januaru 2018. jedan gospodin zaustavio mene i gđu Milenku Otu, pristiglu radi komemoracije posvećene suprugu Alessandru Otu i drugim novinarima RAI-ja iz Trsta, Marcu Luchettu i Dariju D'Angelu, ubijenim 1994, obrativši joj se na italijanskom jeziku i zahvalivši joj se na suprugovoj žrtvi.

Sve to na istom mostu za čiju je obnovu, koju je u pedesetoprocentnom iznosu finansirala Italija, kamen-temeljac položio predsjednik Republike Italije Ciampi 2004. godine.

Zaključak do kog sam došao je da Italijani, prije svega, instinktivno razumiju jedinstvenu poruku koja dolazi iz Bosne i Hercegovine, to jest da su multikulturalnost i složena historija, čiji je ona izraz, značajne vrijednosti u historiji čovječanstva, koje zavređuju da budu vrednovane i spoznate.

Štaviše: među Italijanima koji se približe Bosni i Hercegovini postoji jasna percepcija da je unutarnja raznolikost iskonska evropska vrijednost i da "biranje suživota" (da kažemo to kao Alexander Langer, još jedan Italijan koji se potpuno predao ovoj zemlji) ima vrijednost paradigme za cijelu Evropu.

U prošlosti Bosne i Hercegovine, uprkos svim problemima koje bilježi, čitaju se i težnje Evropske unije za budućnost, težnja ka suživotu vjera i različitih identiteta, ali u jednom projektu blagostanja i zajedničkog rasta koji će različitosti učiniti razlogom ponosa, a ne podjela.

To je modernost Bosne i Hercegovine koja još privlači dosta zalaganja i mnogo energija, institucija, udruženja i pojedinaca također, koji se neumorno uključuju da bi održali u životu taj višestruki identitet, da bi ga ohrabrili i pratili uz ličnu podršku.

Ovo je drugi aspekt po kome je prepoznatljivo italijansko prisustvo: svjesno opredjeljenje da se postane "dijelom veće priče" (kao što kazuje spomen-ploča koja u Sarajevu podsjeća na Gabrielea Morenoa Locatellija, prvog italijanskog volontera poginulog u odbrani mira), da se neposredno doprinese, uz raspoloživa sredstva, historijskoj i društvenoj dinamici u kojoj se može igrati vlastita uloga.

Ono što smatram značajnim je da veliki dio ovog društvenog zalaganja nastaje i razvija se, u većini slučajeva, bez interesa, često i uz primjetan napor domaćih vlasti i udruženja, u cilju prikupljanja fondova za najrazličitije akcije, bez traženja ičega zauzvrat. To ponekad i uprkos boli na koju se putem nailazi: kao u slučaju volontera iz Brescie, ubijenih u Gornjem Vakufu, i preživjelih, počevši od Agostina Zanottija, koji se nastavljaju zalagati za projekte saradnje sa domaćim zajednicama.

Naišao sam na sličan stav i među italijanskim poduzetnicima koji su, iako zauzeti traženjem profita, uvijek iskazivali iskreno divljenje prema kvalificiranosti radnika i spremnost, ako je moguće, da poboljšaju uslove za njihovu obuku, plaćanje i rad, tražeći ispravan put za to pri političkim i upravnim vlastima.

Italija razumije, stoga, ljudsko, historijsko i društveno bogatstvo Bosne i Hercegovine i razumije i njenu temeljnu ulogu u obnovi jedne, uistinu ujedinjene Evrope. U tome Italija ima i ambiciju da bude, vlastitom ulogom i vlastitim kulturnim nasljeđem, most za okupljanje različitih vidova duha Bosne i Hercegovine i da istovremeno omogući vođenje dijaloga s ostatkom Evrope.

Osoba koja na najprimjereniji način sublimira ovaj napor je Michelangelo Pistoletto. Godine 1994. u još opkoljenom Sarajevu odlučio je donirati prvo djelo nove kolekcije "Ars Aevi", koju je osnovao Enver Hadžiomerspahić, odazivajući se na apel da se umjetnošću reagira na svirepost rata.

Potom, vratio se u Sarajevo više puta. Godine 2017. na poziv Ambasade realizirao je "Treći raj" sa pet stotina studenata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, dobrano svjesnih simbolike ovog gesta pomirenja. Godine 2018. umjetnik je potom donirao Sarajevu svoje djelo "Mjesto multireligijske i svjetovne meditacije", nanovo prepoznavajući pluralnost zemlje i odajući joj počast.

Očigledni su uloga i potencijal Bosne i Hercegovine, čiju autentičnu evropsku dušu se Italija trudi da podrži. Istovremeno, Italija je svjesna jedinstvene uloge koju ova zemlja ima u svijetu Balkana, budući da je u jednom izvjesnom smislu sublimat raznolikosti cijelog područja.

Bosna i Hercegovina je svojom unutarnjom raznolikošću, stoga, mjerilo za ocjenu kvaliteta italijanske i evropske akcije u izgradnji jedne regije uistinu integrirane unutar nje same i s Evropskom unijom. To je novi izazov koji se sada sve očiglednije otvara. Italija je spremna ispoštovati svoju ulogu, odigrati ulogu mosta koju je oduvijek preuzimala i koju su joj stanovnici Bosne i Hercegovine priznali.

Da naredne godine budu bogate novim plodonosnim razmjenama, u poštivanju mira i suživota, prepoznavajući poteškoće, ali i nudeći ispravne podsticaje i odgovarajuće instrumente za jednu inteligentnu integraciju, unutar Bosne i Hercegovine i s Evropskom unijom, koja će znati učinkovito iskoristiti zalaganje svih aktera.

(autor je ambasador Italije u BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije