Kolumne

Još jedna besmislena smrt

Da sam ovaj tekst pisala kad je trebalo po rasporedu - juče (sreda), sigurno bi bio o Vulinovim ispadima, Šešeljevoj kući i kancelariji u Hrtkovcima, Erdoanovom mitingu u Sarajevu ili sličnim dnevno-političkim nepodopštinama kojih ima sijaset i ovde i tamo.

No, neće biti o tome jer sam juče, baš kad sam sela da pišem, primila poziv koji me i 24 sata kasnije trese. I dugo će još.

Preminuo je jedan mladi čovek, S.P., rođeni Sarajlija; umro je čim se iskrcao iz aviona koji je iz Kanade sleteo na beogradski aerodrom. Ispostavilo se da je reč o posledicama jedne, kako su kanadski stručnjaci verovali, benigne saobraćajne nesreće od pre mesec dana. I lekari su prevideli ili naprosto nisu mogli da nađu tromb koji se pokrenuo tokom prekookeanskog leta.

I mladog čoveka nema više.

Pre 28. godina poginuo je njegov brat od strica, a moj od tetke, jedinac, u 24. godini i već duge tri decenije njegovi roditelji su hodajući leševi, najbukvalnije, žive samo da bi mogli svaki dan da odu na njegov grob, iščekujući sopstvenu smrt. Od pre nekoliko dana i roditelji i sestra mladog čoveka koji je tako besmisleno i naprasno umro postali su hodajući leševi.

Zbog čega je bitna ona priča?

Otac tog mladog čoveka je bio ugledni sarajevski inženjer, pronalazač vezan za namensku industriju, vrhunsko naoružanje. Kada se u Bosni razbuktao rat, kao i mnogi moralni ljudi naprosto nije mogao da učestvuje u njemu, a svakako nije hteo svojim znanjem da doprinosi razvoju oružja koje bi ubijalo njegove komšije, kolege, sugrađane, decu, mlade i stare. Spakovao je svoje znanje, dvoje dečice i ženu i iz Sarajeva, preko Beograda, odselio se u Kanadu, koja ga je oberučke prihvatila. Tamo su se skućili, odškolovali su decu, a kad je došlo vreme za penziju, vratili su se ovde. Ovde je Srbija, gde su i rođeni, u Sarajevu je inženjer radio i živeo, kao što su i mnogi u onoj Jugoslaviji koje odavno već nema na jednom mestu rođeni, a u sasvim drugom živeli i radili, ali tada je to bila ista zemlja, a danas ih je 6,7.

Sin im je pre nekoliko dana krenuo u posetu. Tragičnu.

Već 24 sata i mene i sve moje prijatelje kojima sam ispričala priču o suludoj smrti mladog čoveka opseda pitanje da li bi još bio živ da one 1992. njegovi roditelji nisu odabrali Kanadu umesto Bosne? Časni život umesto besmislenog rata u kom su toliki životi izgubljeni?

Možda bi, nalaže logika, stradao i u Sarajevu tokom opsade ili posle rata, možda, ali verovatnije je da ne bi. Možda bi, kao i mnogi pametni mladi ljudi, otišao na studije na zapad, u Nemačku, Ameriku ili Kanadu, a možda bi studirao u Beogradu ili Novom Sadu i radio za neku kanadsku firmu odavde. Možda bi se sumanutom igrom života i smrti našao na istom kobnom letu, ali mnogo je verovatnije da ne bi. I gotovo izvesno da ne bi imao tu naizgled benignu saobraćajnu nesreću koja se mesec dana kasnije okončala kobno.

Možda bi, da su ostali ovde, postao bonvivan, što se dešava deci uspešnih ljudi, pa se u skupom BMW-u zakucao u neko drvo ili, kao njegov i moj brat, zaronio u Jadran zauvek. Moguće je i to, ali najverovatnije bi bio uspešan mlad čovek, jer se ne kaže uzalud da iver ne pada daleko od klade - takvi roditelji bi i u Sarajevu i u Užicu i u Zagrebu i u Skoplju i u Beču odgajili dobru decu, baš kako su to učinili u Kanadi.

Nekoliko puta sam na istom ovom mestu pominjala reku mladih ljudi iz Bosne koje smo devedesetih sačekivali u Beogradu i ispraćali u Švedsku, Kanadu, Australiju, na Novi Zeland... Tada je internet tek nastajao, kompjuteri su bili skupi i glomazni, a mobilni telefoni nedostižni, pa su svi oni nosili samo kofere sa nešto uspomena, albume sa fotografijama, dragu knjigu ili sliku i očajničku želju za normalnim životom, mestom gde se ne puca i ne gine. Većina je odlazila sama, a neki sa porodicom, kao i roditelji ovog mladog čoveka.

I većina ih se nije vratila čak i kada su prestala, kao se to kaže, ratna dejstva. Jer, taj je rat ubio i njihovu domovinu. Ne vraćaju se čak i ako tamo gde su otišli nisu najbolje prihvaćeni. Poneko se, kao i časni inženjer M.P., vrati tek u poznim godinama, kad se primakne grobu. Svom.

Njihova deca se nikada ne vraćaju. Dođu, eventualno, na "Egzit" ili u Guču, splavarenje, ponekad za Novu godinu ili Uskrs i to je sve, jer ovo ovde nije njihova zemlja. Sva ta i mladost i pamet i iskustvo i znanje sada pripadaju drugim  zemljama i drugim narodima. I S.P., iako rođeni Sarajlija, zapravo je bio Kanađanin koji je povremeno, na nekoliko godina, dolazio u posetu roditeljima i stricu i strini, kojima je posle tragične smrti njihovog sina, mog brata od tetke, bio jedina uteha i nada da će porodica P. imati potomstvo.

Te nade više nema. Pokopana je kao i nade desetina hiljada onih koji su, bežeći od rata, ostavili sve što su imali sem golog života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije