Kolumne

Kako je počeo rat na mojoj planeti

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Drugi svjetski rat, najveća klanica u istoriji čovječanstva, zvanično je započet 1. septembra 1939. invazijom Hitlerove Njemačke na Poljsku. Ali, kako kaže i jedan moj aforizam, nijedan rat nije počeo iz čista mira, pa ni ovaj. Njemačka je u Prvom svjetskom ratu poražena i ponižena, teritorijalno umanjena. Stvorene su nove države, Čehoslovačka i Poljska, u čijim granicama su ostali milioni Nijemaca.

Poraz u Velikom ratu i kasnije Velika ekonomska kriza bili su plodno tlo za pojavu i uspon Hitlera i njegove Nacional-socijalističke partije. Čovjek buljavih očiju, smiješnih brčića i prenaglašene gestikulacije ipak nije uspio na predsjedničkim izborima 1932. godine. Republikanci su slavili, uglavnom su to bili pripadnici srednjeg staleža kojima su se nacisti činili odvratnim, neotesanim i suviše grubim. Ali već naredne godine nacisti osvajaju 37% glasova na parlamentarnim izborima i, vršeći pritisak,  uspijevaju progurati Adolfa Hitlera za kancelara. Vještim manipulacijama, ali i  nasiljem, Hitler učvršćuje svoju vlast, započinje progon komunista, a Jevreje, tu marljivu i miroljubivu zajednicu koja ne broji više od 1% ukupne populacije, označava za Njemačku nesreću.

Početkom 1934, umire njemački predsjednik, što koristi Hitler da objedini funkcije predsjednika i kancelara i sušinski postane diktator. Njemačka republika zvanično postaje Treći rajh, a Hitler njen vođa (firer)! Antihrist je rođen!

I pored toga što su u Njemačkoj već nicali logori za političke neistomišljenike i što položaj Jevreja postaje sve lošiji, posebno nakon najgorih rasnih zakona iz 1935, Zapad je i dalje popuštao Hitleru. Čak su mu se i divili, tako da ga je magazin "Tajm" 1934. proglasio za ličnost godine, a 1936. Berlin je imao čast da bude domaćin Olimpijskih igara. Prvih Igara modernog doba, kako reče Hitler na otvaranju. Njemačka je i osvojila najviše medalja na Olimpijadi, preko osamdeset, što je za naciste bio dokaz superiornosti arijevske rase nad ostalim. "Njujork tajms" tih dana je pisao da su Nijemci miroljubiv narod, a da je Hitler najveći svjetski lider. Zlo je neprekidno dobijalo krila.

I Staljin je vjerovao Hitleru. U predvečerje Drugog svjetskog rata, Molotov i Ribentrop su potpisali pakt o nenapadanju, ali i tajni, o podjeli Poljske! (Sovjetski Savez je nakon nepovoljnog izlaska carske Rusije iz Velikog rata i revolucije izgubio neke svoje teritorije, ali ih se očigledno nije odrekao.)

A, Hitler je korak po korak gradio svoju mračnu državu. U želji za osvetom, najprije je ubijedio sebe, a zatim i njemački narod da je mesija koji će izgraditi hiljadugodišnje carstvo. Marta 1938. okupirao je Austriju, a odmah potom i Čehoslovačku. Poljska je silno željela ovakav rasplet, pošto je i sama upala i okupirala dijelove Čehoslovačke! Nije se dugo čekalo da i sama dođe na red kod Hitlera.

Iako su Poljaci bili miljenici Zapada, Poljska se nije mogla oduprijeti superiornoj njemačkoj vojnoj sili. Pogotovo nakon 17. septembra, kada s istoka sovjetske trupe gotovo bez borbe prodiru u oblasti nastanjene bjeloruskim i ukrajinskim narodom. (Nakon rata, te oblasti su ostale u sastavu Sovjetskog Saveza, a Poljska je teritorijalno kompenzovana na sjeveru i zapadu, na račun Njemačke.) Poljska je kapitulirala 6. oktobra! Ratni požar zahvatio je uskoro gotovo cijelu planetu.

Ovih dana u Poljskoj je obilježen početak Drugog svjetskog rata. Okupili su se nekadašnji pobjednici, ali i poraženi. Jedino nisu pozvani ni Rusija ni Srbija. Izgovori su blijedi, očigledno je da se radi o političkim razlozima. Sa druge strane u žižu javnosti s tog skupa je dospjela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavom da su spram veličine, Hrvati dali najveći doprinos antifašizmu!  (Jasni su istorijski fakti, ne sporeći ničiju ulogu u antifašističkoj borbi, da je glavna, suštinska snaga ovog pokreta, na tlu današnje Hrvatske, sve do kapitulacije Italije, bila u srpskom narodu!  Ne trebamo zaboraviti ni zlo "Jasenovca", a ni najveće ratne operacije, koje su vođene na Kozari, Neretvi, Sutjesci, dakle u Bosni i Hercegovini.) Bojim se da je Kolinda pomiješala dresove prilikom prebrojavanja!

Onog momenta kada su počela prekrajanja istorije, u Jugoslaviji, a prekrajali su je političari iz svih naroda i njima poslušni istoričari, desili su nam se novi ratovi devedesetih, progoni, teški zločini. Još se nismo oslobodili potrebe da mijenjamo prošlost, pa samim tim ni mržnje koja koči svaki napredak.

Ali i velike zemlje su sklone prekrajanju prošlosti. Sjetimo se Pariza i Trijumfalne kapije povodom Dana primirja u Prvom svjetskom ratu. Putinu je, na glavnoj bini, za vratom sjedio Tači, dok je Srbija, nekada veliki francuski zaveznik, vjerovatno dobila istaknuto mjesto negdje sa Svazilendom. A nakon izjava nekih rusofobnih, pogotovo poljskih političara, koji Sovjetski Savez stavljaju u isti ravan s Hitlerovom Njemačkom, ne bi me čudilo da, koliko sutra, neko i Hitlera proglasi za žrtvu komunističkog terora! Poučeni dešavanjima iz devedesetih godina, kod nas, sigurno da sve ovo ne vodi dobru.

Ako Drugi svjetski rat posmatramo kao drugo poluvrijeme Velikog rata, a ako se po potrebi mijenja svjetska istorija, koja nikada i nije bila pravedna, pogotovo prema manjim narodima, dovodimo se u dilemu ili da jedni drugima, svi, iskreno pružimo ruku ili da se spremamo za neke produžetke!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije