Kada je riječ o kolektivnom sjećanju i njegovom značenju za ljude i društva, ova sedmica je kao nijedna druga.
Dvadeset sedmog januara čitav svijet je obilježio Dan sjećanja podsjećajući se na Shoah koji su Jevreji pretrpjeli tokom Drugog svjetskog rata. Komemoracija je prilika da se zaustavimo i razmislimo o svim napadima na ljude i o tome kako je rasna mržnja, na kraju, neprijatelj samog čovječanstva.
U mnogim jezicima riječi "čovjek", "pamćenje" i "um" su povezane. Po definiciji, prisjećanje dovodi u pitanje ono što želimo biti, koje su naše vrijednosti, kako želimo definisati svoju sadašnjost i izgraditi svoje sutra. Naše nas pamćenje definiše i ispituje naše biće. Odgovorni smo za ono što obilježavamo i za način na koji to obilježavamo.
U BiH je pitanje kolektivnog istorijskog sjećanja i dalje izuzetno osjetljivo. U javnom diskursu o sjećanju vode se velike rasprave. Vidimo verzije i interpretacije istorijskih činjenica koje se međusobno takmiče, jer sadašnji društveni i politički ciljevi utiču na način na koji gledamo na prošlost. Na neki način, mrtvi ne mogu počivati u miru u BiH, a život u sadašnjosti zbog toga pati.
Iako se tuga ne može izbrisati, moguće je zauzeti aktivan stav prema problemima koji obilježavaju društvo u cjelini.
Prvi korak je da se zapitamo koga bi trebalo da pamtimo.
Zlo, nažalost, postoji. Neki su počinili zločine protiv čovječnosti, ali ima i onih koji su se tome pokušali suprotstaviti, bez obzira na pozadinu i porijeklo.
Hajde onda prvo da razlučimo one koji su branili čovječanstvo i odoljeli zlu od onih koji to nisu učinili. Razdvojimo one koji su bili nevine žrtve, civile u ratovima, od onih koji su bili počinioci, s bilo koje strane.
Istorija pokazuje da - čak i kada su počinjena zlodjela - neki od učesnika odbiju izvršiti takav čin i pokušaju pomoći potencijalnim žrtvama.
Moramo se sjetiti ljudi koji su branili čovječanstvo i borili se protiv zla.
Još važnije, dobro je poznato, ali se o tome rijetko govori, da su u BiH bili aktivni mnogi anonimni heroji: ljudi koji su riskirali svoj život kako bi spasili prijatelje ili čak i neznance kad su shvatili da su ovi u opasnosti.
Poznajem ljude koji su bili spaseni od nekoga "s druge strane", a opet se i danas ne osjećaju u stanju izraziti zahvalnost svojim spasiteljima, jer bi ih "njihova strana" mogla optužiti za izdaju.
Međutim, svi smo na istoj strani: svi smo ljudi.
Jedan veoma važan ishod Shoaha bilo je prepoznavanje "pravednika među narodima", onih koji su, iako nisu Jevreji, pokazivali poštovanje prema životu, spasavajući ljude čak i po cijenu da i sami postanu žrtve.
Mnogi od ovih heroja, od ovih običnih ljudi koji su proslavili život spasavajući potencijalne žrtve, anonimno žive i dišu među nama danas, ovdje, širom BiH. Važno je da im ukažemo poštovanje i zahvalimo na humanosti, dok istovremeno pozivamo sve da prepoznaju njihov primjer i vrijednost.
Na isti način kao što su pravedni ljudi prepoznati u Jerusalimu, u "Vrtu pravednika", bilo bi lijepo kada bi ih se prepoznalo i u gradovima BiH i u Sarajevu, "Jerusalimu Evrope", sa njihovim vlastitim vrtom: krajnje je vrijeme da i BiH i svijet odaju počast onim anonimnim ljudima koji, svakodnevno, još uvijek donose nadu i vrijednosti čovječanstvu.
Autor je ambasador Italije u BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.