Kolumne

Kopernikanski obrat

Piše: Muhamed Filipović
Piše: Muhamed Filipović

U našoj europskoj civlizaciji je dugo vremena, sve do pojave slavnog poljskog astronoma Nikole Kopernika, vladalo uvjerenje da je zemlja fizički, a svakako i civlizacijsko-kulturni i svaki drugi centar svemira. Zemlja se, po tom shvatanju, a njega dugujemo antičkom astronomu Ptolemaju, nalazi u centru svemirskog prostora, a sva druga nebeska tijela se kreću oko nje u sferama.

Ovo shvatanje odgovaralo je osnovnom shvatanju antičkog svijeta, prije svega ideji da su bogovi, koji su tvorci svega što jeste i koji su iz prvobitnog kaosa modelirali komos kao uređeni svijet koji se vlada po zakonima, prije svega matematičkim, bića koja prebivaju na zemlji, mjesto njihovog stanovanja je Olimp i da kako god su oni tvorci i gospodari svijeta, tako je logično i da mjesto gdje prebivaju tvorci kosmosa mora biti njegov centar. Sve što se kasnije događalo s našim shvatanjima o prirodi i poretku stvari u svijetu odgovaralo je toj osnovnoj zamisli o odnosima u poretku stvari i zakonima svijeta. Naš svijet je smatran za centar fizičkog i duhovnog kosmosa. Na njemu se javio Bog i stupio u komunikaciju sa ljudima u formi Mojsijevog susreta s Jahveom i nastanka ploče s Deset božjih zapovjedi. Tu je nastao ugovor između Jahvea i Jevreja koji se tiče njihovog spasenja. Na zemlji se javio božji sin Isus Krist, koji se žrtvovao za spas cijelog čovječanstva, a ne samo jednog odabranog naroda. Tu se Bog, preko svog meleka Đibrila (Gabriela) javio Muhamedu a. s. i naložio mu da slijedi božju uputu u novu i pravu božju vjeru očišćenu od ranijih zabluda, itd. Zbog svega što je povezano s tim konceptom, može se smatrati da je on bio logična posljedica cjelokupnog duha antičkog svijeta i osobito snažne želje, koja se javila u vrijeme krize najveće tvorevine tog vremena-Rimskog carstva, da se nađe spas i osigura život dostojan čovjeka, barem na onom svijetu, kad to već nije moguće na ovom, odnosno, kad Carstvo nebesko nije došlo kad je bilo očekivano.

Onda je došao tzv. Kopernikanski obrat, koji je značio rušenje cjelokupnog kozmičkog poretka u veličinama i značenju, kao i sadržaju onog vremena. Taj se obrat sastojao u jednostavnoj tvrdnji i dokazu koji je iza nje slijedio, da je Zemlja samo jedno nebesko tijelo koje se kreće oko centralnog nebeskog tijela našeg dijela kosmosa, a to je Sunce. Nama, koji smo toliko toga doživjeli, nije moguće zamisliti kakav je to bio udar i to ne samo u nebeski poredak, nego prije svega u zemaljski poredak, jer su ta dva poretka oduvijek bila u veoma bliskoj vezi. Naime, obama je moć srž i razlog postojanja. Crkva, kao čuvar i garant oba svjetska poretka, je najoštrije reagirala, a sve pristalice Kopernikovog shvatanja su bile oštro inkvizicijski proganjane, čak i stoljećima nakon tog epohalnog događaja.

Suština ovog obrata je u radikalnoj promjeni vizure, a time i perspektive u pogledu na stvari i njihovom viđenju, koje se dobiva jednostavnom promjenom položaja promatrača. Drugačije je sve i sve nam drugačije izgleda, a i jeste, kad se okolni svijet promatra iz njegovog centra, a sasvim drugačije kad se na njega gleda i kada se on vidi iz periferije i sa pozicije jednog tijela koje se kreće po zakonima koje je utvrdio još Johanes Kepler, a naučno obradio i fomrulirao Isaac Newton.

Na ove misli me navela promjena moje osobne situacije i vizure u odnosu na realnosti života do koje je došlo tako što sam se našao u bolnici i na svijet počeo gledati iz perspektive mjesta koje je prirodni i logični prostor bolesti. Može nekome izgledati čudnovato, ali je sasvim logično, da kada čovjek dođe u jednu posebnu situaciju i na mjesto gdje se ljudi direktno odnose prema jednom stanju svijeta, tj. bolesnim stanjima ljudi. Ovi ljudi u bolnicama prema njima se odnose po strogo utvrđenim protokolima i na temelju najnovijih dostignuća medicinske znanosti, naravno, ukoliko im stanje nauke, materijalne i tehničke prilike to dozvoljavaju. Suočavajući se sa bolešću tijela i odnosom prema njemu čovjek počinje razmišljati i o bolesnom stanju društva u kojem živi, a s kojim se bave amateri, nedoučeni ljudi, bez uređenih procedura i protokola bavljenja nečim što je od najvećeg značenja za sve ljude, a za što, također, postoje znanstveni osnovi odnosa i djelovanja. U toj situaciji sam počeo razvijati ovu ideju paralele između svijeta koji izgleda drugačije nakon Kopernikovog obrata i našeg društva za koje svi dosadašnji načini njegovog viđenja, analize i kritike ne pokazuju snagu i sposobnost da utječu na promjenu stanja stvari, koje se, dakle, čini nepromjenljivo i stabilno u svojoj bolesti, baš kao što je to za ljude bio Ptolemejov sistem više od hiljadu pet stotina godina.

Paralela počinje time što imamo dva bolesna stanja. Jedno je ono stanje fizičkog zdravlja, a ja sam dospio u bolnicu zbog teškoća koje mi je uzrokovao giht od kojeg godinama patim, a drugo je stanje socijalnog zdravlja, za koje, istina, nema bolnice, ali to ne znači da se ono ne mora liječiti. Svi mi znamo da je naše društvo bolesno. O tome se slažu svi dijagnostičari, samo se ne slažu u ocjeni uzroka te bolesti i dijagnozi njenih nosilaca i proceduri njene terapije. Za bolesno tijelo postoje strogo određene procedure i provjerene metode dijagnosticiraja i svagda se konačno dođe do rezultata, pa i do adekvatne terapije, ako za nju u medicini posotoje uvjeti i mogućnosti, tj. ako bolest nije otišla predaleko i poprimila fatalni tok. Za društvo nema ni metoda dijagnosticiranja stanja, identifikacije uzroka i nosilaca bolesti, ni procedura terapije. Sve se svodi na pogađanje-liči na djelovanje vračeva i iscjelitelja-simptomatično je da je kod nas nastala poplava raznih iscjelitelja, vračara, pogađača i sličnih ljudi, što nije bez veze sa stanjem društva u cjelini.

Dijagnoze koje bi mogle biti relevantne, a koje su do sada izrečene su sljedeće konstatacije:

1. Naši političari lažu i to je uzrok ovakvog stanja. Mada bi se na tu konstataciju moglo odgovoriti protupitanjem, a koji to političari uopće ne lažu (primjeri Busha i Blaira najbolje govori o tome da je laž sastavni dio politčkog posla). Istina je, paradoksalno međutim, da naši političari uopće ne lažu što se tiče njihovih političkih ideja. Za sve njih tačno znamo šta zastupaju i oni to i ne kriju. Svi znaju šta misli Dodok, Silajdžić, Tihić, Čović, Ljubić itd. Neki od njih, istina, ne izlažu svoje koncepte, ali ne zbog toga što ne bi mogli, nego jer ih nemaju.

2. Naši političari su kradljivci, pljačkaši i mafijaši. Sa ovakvom dijagnozom je malo teže, jer je daju oni koji nisu za nju nadležni, a ni stvar nije vjerovanja u takve tvrdnje nego veoma strogo propisanih procedura ustanovljavanja istine o tome. Nema i do sada nisu izloženi bilo kakvi relevantni dokazi za ovakve teške optužbe. To naravno, ne znači da oni to ne mogu biti, ali za to još nema dokaza, samo indicija i to nedovoljno jakih i značajnih. Oni organi koji takvu dijagnozu moraju postaviti to ili ne žele, ili ne mogu, ili ih u tome nešto sprečava, odnosno i na kraju, može biti da nemaju nikakve osnove za to. To su policija, istražni i sudski organi. Može se pretpostaviti da su i oni dio sistema mafijaške povezanosti i da ovise o politici. U normalnoj demokatskoj državi sudstvo, policija i istražni organi moraju biti apsolutno nezavisni od politike, zapravo, od političkih stranaka kojima je kadroviranje u tim oblastima snažna poluga osiguranja i perpetuiranja vlasti. Ali, i za to postoje jednostavna rješenja i metode.

Sve druge primjedbe na naše političare spadaju u domen onog što je nedostupno za provjere, tj. u domen sposobnosti i ličnih osobina ljudi koji djeluju u političkom životu. Jedino je sigurno da ni u jednoj sferi društvenog života nije došlo do dubljeg pada kvaliteta ljudi koji se bave tom djelatnošću, kao u političkom životu. 

Ovdje dolazimo do tačke obrata koji nam je nužan da bismo bolje vidjeli stvari i da bismo se približili pravom uzroku sadašnjeg stanja. U svakom demokratskom društvu su glasači, našim terminom kazano narod, izvor i producent političke strukture zbog čega nije uzalud rečeno da svi imaju vlast kakvu su zaslužili. Kakvi birači, takvi i oni koje su izabrali, pa je isto to slučaj i u našem društvu. U dosadašnjim raspravama smo uzimali u obzir i analizirali proizvod kojeg su producirali naši birači, tj. njihove predstavnike u politici, a nikada njih same, pa je došlo vrijeme da se koncentriramo na njih. Upravo koncentracija pažnje javnosti i medija na stanje svijesti i mišljenja naroda bi bio taj kopernikanski obrat u našem pristupu i analizi realnosti društva.

A stanje mišljenja i svijesti uopće kod najvećeg broja naših ljudi je upravo katastrofalno. Ono zapravo i ne postoji. Njihova svijest određena je u cjelosti plemenskim, tradicijskim, vjerskim i emotivnim stanjima i iz njih nastalim idejama, zapravo više načinima komuniciranja i vezama uske povezanosti na najnižoj razini egzistencijalnih komunikacija, nego bilo kakvom vrstom političke svijesti modernog tipa. To se može objasniti mnogim okolnostima, a prije svega strašnim efektima rata i opće bijede u kojoj se sav naš svijet nalazi. To stanje svijesti ne može da proizvede moderno građansko društvo i odnose, pa ni svijest, koja jedina može biti neki oslonac za demokratsku i odgovornu politiku. U našim medijima nema analiza stanja svijesti i političkog mišljenja i ponašanja naroda. Njega zastupaju profesionalizirani nosioci i simboli njegove situacije i to prvenstveno simboli njegove nesreće-udruženja revanšizma u stvari, ali ne normalni obični ljudi koji se bore za održanje u svijetu onakvom kakav je. A onaj ko se bori za održanje golog života ne misli politički i nema građansku svijest, on je koncentriran samo na egzistenciju i misli u regijama najneposrednijeg mišljenja i odnosa. Stoga bi polazna tačka za analizu naše politike morala biti upravo analiza, ali ne egzemplarna nego stvarna, stanja svijesti i uvjeta života našeg čovjeka, običnog naroda u Bosni i Hercegovini. Tada bi se istina može biti konačno ukazala, a sa njom i putevi izlaza iz sadašnjeg stanja. Narod i njegovo mišljenje i ponašanje je izvor i dobrog ili lošeg političkog establišmenta.  

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije