Od pojave korona virusa, brojni analitičari svih profila utrkuju se da objasne uzroke i moguće posljedice novonastale situacije. Jedno je sigurno, COVID-19, kao okidač globalnih promjena, iznenadio je skoro cijeli svijet. Možda prvi put u modernoj istoriji čovječanstvo djeluje nemoćno i pored "fantastičnog" tehnološkog i naučnog napretka.
To i jeste najveći paradoks situacije u kojoj se svijet našao, paradoks koji nam istovremeno daje snažan podsticaj za razmišljanje. Pojava "nepoznatog" virusa otkrila je osjetljivosti globalnog društva, izazovi su brojni, i za sve. Virus je postao dominantna globalna tema, za mnoge i jedina. Nakon nekoliko mjeseci nagađanja šta je novi virus, odakle je potekao, kako se širi itd. ulazimo u fazu kada se može više reći o posljedicama i prognozama. U ovom nastavku osvrnućemo se na slijed globalnih promjena i stratešku ulogu države.
Da li je virus toliko ozbiljan da bi sve druge aktivnosti bile na stendbaju u iščekivanju boljih vremena? I pored brojnih analiza, bolja vremena je teško predvidjeti, uzroci krize su fundamentalno različiti od onih koji su prethodili ranijim velikim krizama. Profilirani analitičari iz prakse i akademske zajednice se slažu u jednom, a to je da svijet čeka radikalna neizvjesnost, koja ima mnogo dimenzija, uključujući nesigurnost, neznanje, nejasnoću i nedostatak informacija. Za razumijevanje odnosa uzroka i posljedica potrebni su pouzdani podaci, a u konkretnom slučaju nema ih puno na raspolaganju, pošto je svaka kriza drugačija, a da nije drugačija, ne bi je ni mogli nazvati krizom. Vjerovatno iz toga razloga, manje-više sve zemlje su kao po dogovoru preduzele slične mjere u sprečavanju širenja virusa i zaštite stanovništva.
Novi virus, ili bolje reći nametnuti strah od njega, mijenja dosadašnje paradigme u ekonomiji, politici, zdravstvu, obrazovanju, zabavi i cjelokupnim odnosima među ljudima i državama. Solidarnost i empatija, koje još traju, ubrzo će prerasti u borbu za vlastitu egzistenciju i zauzimanje novih pozicija. Tako je uvijek bilo. Na kraju dana, globalna ekonomija, gdje se i mjere opipljive posljedice, svodi se na bilansu stanja i uspjeha, sabiraju se dugovanja i potraživanja pojedinačnih zemalja, poslovnih subjekata i pojedinaca. Računi nastali u periodu nakon drugog velikog rata, vrijeme velikog društvenog progresa, ekonomskog rasta, demografske eksplozije te ubrzane globalizacije, sada dolaze na naplatu. Najveći ceh će da plate oni koji nisu imali definisane nacionalne, odnosno poslovne strategije.
Ekonomija, koja je centralna briga svih, trpi i ulazi, prema ozbiljnim analizama, u recesiju, a predviđa se i velika ekonomska kriza, ovaj put nastala u srcu realnog sektora. Takva kriza ili depresija bi značila i decenijski oporavak. Posljedice su veće uzimajući u obzir činjenicu da je svaka nacionalna ekonomija integrisana u globalni lanac snabdijevanja, odnosno proizvodnje. Prema analizama Svjetskog ekonomskog foruma, ekonomska nesigurnost koju je izazvao COVID-19 vjerovatno će u 2020. godini usporiti globalnu ekonomiju za 1 trilion dolara, i smanjenje BDP za 3 procenta u istom periodu. Pogođene su sve privredne grane, samo gubici, odnosno troškovi u turističkoj industriji sa povezanim granama (avio-industrija, ugostiteljstvo i hotelijerstvo) se procjenjuju na preko 1.100 milijardi dolara. Za razliku od većenu privrednih grana, IT sektor bilježi rast u vrijeme pandemije. Povećanje prihoda zabilježile su sve globalne kompanije čiji je poslovni model baziran na informacionim i komunikacionim tehnologijama, prije svih "Amazon", "eBay", "Facebook, "Apple" i "Microsoft". Bez obzire na pojedinačne uspješne priče, rastuća nezaposlenot je najveći izazov za sve zemlje. Teško je očekivati brzu konsolidaciju tržišta rada.
Uloga države u novim okolnostima je postala ključna, kako u borbi protiv virusa, tako i u ublažavanju već nastalih posljedica, prije svega u privredi. Zapravo, virus "vraća" državi liberalizacijom/globalizacijom izgubljene nadležnosti i učvršćuje njen autoritet. Za vladajuće političke strukture ovo je izazov, a i dobra prilika da učvrste poziciju i centralizuju procese odlučivanja. To ne znači da je to i loš pristup u rješavanju ozbiljnih problema, ali jeste izazov liberalizovanom tržištu, zvanom neoliberalizam. Neoliberalni oblik kapitalizma počiva na fiktivnom kapitalu, ogromnoj ekspanziji u stvaranju duga, deregulaciji, outsourcingu (izmještanje poslovnih i administrativnih aktivnosti radi optimizacije) i privatizaciji gotovo svih javnih službi i strateški važnih sektora kao što su energija, voda, željeznice, zdravstvo, obrazovanje, putevi... To je sve dalo veliku ekonomsku i političku moć privatnom kapitalu.
U tome kontekstu, pitanje uloge države je istovremeno i pitanje rekonstrukcije takve prakse i kapitalizma uopšte, koji, bez obzira na sve kritike, ostaje dominantno društveno uređenje čiji je glavni osigurač privatna svojina. Autentični koncept američkog (SAD) kapitalizma, koji počiva na individualizmu/preduzetništvu, sistemu jednakim mogućnostima i dobrom ponašanju, ugrožen je od strane druge globalne supersile, Kine, čiji model kapitalizma ima hibridni karakter. Uspjeh kineskog modela, pored ortodoksnog principa kapitalizma, temelji se i na tradicionalnim vrijednostima i patrijarhalnoj kulturi (konfućionizmu), važnosti familije, zajedništvu, a država je prihvaćena kao prirodni autoritet.
Nije teško zaključiti da su ispunjeni uslovi za promjene globalne strukture moći i uspostavljanje novog svjetskog poretka, koji je u posljednjih nekoliko decenija bio tema i ozbiljnih i neozbiljnih. Mnogi su to smatrali i još uvijek smatraju teorijom zavjere. U ostalom, takvih promjena i strateških zaokreta je bilo i prije. Posljednji po završetku Drugog svjetskog rata, tačnije 1945. godine kada su razvijene zemlje, predvođene SAD i Velikom Britanijom, uspostavile novi svjetski poredak uvođenjem globalnog monetarnog sistema sa dolarom kao dominantnom rezervnom valutom. To je odredilo globalna kretanja kapitala posljednjih sedam decenija.
Američki dolar ja do danas ostao neporažen na globalnom tržištu. Samo u četvrtom tromjesečju 2019. dolar je činio preko 60% svih poznatih deviznih rezervi centralnih banaka. Više od jedne trećine svjetskog BDP-a dolazi iz zemalja koje svoje valute vežu za dolar. To uključuje sedam zemalja koje su i usvojile dolar kao vlastitu valutu, a još 89 zemalja drži svoju valutu u uskom rasponu trgovanja u odnosu na dolar. Sjedinjene Države imaju veliku korist zahvaljujući dominantnoj ulozi vlastite valute i uloge dolara u međunarodim valutnim rezervama. Jedna od prednosti je u tome što se SAD teže suočavaju sa problemom platne bilanse, jer otkupljuju uvoz u sopstvenoj valuti. Koristi imaju i od privilegije plaćanja niskih kamata na sigurnu imovinu koja je denominirana u dolarima, poput obveznica koje je izdala američka vlada. Tržište duga i kapitala pomoglo je Sjedinjenim Državama da kamatne stope ostanu znatno ispod istorijskih prosjeka, efikasno služeći za subvencionisanje domaće potrošnje. Samo Kina posjeduje više od 1,1 bilion dolara američkih obveznica. Zahvaljujući dolaru i prilivu kapitala (često u zamjenu za državne obveznice) Sjedinjene Države su u prednosti na njihove globalne konkurente u vrijeme ekonomskih kriza. Takođe, zemlje čije devizne rezerve nisu dominirane u dolarima gube vrijednost istih, pošto investitori žure da zaštite svoj kapital vežući ga za američki dolar, koji u vanrednim situacijama jača u odnosu na druge valute. To je trenutno kamen spoticanja i Ruske Federacije, čime je umanjena njihova pregovaračka moć u pogledu naftne krize. I pored svega, promjene globalnog monetarnog sistema i uloge dolara su neizbježne. Aktuelni monetarni sistem i njegovi menadžeri će izlaz iz aktuelne krize potražiti u štampanju novca i njegovoj redistribuciji. To će, kako pojedini ekonomisti smatraju, samo privremeno zaustaviti urušavanje međuzavisne globalne privrede.
Samo naivni vjeruju da će mehanizmi savremenog društva nakon "privremenog povlačenja" korona virusa ostati nepromijenjeni i sa malom korekcijom i podmazivanjem nastaviti da funkcionišu. Dekonstrukcija kapitalizma na globalnom nivou zahtijeva radikalne promjene čiji se strateški pravci definišu na 40. sjevernoj paraleli, na liniji Vašington - Peking, centrima odlučivanja dvije suprotstavljene sile koje istovremeno vode nekoliko ratova; trgovinski, geopolitički, monetarni ili rat kapitala i tehnološki. Za većinu ostatka svijeta izbor je sveden na održivi razvoj i strateško prilagođavanja. Uloga države u procesu globalnih promjena će se ogledati u tome kako će brzo shvatiti da su na pragu velike globalne promjene i sposobnost adaptabilnosti. Adaptabilnost ili prilagođavanje se nažalost ne dešava ad hoc, ili reaktivno, što je slučaj sa velikim brojem manje razvijenih i malih ekonomija. U tom pogledu, inovativnost će i dalje ostati ključ uspjeha, kao i u svakoj prethodnoj tehnološkoj ili ekonomskoj revoluciji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.