Kolumne

Kriza u kriznim vremenima

Tokom boravka u Davosu, prеdsеdnik Vučić obratićе sе skupu na tеmu "Sloboda mеdija u kriznim situacijama" i prisustvovati brojnim sеsijama Svеtskog еkonomskog foruma, najavila je nadležna služba predsednika Srbije njegov posao na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu. Ispostavilo se brzo da neko nije dobro pročitao agendu Foruma, iz neznanja ili namere nije važno, pošto nijedno ne valja, jer je panel na kome je Aleksandar Vučić govorio imao potpuno drugačiji naziv - "Sloboda medija u krizi", odnosno kriza slobode medija.

Dakle, ne salonski debatni klub sa belosvetskim genijalcima o tome kako će se neka zamišljena krizna vremena odraziti na sada neupitnu slobodu medija i kako smisliti tzv. krizni PR i marketing da se mediji i medijski poslenici, a sa njima i javnost, provuku što bezbolnije, već suprotno; zašto je sloboda medija u krizi.

A fakat jeste da je u bezdanu, ne samo ovde, ali ovde baš škripi, grca, jeca. Da nije tako, ne bi baš Vučića pozvali da odgovara na pitanja neugodnih sabesednika, kojima je, kao i organizatorima, jasno da je Srbija postala sinonim neslobode, ne samo medija, i da baš vrtoglavo napreduje. I zato nije olako mogao da proda naglašenu zabrinutost "detektujući" kao najveći problem polarizaciju medija, jer oštra podela na dva korpusa nije uzrok neslobode, nego posledica činjenja više vladajućih garnitura, ali njegove najviše. Ove sada i one devedesetih čiji pelcer i dalje seje.

Mnoge upućene koleginice i kolege smatraju da je skandalozno što je baš predsednik Srbije govorio na datu temu pošto je ključni krivac, previđajući činjenicu da je njemu, koji se hvali svim ikada najboljim, najvećim ekonomskim uspesima i brojnim svetskim prijateljstvima, baš njemu od svih taj vruć krompir naprosto uvaljen. Kao opomena da su svima jasne njegove tehnike ovladavanja medijima i javnim prostorom.  

Zašto se uopšte problematizuje pravo predsednika Srbije da govori o slobodi medija, makar u kriznim vremenima, ako ne u krizi, pitaće se naivni čitatelji i čitateljke, kad je u Srbiji sve moguće. I biće donekle u pravu, jer je ovde i nezamislivo moguće, slično kao i preko okolnih i udaljenih granica, ali naglašenije. Počećemo od naizgled benigne navade predsednika i njegovih epigona da u intervjuima govore šta im se i kako prohte, sami sebi postavljaju pitanja, povremeno propitujući nepodobne novinare - oni drugi ih ionako zadivljeno gledaju i klimaju glavom.

E, da, i najviše vole da se šire po tabloidima i tabloidnim elektronskim tvorevinama koje sa novinarstvom imaju veze taman toliko koliko i porno-industrija, ali tamo se baš "otvore" u svakom smislu. Zbog te izražene ljubavi spram medijskog mentalnog mraka ovde je normalno da javno mnjenje modeliraju isključivo oni koji ne vide dalje od međunožja neke pevačice, sve vrišteći o svetoj slobodi izražavanja i JAVNOM INTERESU publike da im se udovolji, kao da rade u bordelu, a ne u nečemu što zovu redakcija.

Ovde je moguće da televizija koja je dobila frekvenciju sa nacionalnom pokrivenošću kao dečija po vasceli dan (i noć) emituje "šou" sa eksplicitnim scenama spojenih međunožja. I da premijerka kaže da bi sklanjanje rijaliti programa bilo cenzura! Moguće je i da vlastima omiljena televizija  sa nacionalnom frekvencijom prekida sopstveni program eksplicitne ponude nasilja i seksa i emituje nebulozna uvredljiva pisma svog vlasnika na račun ljudi koji nemaju čak ni priliku da se odbrane.

Normalne su i druge nenormalnosti, recimo da predsednik pred TV kamerama u jutarnjem programu čita tvit nekog poremećenog tipa koji govori o incestuoznim sklonostima njegove maloletne ćerke, prevodeći odmah te nebuloze direktno na politički teren, sa začuđenim: "Eto, šta mi rade!"

Svašta je još moguće, dugo je nabrajati, no od gomile smeća svakodnevno izručivanog na publiku ljudi su umrtvljeni - kako i ne bi kad po čitavu noć gledaju tuđi seks? - ili navučeni toliko da je većini sve postalo normalno. Nije im normalno samo ono što je zaista posao medija i novinara: da izveštavaju nepristrasno, analiziraju, pitaju i traže odgovore, a od koga drugog nego od nadležnih. Smorno je to postalo, a i čemu kad im tabloidi, direktno iz usta najvažnijih funkcionera, u rascepu nečijeg međunožja serviraju najveće domete državne politike?

Lepše im je da ih lažu kako žive sve bolje nego da zavire u sopstveni novčanik i frižider. I lakše im je kad "znaju" da su "žuti lopovi" sve odneli, a ovi sadašnji su prepošteni i ne kradu. A kako bi kad su oni već odneli, što rekao Vib, pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i sve nam uzeli.

Polarizacija medija koju je istakao Vučić nije onakva kakvom je on vidi, ko je za, ko protiv njega, već mnogo dublja i sa nesagledivim posledicama.

Na jednoj strani su beslovesni hohštapleri koji se predstavljaju kao novinari, spremni da služe u svakom momentu i svakome, uz popriličnu šaketinu dolara ili čak za šačicu nečega, na drugoj strani su oni koji pokušavaju da spasu ono malo časti novinarske profesije koje je preostalo posle svih pošasti koje su je pohodile poslednjih decenija.

Ako po strani ostavimo floskule tipa da su mediji ogledalo društva - bila bi to bila užasavajuća dijagnoza! - ostaje pitanje šta nam valja raditi, kako se izvući iz bezdana? U njega padamo godinama i put naviše neće biti kraći bez obzira na to što je Vučić u Davosu kazao da će za dve godine sa ponosom govoriti o medijskim slobodama u Srbiji, baš kao što sada sa ponosom govori o ekonomskim uspesima. I govoriće verovatno, pošto je još dve godine ovakve medijske politike i taktike taman dovoljno da se polarizacija eliminiše kao problem; dovoljno je da nema kritički nastrojenih medija i novinara, što uopšte nije nezamislivo sa punom kontrolom oglašivačkog tržišta, budžetskog novca i nazovimedija.

Suprotan scenario, da se grupacija koja žari i pali premetne u iole profesionalnu, gotovo da nije moguće zamisliti, jer kako zapisa Marfi, kad jednom gliste pustiš iz konzerve, ne možeš ih nikad sve vratiti u nju. A gliste i crvi su se razmileli na sve strane.

I nije, da ne bude spora, problem što tabloida ima, valja narod malo zabavljati, pa i zagolicati; problem je što se medijska pornografija namenski pretvara u mentalnu i u udarnu pesnicu režima. To što će jednom udar promeniti smer nije nikakva uteha, pošto na tom obrascu stasavaju i novi medijski proizvođači i nova publika. Prvi spremni da svakome i u svačemu služe, drugi da sve gutaju bez pitanja, a jedni i drugi vazda voljni da "tvitnu" sve što je na meniju. Jer, sloboda je to!  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije