Hrana je egzistencijalno dobro. Potvrda su sadržaji potrošačkih korpi u prodavnicama u vrijeme pandemije, naročito u prvim danima, kada su potrošači postali svjesni da će neko vrijeme biti zaključani.
Kupovana je hrana, možda i više nego što je to bilo potrebno, i nije se puno pažnje obraćalo na cijenu.
Danas je, u gotovo čitavom svijetu, dominantan model razvoja baziran na slobodnom kretanju ljudi, robe, usluga i kapitala, odnosno na međunarodnoj trgovini. U slobodnoj trgovini obično profitiraju razvijeni, a deblji kraj izvlače nerazvijeni, koji cjenovno nisu konkurentni uvoznim proizvodima. (Dani Rodrik je rekao da "zemlje ukidaju trgovinske barijere tek kada postanu bogate"). To se dešava i sa hranom, tako da se domaća proizvodnja smanjuje, a prostor u ponudi sve više zauzimaju uvozni proizvodi. Potrošačima je svejedno odakle je roba, sve dok je ima, i da uz to bude što jeftinija. Većina njih ipak kupuje razumom, a ne srcem. Čovjek, pa tako i potrošač, je "homo economicus" i njegovom ekonomski racionalnom ponašanju se ne može zamjerati. I sve to funkcioniše dok se ne dogode neke ekstremne situacije, kao što je aktuelna pandemija, a u nekim drugim slučajevima prirodna katastrofa, rat ili neka druga vanredna situacija. Odjednom uvoz nije moguć ili je otežan, a cijena postaje manje bitna. A jesti se mora (neka istraživanja pokazuju da se u vrijeme karantina i ograničenog kretanja i rada jede čak i više!). Postavljaju se pitanja koliko ima domaće hrane, gdje se ona nalazi i koliko dana ili mjeseci se može preživjeti sa domaćim izvorima? Svi se odjednom slažu da treba sijati i saditi više i da je domaće najbolje. Seljaci, kao vrijedni i odgovorni članovi zajednice, racionalno reaguju, sijući više nego ranijih godina, da bi dali svoj doprinos u kriznoj situaciji, ali i nadajući se da će se konačno nešto okrenuti u njihovu korist i da neće imati problema sa prodajom svojih proizvoda, kao mnogo puta ranijih godina.
Međutim, postoji opasnost da će se, kada se situacija normalizuje, potrošači ponovo ponašati po principu moralnog hazarda ("Znam ja da je to dobro, ali zašto bih baš ja morao o tome da brinem?"). I da će domaće ponovo (iz)gubiti bitku sa uvoznim. Neki se čude, a neki se dive potrošačkom patriotizmu Slovenaca, Austrijanaca i nekih drugih nacija. Zašto oni uvijek na prvo mjesto stavljaju domaće? Zbog toga što su na sebe dobrovoljno preuzeli ulogu vlade i primjenjuju praksu koja doprinosi uravnoteženju spoljnotrgovinskog bilansa više od nekih zakona, uredbi, naredbi, carina, prelevmana i drugih instrumenata pojedinih ekonomskih politika. Oni na taj način stvaraju ili održavaju radna mjesta u domaćoj ekonomiji, doprinose održivom korištenju prirodnih resursa, oslobađaju devize za neke prioritetnije potrebe i daju brojne druge doprinose privrednom razvoju svoje zemlje. Jedan od načina učenja je učenje na tuđim iskustvima i pozitivnim praksama, i u ovom slučaju je nesporno da je prihvatanje pomenutog pristupa preferiranja domaćih proizvoda višestruko korisno. Nedavno su me u jednom razgovoru za medije pitali: "Da li je konačno došlo vrijeme da se kupuje domaća hrana?” Odgovorio sam da je konačno došlo vrijeme da se iskoriste domaći resursi da bi se proizvelo ono što ne mora da se uvozi. Analize pokazuju da bi sa postojećim prirodnim i ljudskim resursima BiH mogla sebe da prehrani. Pri tome ne mislim da se mora postići stopostotna samodovoljnost kod svih proizvoda, nego da se vrijednost izvoza hrane dovede na nivo vrijednosti njenog uvoza, specijalizirajući se za proizvodnju i izvoz onih proizvoda gdje postoje komparativne prednosti, a uvozeći i dalje ono što se ne može uopšte proizvesti na ovim prostorima ili je proizvodnja tih proizvoda neracionalna.
U uravnoteženju spoljnotrgovinskog bilansa poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ne smije se zanemariti uloga domaćih prerađivača i trgovaca. Pitanje lojalnosti domaćim proizvodima ne može se i ne treba adresirati samo potrošačima. U današnje vrijeme sve manje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda se kupuje direktno od poljoprivrednih proizvođača, a sve više posredno, preko trgovine, u svježem ili prerađenom stanju. Dakle, na izbor potrošača šta će da kupe, u ovom slučaju domaće ili uvozno, veliki uticaj imaju trgovci, a indirektno i prehrambena industrija, koji odlučuju o tome šta će tim potrošačima biti ponuđeno na rafama. U pojedinim slučajevima potrošač je u zabludi da kupuje domaće, jer je proizvod upakovan u ambalažu sa oznakom domaćeg prerađivača, a taj proizvod je u stvari u potpunosti proizveden od uvozne sirovine. Zbog toga doprinos da se poveća potrošnja domaćih proizvoda moraju dati svi, od proizvođača, preko otkupljivača, prerađivača i trgovaca, do vladinih institucija koje za to treba da stvore povoljan zakonodavni i institucionalni ambijent.
Poljoprivredni proizvođači rješenje za povećanje potrošnje domaćih proizvoda često vide u zatvaranju granica za uvoz ili naplatu raznih dažbina na uvezene proizvode kako bi oni postali skuplji i tako se cjenovno "izravnali" sa domaćim. Ne treba zanemariti to da se u tom slučaju neefikasnost domaće proizvodnje prebacuje na teret domaćih potrošača koji će kupovati skuplje proizvode (zbog izostanka ili zbog smanjene konkurencije). One koji zagovaraju protekcionizam treba podsjetiti na tzv. zlatno etičko pravilo "ne čini drugome što ne želiš sebi", a u slučaju zabrane izvoza naših proizvoda na tržište neke druge zemlje domaći proizvođači se rado pozivaju na potrebu omogućavanja slobodnog kretanja robe. Tačno je i to da su u uslovima slobodne trgovine na sceni novi vidovi protekcionizma, što je novi izazov za proizvođače, izvoznike i državne institucije za koji oni moraju pronalaziti adekvatna rješenja poput principa reciprociteta i sličnih mjera. Zatvaranje domaćeg tržišta nije i ne može biti rješenje. Snažan razlog su pravila međunarodne trgovine koja su regulisana sporazumima Svjetske trgovinske organizacije (BiH je jedna od rijetkih država koje još nisu članice ove organizacije, ali s tim pravilima se već sada mora računati kao da jeste članica),
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, CEFTA sporazumom i bilateralnim sporazumima. Slobodna trgovina je bila, a vjerovatno će i poslije korone ostati prevlađujući model poslovanja. Nema te zemlje koja može proizvesti sve potrebne proizvode i to po prihvatljivim cijenama i stoga je međunarodna trgovina nužnosti i prednost. Međutim, i u uslovima međunarodne trgovine mogu se naći rješenja da se dio uvoza supstituiše domaćim proizvodima, na ekonomski racionalan način. U slučaju hrane, neke od varijabli uspješnog modela su da domaći poljoprivredni proizvođači primjenjuju prakse i rješenja koja će rezultirati snižavanjem cijene njihovih proizvoda (preko povećanja produktivnosti i ekonomičnosti proizvodnje), da im naučna zajednica pomogne u dostizanju tog cilja, da prerađivači i trgovci uspostave kanale snabdijevanja bazirane na domaćoj sirovini i domaćoj ponudi, da vlada subvencioniše domaću poljoprivrednu proizvodnju s ciljem povećanja njene konkurentnosti (a ne nadoknađivanja gubitaka) i da zavede više reda po pitanju uvoz i izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, a da nevladin sektor i mediji podižu svijest domaćih potrošača o potrebi i značaju kupovine domaćih proizvoda.
Tek kada se svi ti "točkići" budu okretali istovremeno i međusobno usklađeno, može se očekivati da će domaća hrana dugoročno, a ne samo u vanrednim situacijama, biti na trpezi domaćih potrošača. "Kupujmo domaće" ne treba svesti samo na kampanje, to treba biti opšteprihvaćeni način život i ponašanja davanja prednosti domaćem u odnosu na uvozno. I na kraju poruka, kupujmo više srcem (domaće), nego razumom (strano), jer se novac ušteđen na hrani olako potroši na neke druge stvari, kod kojih se i ne obraća puno pažnje na cijenu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.