Kolumne

Metafizika izbornih poraza (2)

Ne živim u Srbiji niti ću živjeti. Nisam njen državljanin i ne biram tamošnje narodne političke predstavnike. Živim van Srbije i sa sigurne udaljenosti posmatram politička dešavanja u Srbiji.

Ipak, osjetio sam potrebu da u jednom novinskom osvrtu dam svoj pogled na politička dešavanja u Srbiji, prije svega o razlozima opozicionog neuspjeha svih ovih godina. Radi se o tome da sam primijetio da tamošnji politički analitičari, novinari i publicisti, kao i sami opozicionari nedovoljno samokritički ne uviđaju ili ne toliko precizno artikulišu višegodišnje neuspjehe opozicionih političkih partija na izborima u Srbiji i razloge tih konstantnih poraza i gubitništava. Predstaviću svoje mišljenje krajnje pojednostavljeno, zbog ograničenog prostora, samo u nekoliko osnovnih pregnantnih teza.

8. Glavna prepreka stvaranju jedne snažne, demokratske, proevropske opozicione političke partije, koja bi bila programska i ideološka alternativa sadašnjoj vlasti, su bivši predsjednici i visoki funkcioneri Demokratske stranke, koji su sada čelnici nekoliko novih političkih partija, a u osnovi programski srodnih ili potpuno istih političkih stranaka, usitnjenih i konfrontiranih sujetama i opterećenih međusobnim optužbama i prtljagom bivših članova jedne iste stranke. Opoziciona politička scena Srbije zahtijeva temeljno reformatiranje. Pored sadašnjeg predsjednika Demokratske stranke, Dragana Šutanovca, i bivših predsjednika DS, Borisa Tadića, Zorana Živkovića i Dragana Đilasa, zatim nekadašnjih visokih funkcionera DS, Čedomira Jovanovića, Vuka Jeremića, Aleksandra Šapića, Borka Stefanovića, Dušana Petrovića, Janka Veselinovića, Marka Bastaća, više je nego jasno da se ključ saradnje i promjena unutar opozicionog bloka nalazi između bivših, sadašnjih ili, da budemo cinični, budućih demokrata. Svi ovi ljudi koji su nekada bili u jednoj stranci, sada se nude kao opozicija u koaliciji različitih stranaka s tom istom partijom. To su isti ljudi koji su opoziciju Srbije doveli na najniže grane u njenoj istoriji, jer su djelovali bez imalo političke odgovornosti, jer nisu poštovali jedini kriterijum u politici koji važi u demokratskom svijetu, a to je da ostanak u politici zavisi od ostvarenih izbornih rezultata. Umjesto ostavki i preuzimanja odgovornosti zbog izbornih poraza, najistaknutiji političari ovih stranaka su obično napuštali staru stranku pod izgovorom nejasnih političkih razloga neslaganja i formirali sebi novu stranku. Upravo su ovi ljudi glavna prepreka stvaranju jedne snažne opozicione političke stranke koja bi bila izborna alternativa vladajućem SNS-u i njegovim koalicionim satelitima, kao i bilo kakvom izbornom uspjehu demokratske opozicije, sada i u budućnosti. Što je najgore, članstvo i birači njihovih političkih stranaka bi pozdravili svaki korak u integrisanju i stvaranju snažne opozicione stranke, ali nažalost to se neće dogoditi upravo zbog ignorancije i nesposobnosti njihovih lidera. Ovako se lični, uskostranački i grupni interes stavlja iznad opšteg javnog interesa društva i velike grupe birača apstinenata i komplementarnog partijskog članstva u svim ovim partijama, koji očekuju i priželjkuju određene promjene na opozicionoj političkoj sceni Srbije, kao i da početni impuls snažnije opozicione integracije upravo dođe iz ovih političkih stranaka. Nema ozdravljenja opozicione političke scene bez odlaska ovih pojedinaca sa čela postojećih stranaka i oslobađanja političkog prostora za nove integrativne, ujediniteljske opozicione ideje, programe i ličnosti. Upravo su ovi lideri zatvorili političke partije i zakovali političku opozicionu scenu Srbije. Bez novih ljudi koji bi ih ujedinili, nikakva politička promjena u opoziciji Srbije nije moguća, a izborna pobjeda i promjena vlasti pogotovo. Samo birači ovih opozicionih stranaka mogu organizovanim političkim pritiskom i protestnom akcijom natjerati rukovodstva tih stranaka da se ujedine u jednu čvrstu političku strukturu, a ako to izostane, onda je Srbija zaslužila i ovakvu vlast i ovakvu opoziciju.

9. Srbija ima klijentelistički politički sistem podjele plijena, u kojem su se već više decenija unazad na vlasti smjenjivale sve stranke, oličene u vlasti i opoziciji, naizgled različitih programa, ali u praksi svi su se na vlasti ponašali veoma slično, bez stvarnih političkih promjena i razlika u načinu vladanja, tako da je stvoren izražen odijum birača i građana prema svim etabliranim političkim strankama, što se vidi po tome da birači masovno daju povjerenje svakoj novoj političkoj stranci koja se iznenada i neočekivano pojavljuje i uzima stvar u svoje ruke. Na svim izborima održanim do sada pola Srbije nikada ne glasa, što je brojka od dva miliona i više apstinenata. Apstinente može pokrenuti samo nova organizovana politička ideja i novi politički lider, koji bude umio artikulisati tu ćutljivu polovinu i pretvoriti je u energiju za promjene u društvu.

10. Nigdje u svijetu u stabilnim političkim sistemima, osim u Srbiji, političke stranke ne traže tako grozničavo bez izuzetka svačiju podršku za izbore. Samo u Srbiji stranke u vlasti i opoziciji neselektivno nastoje da za sebe pridobiju sve i svakoga, izvan političke scene, od neprepoznatljivih i nejasnih NVO, marginalnih sindikata, prevrtljivih civilnih pokreta, fiktivnih udruženja građana i poznatih ličnosti, umjesto da kao politički subjekat, formiran isključivo s ciljem vođenje političke borbe za vlast, jasno izlože svoj politički program i za njega se bore pred biračima i tako budu stožer okupljanja opoziciono orijentisanih građana i privlače ljude snagom svoje politike i novih ideja. To birači od njih očekuju, a ne da tezgare po političkoj pijaci Srbije sakupljajući političke otpatke. Građanski i antisistemski pokreti protiv političkog establišmenta danas u mnogim zemljama svijeta bilježe izborne uspjehe u odnosu na tradicionalne političke stranke. Ipak, njihove političke domete u Srbiji ne treba precjenjivati. Građanski pokret "Ne da(vi)mo Beograd" predstavlja pozitivan i privlačan primjer političkog i društvenog nezadovoljstva postojećom vlašću u Srbiji, ali izbornu pobjedu mogu i moraju izboriti prije svega organizovane opozicione stranke.

11. Demokratska opozicija u Srbiji, ako misli da pobijedi na izborima, mora da se oslobodi političkog mesijanstva i emancipatorske umišljenosti o svojoj izuzetnosti i posebnosti i svojoj osloboditeljskoj ulozi u odnosu na svoje političke protivnike, već treba da realno i pragmatično sagleda svoju trenutnu poziciju, naporno i složno radi na terenu i organizaciono osigura dobar izborni rezultat. Prema starom nauku, svaki stvarni pokret pun borbenog žara i organizacione strastvene snage, bolji je od svih melodramatičnih žalopojki i javnih proklamacija. Ukoliko bi jedini konkretan i vidljiv rezultat saradnje demokratske opozicije Srbije bio potpisivanje obavezujućeg sporazuma prije lokalnih izbora za grad Beograd, o formiranju jedinstvene organizacione političke strukture-pokreta-stranke nakon izbora, to bi bio prvi značajan korak prema nekoj izbornoj pobjedi opozicije u budućnosti.

12. Tempo i kurs društvenih i političkih promjena u Srbiji u budućnosti diktiraće ona politička snaga koja je spremna da se i sama mijenja, prije svega praktično, a ne samo verbalno, a to su u ovom trenutku Aleksandar Vučić i SNS, koji su to pokazali, a ne opozicione političke stranke, i to je jedan od razloga njihovog izbornog neuspjeha. Svako ima pravo biti bolji nego što je bio prije, pa su promjene politike legitimne u demokratskom društvu, a ako su te promjene urađene na bolje i predstavljaju napredak, bivaju obično prepoznate i prihvaćene od šireg biračkog tijela i protiv toga se ne može učiniti ništa, jer je to politička pojava iskustveno potvrđena u različitim demokratskim političkim sistemima i društvima. Sadašnja opozicija u Srbiji ne može Aleksandru Vučiću oprostiti naprednjačku političku konverziju iz radikalne, a moraće prihvatiti taj novi politički realizam ako ga misli nekada u budućnosti pobijediti na izborima, jer će to biti osnovni uslov svake osmišljene i organizovane izborne pobjede. Isto kao što je on sam iz dugogodišnje opozicione čamotinje i jalove političke samice shvatio šta treba uraditi i promijeniti da bi pobijedio i osvojio vlast.

U slučaju demokratske opozicije Srbije nema nikakve posebne političke metafizike. Nema ništa nepoznatog, ništa "iza" u sadašnjem dramatičnom položaju demokratske opozicije Srbije, kao što se misli u opozicionim krugovima i demokratskoj javnosti. Jedina "metafizička nužnost" je ta da ona mora da se reorganizuje, politički jasno profiliše, udruži i dobro oznoji ako hoće da pobijedi na bilo kojim izborima kad god oni budu!

(Autor je politikolog)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije