Kolumne

Mirna Bosna

​Stanje iz naslova lakše je reći nego ostvariti. Široko rasprostranjen narodni izraz "mirna Bosna", prizivan je u molitvama ljudi, zato što nikad nije postojao u stvarnosti.

Bosna je vijekovima nemirna periferna zemlja Evrope. Zabačena i izolovana zemlja, koja preživljava izvan globalnih tokova. Tako i danas, BiH i pored uspostavljenog mira, prolazi kroz najrazličitije unutrašnje turbulencije i političke napetosti. Ta stalna drama izaziva nova strahovanja svih ljudi u BiH od mogućeg rata, ma kako se nacionalno izjašnjavali, kojem se bogu molili i kojim jezikom govorili. Danas u BiH mnogi misleći ljudi, iz najboljih namjera i iskrenih patriotskih pobuda, glorifikuju BiH i njenu hiljadugodišnju istoriju, pogrešno je prikazujući primjerom multietničkog vjerskog i političkog raja i harmonije. Sa druge strane, ima i onih koji, opet iz svojih razloga, osporavaju samu mogućnost opstanka ovakve jedne države, dokazujući svoje tvrdnje potvrđenim istorijskim i političkim razlozima i argumentima. Svako dobronamjeran priznaće da je u BiH u političkom i ekonomskom smislu uvijek bilo ovako, isto ili slično, nikad nije bilo dobro, osim možda u kratkom periodu socijalizma, a kamoli bolje. Uvijek je bilo teško i problematično. Ova sirota zemljica, vijekovima je prolazila kroz stalne političke nestabilnosti, ali nekako i opstajala i preživljavala. Dovoljno je pogledati razne izvore iz različitih istorijskih perioda postojanja BiH i uvjeriti se u istinitost ove tvrdnje. Od najranije fragmentirane srednjovjekovne države Bosne, preko turske i austrougarske vladavine, do zajedničke države u Kraljevini SHS i SFRJ, do današnje nezavisne i samostalne BiH.

Vijekovima tlačena od raznih tuđina izvana i razjedana međusobnim zavadama iznutra, BiH egzistira kao sumorna, zapuštena i napaćena zemlja. Svo to vrijeme zemlja preživljava u stalnom strahu bez nade. Po povratku iz Visokog sa krunisanja bosanskog kralja 1404. godine, poklisari Dubrovačke Republike napisali su svom vladaru; "Presvijetli kneže, od vremena potopa nigdje se svijet nije ovako smeo i zbunio kao u Bosni." Baš onako kako u "Travničkoj hronici" Ive Andrića kaže dolački župnik fra Mijo Mikić: "A nekih reformi i poboljšanja nema i neće ih biti… tako Bosna kao i do sada, neuređena, bez zakona, luta i lutaće možda do sudnjeg dana." BiH se oduvijek kretala i živjela u svojim krajnostima. Uprkos današnjim neprimjerenim slavljenjima, pod osmanskom vlašću "u svojoj zemlji, a u tuđem carstvu", u BiH je bilo teško. Dramu svakodnevnog života turske vladavine u BiH najuvjerljivije je opisao naš nobelovac Ivo Andrić u romanu "Travnička hronika", riječima Šometa de Fosea, mladog francuskog konzula, koji se kao stranac i sam pita: "Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih (…) I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca. Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi, i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi?“ Ili u pjesmi molitvi istog autora: "Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molim te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono za što te dan i noć, svaki na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni." Dok su velike sile bile zaokupljene rješavanjem tzv. istočnog pitanja, odnosno sudbine Otomanskog carstva, britanski premijer Bendžamin Dizraeli u svom drugom premijerskom mandatu napisao je britanskoj kraljici 1874. godine, nakon početka bosansko-hercegovačkog ustanka pismo u kojem stoji: "Bosna je problem koji ne može da se tako lako savlada." Opisujući to vrijeme, Henri Kisindžer u svojoj testamentarnoj knjizi "Diplomatija" piše: "BiH je na periferiji Evrope, a njena sudbina na Berlinskom kongresu nije jasno definisana, stoga što niko u stvari nije znao šta s njom da učini."

Izvještaji iz "tamnog vilajeta" su suvoparni, uglavnom tužni i jednolični. U očima putopisaca BiH je vijekovima "sirotica kleta", "teška, teretna zemlja", troma i nepokretna "zemljica", turobna "mrtvaja" u kojoj sve stoji, ništa se ne mijenja i sve se stalno vraća i beskrajno ponavlja. Ona je tragični usud u kojem se miješaju velika dobrota i velika mržnja, slovenska melanholija i orijentalni fatalizam. Neko je za BiH rekao da ona pokazuje u šta se pretvara raj kad izgubi kontekst. Za lažne patriote njene povijesti, ona je bezvremena oaza mira, tolerancije i međunacionalnog sklada, a za negatore bilo kakvog zajedničkog života, "raj bez konteksta" i sadržaja. Kao što kaže neuki Ahmet Šabo, junak iz romana "Tvrđava", Meše Selimovića: "Nit je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi." Povijest BiH je hronika tvrđave koju, drugi, oni izvana napadaju da je osvoje, a oni iznutra nastoje da je napuste i pobjegnu od njene "smrtonosne bliskosti".

Nakon austrougarske aneksije BiH, Dimitrije Mitrinović, nepriznati sin svoje domaje, "ovu čudesno neodređenu i nesrećnu zemlju sa bezbojnom istorijom", naziva "okupacionsgebit", prizivajući tako akciju "Mlade Bosne", kao novog vjesnika naše zlosrećne istorije. Na početku XX vijeka u političkim i intelektualnim krugovima Evrope, teškoće bilo koje zemlje opisivane su opštom izrekom: "Ah, to su problemi Bosne i Hercegovine." Takav doživljaj stanja u BiH zadržao se od najstarijih vremena do danas. Tomo Hrgota, umjetnik iz sela Gornji Banjevac, kod Kaknja, pokrenuo je inicijativu da se svi ljudi svakog ponedjeljka u 16 sati, na svoj način mole za BiH i tako do sudnjeg dana: "Jedino Bog može promijeniti stanje nabolje u ovoj zemlji, jer očito je da ljudi ne mogu." Ovih dana Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno-demokratske partije iz Srbije, očima vanjskog posmatrača rezignirano lamentira nad ovdašnjom sudbinom BiH: "Ta Bosna od kada postoji, ona je problem. Nju niko nije znao da riješi." Mladen Bosić, delegat SDS-a u Domu naroda BiH, duhovito poentira tužnu sliku o vlastitoj zemlji: "U BiH se može reći da postoje dva đavola i jedan šejtan." Indijski pjesnik Rabindranat Tagore, koji poznaje težinu zajedničkog života različitih naroda, sažima svoje iskustvo u sljedeće riječi: "Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih. Ili se spašavamo zajedno, ili zajedno propadamo." Jedan internet zapisničar kaže da bi ovaj tekst trebalo ispisati kao obavezan javni natpis u svim školama i javnim ustanovama u cijeloj BiH i čitati ga kao molitvu na početku svih važnih sastanaka kada se razgovara o bitnim pitanjima zemlje.

Na Evroviziji održanoj 2011. godine u Diseldorfu, BiH je predstavljao Dino Merlin pjesmom "Love in Rewinde", koja, kako je rekao, sadrži univerzalnu poruku "da ponovo moramo pronaći razloge za ljubav, premotati tu ljubav na početak i ponovo pritisnuti play." Umjesto toga, u realnom društvenom i političkom životu BiH, svjedočimo "hate in rewinde", premotavanju organizovane mržnje, koju niko ne pokušava ni da zaustavi. Svima nama koji živimo u BiH treba da bude za nauk sudbina lika Ive Andrića iz njegovog rukopisa "Pismo iz 1920. godine", ljekara Maksa Levenfelda, koji bježi od domaće mržnje iz Bosne, da bi u španskom građanskom ratu stradao od tuđe mržnje u bombardovanju bolnice od fašističkih falangi. Po dolasku u Španiju on je otvorio bolnicu u kojoj je naše i druge ljude liječio od mržnje. Pouka ove priče je duboko humanistička, suprotna onome što se obično misli. Ne može se pobjeći od mržnje. Mržnja postoji u svakom društvu, od mržnje ne treba bježati, treba je liječiti ovdje i boriti se protiv nje.

BiH je zemlja koja je mnogo puta dizala ruku sama na sebe. BiH je suicidna država, zemlja samoubica, koja posjeduje razornu istorijsku sklonost kao samoubistvu. Preživljavajući u "plitkoj Evropi i dubokoj Aziji", ova "sirotinja na periferiji svih svjetova" mora jednom pronaći svoj mir i prestati da luta. BiH je uvijek kroz svoju istoriju bila dio širih integrativnih državnih formacija, koje su stabilizovale njeno postojanje i ograničavale njenu unutrašnju tendenciju ka samouništenju. U prošlosti BiH je bila banova, sultanova, careva, kraljeva, poglavnikova, Titova, i Hamdijina, Milankova i Brankova, ali nikada nije bila demokratska i pravna država. Prvi put ona treba da pokaže da može da se održi sama. Zato ne smije pogriješiti. Upravljanje BiH zahtijeva odgovornost vladanja razlikama. Kako to da naša patriotska osjećanja ne vrijeđa činjenica da živimo u međunarodnom protektoratu u 21. vijeku? Obavezuje li nas "ustavni patriotizam" na međusobnu saradnju, unutrašnji politički dogovor i konsenzualna rješenja za opšte dobro? Bošnjaci, Srbi i Hrvati su kao "sijamske trojke", koje se nikakvim operativnim ratnim zločinom ne mogu razdvojiti u prostoru i vremenu, a i kada bi to nekakvoj sili uspjelo, i tada bi opet živjeli zajedno. Mi smo sudbinski vezani slijepom inercijom geografije i istorije, dva suštinska činioca postojanja. Što prije to shvatimo, to bolje za sve nas. Mi ne možemo pobjeći jedni od drugih, ma koliko to pokušavali. BiH je suviše mala zemlja, svi smo mi u istom čamcu i moramo veslati zajedno ako hoćemo da se održimo na ovom nemirnom otvorenom moru. To pokazuje ovdašnja migrantska kriza i pandemija virusa korona, koji ne poznaje entitetske i državne granice i ne razlikuje Srbe, Hrvate i Bošnjake, i napada sve. Izbor je jasan, otvorena, ustavna, demokratska, pravna dogovorna konsocijativna zajednica ili karantini "gdje svako za sebe tugu tka".

Treba nam više zajedničkog razumijevanja, otvorenosti i iskrenosti, međusobne solidarnosti i empatije Jednih za Druge i Treće. Danas se u BiH sve više stvara opasno uvjerenje da je BiH nemoguća kao demokratska politička zajednica tri naroda i svih njenih građana, već isključivo i jedino kao diktatura jedne političke klase/nacije, ili kao protektorat međunarodne zajednice, što je ona sada. Treba prestati sa rušenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, prijetnjama o ukidanju RS i redukcijom njenih ustavnih nadležnosti, kao i sa najavama održavanja referenduma o nezavisnosti i otcjepljenju Republike Srpske i "mirnom raspadu BiH", jer svakome je jasno da ne postoji mirni raspad višenacionalne složene države. Treba se okrenuti direktnom unutrašnjem dijalogu i dogovoru o osnovnim državnim i političkim pitanjima i postizanju kompromisa i konsenzusa, bez tutorstva i intervencionizma međunarodne zajednice. I mirna Bosna. I tome još da dodam i Hercegovina.

(autor je politikolog)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije