Kolumne

Nadija Savčenko, ukrajinska heroina

Oleksandr Levčenko
Oleksandr Levčenko

Rat je po svojoj prirodi mrska i podla pojava, ali upravo u neljudskim uvjetima rata često se rađaju heroji, velikani ljudskog duha koji postaju simbol nacije i čija imena žive vijekovima.

U sadašnjem ratu protiv ruske agresije Ukrajina je dobila takav simbol, svoju Ivanu Orleansku. Nadija Savčenko je djevojka vojnik čiji podvig traje i danas. Uvjeren sam da je zaslužila da njeno ime i njenu priču zna cijeli svijet.

Nadija je bila poznata u svojoj domovini još i prije rata jer je uspjela postati jedina žena vojna pilotkinja u cijeloj ukrajinskoj vojsci. Da ostvari taj cilj morala je savladati puno prepreka i predrasuda, što svakako ne bi mogla da nije duhovno snažnija od većine muškaraca.

Kad je počela ruska agresija na istoku Ukrajine u regiji Donbas, nije čekala hoće li njena jedinica učestvovati u borbama, nego je otišla kao dobrovoljac u pješadiju. 18. juna 2014. pala je u zarobljeništvo. Ali ako sa zarobljeništvom za vojnike bitke obično prestaju, za Nadiju Savčenko glavna bitka njenog života tek je počela.

Ruski specijalci su odlučili iskoristiti je u propagandističke svrhe, očigledno su računali da će lako slomiti ženu i da će ona pokorno odigrati ulogu namijenjenu njoj. Već sljedećeg dana na internetu je osvanula snimka njenog ispitivanja. Međutim, umjesto prestrašene žene koja plače, sve priznaje i kaje se, na snimci se vidjela pribrana i puna dostojanstva ratnica, koja se čak i ruga neprijatelju. Na pitanje ruskog obavještajca: "Koliko se snaga sad suprotstavlja nama?", ona je ponosno uzvratila: "Mislim cijela Ukrajina". A na kraju je sasvim mirno ustvrdila: "Vi me nećete pustiti, ubit ćete me. I ubit će me vaše ruske vlasti zbog optužbi koje mi pripisuju". Tako je Nadija u jednom danu postala nacionalna heroina i simbol ukrajinskog borbenog duha.

Obavještajci su, možda, shvatili da su naišli na presnažnu volju i da su njihovi planovi već propali, ali tradicije ruske vojne birokratije ne dozvoljavaju osporavati naredbe odozgo. Propagandistička operacija traje, dobijajući sve apsurdnije izražaje. Nekoliko dana o sudbini Nadije nije se znalo ništa, a poslije se ispostavilo da se ona nalazi u zatvoru grada Voronježa na teritoriju Rusije. Zaboga! Kako je stigla tamo kad su svi vidjeli da je u zarobljeništvu na ukrajinskoj teritoriji pod kontrolom separatista? Ako Moskva tvrdi da nije umiješana i da na Donbasu nema njene vojske, onda se Nadija ni teoretski ne bi mogla naći u Rusiji. Ruska propaganda morala je pod hitno nekako objasniti očiglednu nesuvislost. Nije smislila ništa bolje nego optužiti Savčenko da je sama ilegalno ušla u Rusiju kao izbjeglica, a tamo je, navodno, bila uhapšena pri rutinskoj kontroli dokumenata.

Kasnije kad se ukrajinski konzul domogao da je posjeti Nadija je ispričala da su je u lisicama i s vrećom na glavi dugo vozili, promijenili čak šest auta dok se nije našla u ruskom zatvoru. Radi se, dakle, o pravoj otmici, a s obzirom na to da su je izveli oficiri ruske bezbjednosti - i o međunarodnom terorizmu.

Međutim, na nelegalnom prelasku granice nećeš prirediti pravu senzaciju, a Kremlju je bio potreban veliki spektakl. Sljedeći korak redatelja je bio još nezgrapniji. Oni su smislili da je Nadija navodno usmjeravala paljbu ukrajinskih minobacača, od koje su poginula dva reportera iz Rusije. Zašto upravo ti reporteri? Pa opet zato što Rusija ne priznaje prisustvo svojih jedinica u Donbasu, tako da nije mogla optužiti ukrajinskog vojnika da na ukrajinskoj teritoriji brani Ukrajinu od ruskih okupatora. Nesretni novinari bili su jedini poginuli na ukrajinskom ratištu ruski državljani o kojima se smjelo govoriti. Dakle, bili su prilično sumnjiv, ali jedini izgovor zašto se oficiru susjedne zemlje sudi u Rusiji. A i Evropa će lakše nasjesti na priču kad čuje da se radi o ubistvu novinara.

Novinari su zaista poginuli kad su pratili juriš proruskih bojovnika na ukrajinske pozicije, ali Savčenko s time nema ama baš ništa zajedničko. Suci su dobili zaista gadan zadatak da je bez ikakvih dokaza ipak osude sve prema glupavoj legendi smišljenoj u nekom visokom kabinetu. Njeni advokati su neporecivo dokazali da je ona bila zarobljena još prije pogibije reportera. Međutim, sud je jednostavno odbio uzeti u obzir tu okolnost jer onda ne bi mogao izvršiti narudžbu Kremlja.

Proces je trajao gotovo dvije godine i cijelo to vrijeme Nadija je s podsmijehom demonstrirala prezir prema sudskoj farsi. Jednom je sudac iznio toliko apsurdnu optužbu da se sala grohotom nasmijala, a sudac je opomenuo: "Kome je tu veselo neka izađe van!" I onda se iz optuženičkog kaveza čuo podrugljiv Nadijin glas: "Meni je ovdje veselo!"

Nekoliko dana prije kraja procesa Savčenko je izjavila: "Ne priznajem ni krivnje, ni presude, ni ruski sud. Apsurdna je situacija kada oni koji otimaju ljude, podvrgavaju ih mučenju, poslije toga se još i prave da imaju pravo njima suditi! O kakvom pravednom sudu se tu može govoriti!? U Rusiji nema suda i istrage! Ovdje postoji farsa marioneta Kremlja".

22. ožujka ove godine Nadiju su osudili na 22 godine zatvora, a nisu zaboravili ni 30 tisuća rubalja globe za "ilegalan ulazak u Rusiju"! Tog dana sve novine Evrope morale bi izaći sa njenom slikom na naslovnici, ali upravo tada u Briselu su se dogodili stravični teroristički akti. To je spasilo Moskvu od medijskog skandala, ali nije spasilo od bruke. Cijeli svijet je uvidio da je proces grubo namješten i skroz falsifikovan, a da su suci samo beskrupulozni izvršitelji i najapsurdnijih naredbi političara. Tako je na tom sudu osuđenica Savčenko odnijela uvjerljivu pobjedu.

Međutim, Nadija se suprotstavlja putinskom režimu ne samo hrabrom riječju, u toj žestokoj borbi ona je iskazala spremnost da žrtvuje i vlastiti život. Pred kraj procesa Savčenko je proglasila gladovanje, a 6. travnja protestirajući protiv nepravedne presude odbila je i da pije vodu. "Rusija će me svejedno vratiti u Ukrajinu - živu ili mrtvu, ali će vratiti!", rekla je jednom vojnikinja.

Zbog suhog gladovanja njeno zdravstveno stanje brzo se pogoršalo i postalo kritično. 19. travnja Rusija je prvi put dala dozvolu da predsjednik Ukrajine Petro Porošenko i majka Nadije održe telefonski razgovor sa zarobljenicom. Porošenko je nju obavijestio o svojim pregovorima s Putinom, a rezultat kojih se "uspio usuglasiti određeni algoritam njenog oslobođenja" (radi se, navodno, o razmjeni za dvojicu ruskih diverzanata iz Glavne obavještajne uprave koji su ovih dana bili osuđeni za ubistvo ukrajinskog vojnika na teritoriji Donbasa). Na zamolbu predsjednika i majke Nadija je pristala prekinuti suho gladovanje.

Cijelo ovo vrijeme Ukrajina se uporno borila za oslobađanje svoje heroine. Savčenko je bila izabrana u parlament i postala članicom ukrajinskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope, čime je dobila i međunarodni imunitet, ali Rusija, koja je isto članica PSSE, na to se oglušivala, kao i na brojne apele drugih država i međunarodnih organizacija. Sad se najzad pojavila nada za Nadiju. Da bi se ona ostvarila potrebna je podrška i solidarnost cijele međunarodne zajednice.

Autor je ambasador Ukrajine u Bosni i Hercegovini

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije