Kolumne

Ničiji ljudi (2)

Da sam za zericu više lenja, mogla bih da ponovim ovde objavljeni tekst "Ničiji ljudi" (https://www.nezavisne.com/index/kolumne/Niciji-ljudi/325966,16.9.2015).

Mogla bih, ali ne samo da neću, nego to nije ni preporučljivo jer je vreme u ovih tridesetak meseci od akutne izbegličke krize u Srbiji do izbegličke krize u BiH ispisalo silne strane nevolja, pa i zla, a nadasve novih pravila među kojima je najvažnije - zatvori granicu.

Sledi: sateraj ih u kakav tor; pa - gledaj da ih što pre ispratiš. Pri čemu ovo poslednje ne podrazumeva osmeh zahvalnosti što su bili tu, ali da olakšanja što ih više nema. Kad ih nema.

Neću se, dakle, ponavljati, ali hoću da podsetim čitaoce na nešto što sam tada samo u crticama prenela, a sad ću citirati bezmalo od A do Š, izostavljam naravoučenije autora, teze su više nego dovoljne da objasne antagonizam dobrog dela ljudi prema izbeglicama - migrantima, dakle tekst "10 razloga zašto migranti nisu kao srpske izbeglice" Andreja Fajgelja, filologa, političkog i kulturnog radnika (http://andrej.fajgelj.com/10-razloga-zasto-migranti-nisu-kao-srpske-izbeglice/):

"1) Srpske izbeglice nisu imale medijsku propagandu iza sebe. Slike dece se nisu masovno koristile da širom sveta izazovu maksimalno sažaljenje prema njima. Naprotiv, medijska propaganda se koristila protiv srpskih izbeglica.

2) Srpske izbeglice nisu ostavljale porodice iza sebe. Većina migranata su muškarci. Sebe spasavaju, a žene i decu ostavljaju neprijatelju?

3) Srpske izbeglice nisu bile dezerteri. Talasi izbeglica iz Krajine i sa Kosova usledili su tek nakon sloma vojske i države. Zašto vojno sposobni migranti ne ostanu da se bore protiv Islamske države?

4) Srpske izbeglice su bežale u prvu zemlju. Migranti se sele preko pola sveta.

5) Srpske izbeglice su išle same. Migrante prevozi mafija.

6) Srpske izbeglice su išle iz opasnosti u bezbednost. Većina migranata idu obratnim putem. To je slučaj i tragične porodice Kurdi, koja nije bila u opasnosti pre nego što je rizikovala prelazak mora u rukama mafije, i udavila se.

7) Srpske izbeglice su spasavale goli život. Migranti traže bolji život, probirajući države sa najvećim standardom.

8) Srpske izbeglice nisu bile agresivne. Migranti se sukobljavaju sa policijom kad pokušava da ih legitimiše, bacaju žene i decu na prugu kad im zaustave voz.

9) Srpske izbeglice se nisu lažno predstavljale. Bez prevare, bili su to zaista Srbi izbegli od rata i etničkog čišćenja. Migranti se predstavljaju kao sirijske izbeglice, u stvari dolaze iz raznih delova sveta, od Nigerije do Bangladeša, gde uopšte nema rata. Mnogi samo koriste migrantsku krizu da bi prešli granice bez kontrole. Tu spada ogroman broj ekonomskih migranata, ali i hiljade terorista Islamske države. Statistički, osobina koja odlikuje najveći deo migranata nije ugroženost ratom u Siriji, već činjenica da su vojno sposobni muškarci muslimanske veroispovesti.

10) Srpske izbeglice su došle kod svojih. Neevropski migranti naseljavaju Evropu, muslimani naseljavaju hrišćanske zemlje (što se u islamu naziva hidžra). Zašto ne naseljavaju mnogo bliže muslimanske zemlje Zaliva?

Eh, setiće se svi koji su iz Banjaluke i drugih mesta u RS i BiH putovali 2015, 16, pa i 17. do Beograda - sve ih je naspram Glavne autobuske stanice u parku čekalo improvizovano naselje nevoljnika, samaca, dečice bez pratnje, porodica iz Sirije, Iraka, Libije...

Duž čitave migrantske rute, od graničnih prelaza sa Makedonijom do graničnih prelaza sa Hrvatskom i Mađarskom, izbeglice su "označavale" put.

O, da, plaćali su krijumčare, jer su teško drugačije ulazili u Srbiju, koja im je bila usputna stanica. Uplašeni tretmanom vlasti - sa ponosom valja reći, najmanje onih u Srbiji - krili su se, nisu hteli u prihvatilišta, spavali na hladnom, polivali se hladnom vodom, nasrtali na granicu čak i kada su ih s one strane tukli.

U Srbiji ih je još 3.500, a desetine hiljada su ovih godina pronašle put ka zapadu ili - nazad u razorenu domovinu i razoreni dom. A biće, po svemu sudeći, novog talasa, jer je Grčka privremeno primila novih 6.000 ljudi, a njihov cilj je stići balkanskom rutom do - Nemačke, Francuske, Austrije, Švedske...

Biće ih još, dakle, još i u Srbiji i u Bosni, i Srpskoj i Federaciji.

A razlikuju li se, kako svi fajgelji ovog sveta vole da podvlače, od naših ili su isti kao srpske izbeglice pre nekoliko decenija? Pa jesu, mahom bedni, jer su većinu onog što su imali potrošili za poslednju kartu; mahom su mladi, mada ima i starijih; ima samaca, ali i čitavih porodica; neki su visokoobrazovani, a drugi nisu.

Napokon, imaju dve ruke, dve noge, dva oka...

Ljudi. Ljudi u nevolji.

Baš kao što su devedesetih u nevolji bile stotine hiljada mladih i manje mladih u BiH, koji su tražili put uglavnom ka - zapadu, bližem (EU, Skandinavija), daljem (SAD i Kanada) ili ekstremno južnom (Australija i Novi Zeland).

Njih smo u Beogradu dočekivali i ispraćali, bez obzira na to da li su se zvali/e Ivan ili Emir, Senka ili Aida, skrušeni i besni što smo i sami nevoljni učesnici i svedoci balkanske tragedije, pomagali smo koliko smo mogli, a nije bilo mnogo, pre svega onima koje fajgelji nazivaju "dezerterima", ljudima koji nisu hteli rat i nisu imali obraza, srca i duše da učestvuju u razaranju sopstvene domovine i istrebljenju svojih suseda, prijatelja, rođaka, znanaca i neznanaca raslih ispod istog neba. I Emir i Ivan... A i njima su bile zatvarane granice - i ona s njihove strane, jer im "ratnici" nisu opraštali "izdajstvo", a bogami i s ove, jer je valjalo vratiti ih tamo u pakao da se tuku.

Nisu blagonaklono gledane ni porodice, posebno one najnevoljnije koje su u konvojima dolazile pred sam kraj rata, izgnane sa rodne grude iz BiH, Hrvatske, sa Kosova. Jer, oni koji su u poslednjem talasu, u agoniji proterani nisu imali novca i blaga; vukli su prikolice sa nešto malo uspomena, porodičnih dragocenosti. Mnogi su i danas izbeglice i to u sopstvenoj matici.

Bilo ih je toliko da su donekle promenili etničku strukturu Srbije - u korist većinskog naroda.

Čemu sve ovo, praktično ponovljeno?

Kako čemu, nisu devedesete bile pre hiljadu godina kad se rađala kraljevina Nemanjića, nego koliko juče, svaka porodica u BiH, Srpskoj i Federaciji, ima bar jednog ili dva, a često i više izbeglih članova, sina, kći, sestričnu, nećaka, ujaka... Dele ih granice, brda, mora, često okeani. I oni su bežali u bolji život, s punim pravom tražeći pravo i na sam život i na bolji život.

Pa, što drugima uskraćivati isto pravo? Zar je mnogo parče hleba, tuš i krevet?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije