Kolumne

"Nobel" i mi

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Kada vam neko pomene Etiopiju, na šta prvo pomislite? Oni stariji, vjerovatno, na prijateljstvo Tita i cara Selasija, ili na legendarnog maratonca Abebea Bikilu. Moja generacija se sjeća velike gladi i pomoći koju smo prikupljali u školama za gladnu djecu Afrike.

Naše znanje o Etiopiji ipak je skromno, a ova interesantna zemlja zaslužuje mnogo više. Radi se o zemlji bogate istorije i kulture, čiji vladari su se smatrali potomcima legendarne biblijske kraljice od Sabe. Za razliku od ostalih afričkih zemalja i izuzimajući kratak period italijanske okupacije (1936-1941), Etiopija je vijekovima egzistirala kao slobodna i nezavisna država, koja se znala oduprijeti i odbraniti i od evropskih kolonijalnih osvajača.

Postoji široko mišljenje među naučnicima da je Etiopija mjesto nastanka anatomski modernog čovjeka. Ali, prva zabilježena zemlja na tlu današnje Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum, u prvom vijeku naše ere. Zemlja je primila monofizitsko hrišćanstvo još u četvrtom vijeku, a u narednim stoljećima parirala je muslimanskim sultanatima u okruženju. U 16. vijeku doseljava se i stočarski narod Oromo i on uskoro postaje jedan od tri najbrojnija. Krajem 19. i početkom 20. vijeka, i pored udara Evropljana očuvana je nezavisnost, a 1930. na tron je zasjeo car Haile Selasija.

Poslije Drugog svjetskog rata Selasija je Etiopiji, nekadašnjoj regionalnoj, pomorskoj sili, pripojio Eritreju, čime je zemlja ponovo izašla na more. Marksističko-lenjinistička vojna hunta svrgla je cara (1974) i zavela komunističku vlast. Politika kolektivizacije i prisilan otkup žita prouzrokovali su gore pomenutu glad (1984).

Nakon pada komunizma, 1991, nove vlasti dale su autonomiju etničkim pokrajinama, a Eritreji, nakon 20 godina borbe, punu nezavisnost. Pa ipak, pogranični spor između sada dvije države kulminirao je u otvoreni rat (1998-2000), koji je odnio na desetine hiljada života, ali je u našim medijima prošao prilično nezapažen pošto smo se u to vrijeme još uglavnom bavili sobom i oporavljali od svojih nesreća.

Savremena Etiopija je druga afrička država po broju stanovnika, sa više od 105 miliona duša, a 12. u svijetu. Tri naroda, Oromu, Amhara i Tigrinja čine tri četvrtine populacije u zemlji sa više od 80 etničkih grupa i jezika. U državi i danas su najbrojniji hrišćani (62,8%), od toga 43,5% su etiopski pravoslavci, dok je 33,9% muslimana. Zemlja uglavnom živi od stočarstva i proizvodnje kafe.

Rat između dvije izrazito siromašne zemlje, Etiopije i Eritreje, ne samo da je odnio desetine hiljada života, već i stotine miliona dolara. A stanje ni rata ni mira potrajalo je 18 godina. U aprilu prošle godine na mjesto premijera došao je Abij Ahmed. Zajedno sa predsjednikom Eritreje, Isajom Afverkijem, izradio je principe mirovnog sporazuma koji su izneseni u deklaracijama koje su dvojica lidera potpisala u Asmari i Džedi (jul i septembar prošle godine).

Abij Ahmed, koji je svojim hrišćansko-muslimanskim porijeklom idealan predstavnik Etiopije, pružio je amnestiju političkim zatvorenicima, legalizirao je zabranjene opozicione grupe, prekinuo medijsku kontrolu i cenzure, obračunao se sa korupcijom, unaprijedio položaj žena... Učestvovao je u posredovanju u mirovnim procesima između Eritreje i Džibutija, i Kenije i Somalije.

Sve su to prepoznali u Nobelovom komitetu, kako su to i naveli prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir, koju su dodijelili upravo Abiju Ahmedu. Nagrada će biti uručena 10. decembra u Oslu. A Etiopija je, predvođena svojim mladim liderom, dobila, čini se, šansu za bolju budućnost.

Mnogo toga korisnog iz ove priče o Etiopiji i njenom premijeru, laureatu najprestižnije nagrade mogli bismo izvući i primijeniti u Bosni i Hercegovini. Ali, avaj...

Nama se mnogo interesantnom pokazala Nobelova nagrada za književnost, tačnije njen ovogodišnji dobitnik, austrijski pisac Peter Handke. Očigledno, i dalje su nam bitniji podjele i mržnja. Handke je dramski pisac, jedan od danas ponajboljih u svijetu, što jeste isključivi razlog za nagradu. Na političkom polju zamjera mu se priklanjanje Miloševiću, čijoj sahrani je i prisustvovao. Jedni ga u BiH slave, drugi osporavaju. Ipak, ne bih se sada doticao politike. A njegovu i dekorativnu naklonost i ljubav ka srpskom narodu treba prihvatiti i poštovati.

Ipak, u priči o premijeru Ahmedu mislim da možemo izvući mnogo više pouke ako želimo naprijed sa mrtve tačke.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije