Kolumne

O "Kostima" do koske

Nataša Tešanović
Nataša Tešanović

Gledaoci serije "Kosti", kojih sudeći po reakcijama i rejtinzima nije bila malo i za šta je, pošteno govoreći, velikim dijelom zaslužna odlična promocija i samo emitovanje na javnom servisu Republike Srbije, dočekali su svojevrsnu katarzu u posljednjoj, desetoj epizodi koja bi se slobodno mogla nazvati Pejakovićevim omažem velikom Dostojevskom. Iako je drastični prikaz realnosti, za kakav su se autori ciljano opredijelili i konsekventno ga izveli, kulminirao u sceni u kojoj izaslanik demokratskog Zapada seksualno zlostavlja sopstvene pse, završna je poruka da je spas u iskupljenju, ljubavi i vjeri. Domaći Raskoljnikovi su u zatvoru, njihove žrtve ionako nisu za žaljenje, a i psi su u pravednom bijesu presudili svom zlostavljaču. Pravda je gorka, ali dostižna.

O odličnoj Hajdukovićevoj režiji, produkcijskim dometima i glumačkim bravurama se već govorilo i govoriće se. Činiće to ljudi kojima je to struka; ovaj osvrt i ne pretenduje da bude filmska kritika, iako njegov autor ima pozamašan broj odgledanih serijskih i filmskih minuta u memoriji, a u ladici diplome iz književnosti i komunikacija. Dovoljno da u naslovima pojedinačnih epizoda prepozna reminescence na Kamija, Foknera, Keruaka, Sartra i Fjodora Mihailoviča. Nikola Pejaković ništa nije prepustio slučaju. Onima koji bi njegovom umjetničkom rukopisu pokušali da nađu manu, zadao je ozbiljan zadatak.

"Kosti" nisu serija ispred koje možete staviti pitanje: sviđa li vam se ili ne?

Ovdje vam se nema šta svidjeti, jer Kolja nije ni želio da se na toj razini o njegovom djelu uopšte polemiše i dobrano se potrudio da vam izbije iz glave svaku pomisao na to. Ako ste to shvatili, onda vam se serija i mogla "dopasti". Ne zato što je uzbudljiva i dinamična, jer nije (radnja je svedena na minimum, scene su spore, sve je u atmosferi, u gestama, u neizrečenom)... Ritam je neujednačen, drugih pet epizoda su bolje nego prve, s približavanjem epiloga i gluma dobija na kvalitetu. Sve je ovdje, međutim, učinjeno s ciljem da vam se zgadi, da vas natjera na povraćanje, da, dok gledate prizore skoro svih ljudskih grijehova, sebi uporno ponavljate "da nije ovo baš sve ovako", da je "previše mučno" i da su "ipak pretjerali"... Možda i jesu, ali je činjenica da baš zato ne prestajete da mislite o onome što ste vidjeli, da vam tijelo reaguje i da, htjeli ili ne, u tipovima koji promiču ekranom (kažem tipovima jer je karakterizacija likova u većini svedena do mjere koja prijeti da bude jednodimenzionalna, na momente i karikaturalna) prepoznajete i neke face iz vaše neposredne realnosti. Ono što oni jesu ili što bi svakog časa mogli da postanu. Naročito kada je riječ o politici i njenim akterima.

Politika je đavolja rabota i svi koji se njome bave su u rukama do lakta, ili u izmetu ili u krvi. Ili smiješano, da se najteže pije... vrišti ovo s ekrana, probija zvučni zid našeg oportunizma, našeg straha, našeg tviteraškog pražnjenja u toplim sobama i naše svakodnevne i izracionalizirane impotencije.

Pripisati autorima serije namjeru da sve generalizuju bilo bi previše prosto i banalno, iako se čini da, kada je o politici riječ, izuzetaka od pravila nema. A pravilo su: lezilebovići i spekulanti, mediokriteti i kriminalci.... To što ih u našoj realnosti dakako nema ni blizu koliko to serija sugeriše, i što, da budemo realni, nisu svi isti, nije razlog da se ne zapitamo zašto nam baš takvi uglavnom i kroje sudbinu i zašto se stiče utisak da su upravo oni u većini. I da nam je zbog njih ovako kako je.

"Kosti" nisu samo Banjaluka, da se ne lažemo, one su i Zagreb i Podgorica i Skoplje i Beograd, u većoj ili manjoj mjeri, sa više ili manje vladavine prava, sa više ili manje Evrope, čija je uloga i jaka i opaka i koja, kako to reče Englez u seriji, i kada radi za nas, radi za sebe...

Jedina razlika između Banjaluke i drugih je u tome što je Banjaluka napokon ovako nešto napravila. Što se odvažila da se pogleda u ogledalo i da svojim balkanskim komšijama pokaže da je i te kako svjesna svoje tamne strane i da zna da mora da je iznese na svjetlo i pokaže svijetu. Da prizna svoju ružnoću i da estetikom ružnog razoruža sve one koji je uporno nazivaju provincijom, ali i one koji je uporno čine palankom.

I tako, zahvaljujući "Bosonogoj", Republika Srpska dokazuje da nije Republika šumska. Beogradski krug dvojke je u čudu jer s ove strane Drine ima i pameti i kulture. Ovi drugi krugovi iz susjedstva i komšiluka početni trijumf zbog slike političke korupcije i socijalne bijede "manjeg entiteta" preusmjeravaju na pitanje šta je s njihovim sopstvenim umjetničkim autorefleksijama... i uviđaju da se već dvije decenije vrte u temama rata, podgrijavaju priču o zločincima iz tuđih redova, ne shvatajući da su svih tih godina žrtve sopstvenih mangupa, čija se imovina i moć uvećavaju, a okolo ostaje spržena zemlja.

A tu su i oni treći... Oni koji ćute. Da im se serija ne sviđa ne mogu reći, jer će ispasti da ih istina boli i da je svaka podudarnost namjerna.

Da im se sviđa ne smiju reći, jer će ispasti da se slažu, da odobravaju. A onda bi neko mogao ostati bez funkcije, kakve sitne ili krupne privilegije, jer se usudio pohvaliti one koji su nas prikazali kao ružne i zločeste. I nije problem što zbog takvog stava ova serija nije mogla i neće da se emituje na Javnom servisu Srpske. Najveći je problem što zbog toga i takvih ovu, ali ni druge kvalitetne serije, ne proizvodi Javni servis Srpske, niti ih sufinansira Vlada ili Kabinet predsjednika. A nije da su oni baš izbirljivi, pomogli su Markovićevu "Turneju" u kojoj je sve odavde i "Epizoda" i "Šuma", u kojoj nema ni "Oluje", ni dobrog pravoslavnog sveštenika, ni muslimana koji sve ostavlja srpskom stradalniku iz Krajine, što nema ni nade ni iskupljenja, a ni pravde  barem u nagovještaju.

Svega toga ima u "Kostima". I zato su one i najgore i najbolje od Srpske!

(Autor je master komunikolog)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije