Kolumne

Od Satane do Lucifera

Kažu da najmoćnije sile svijeta SAD i Rusija raspolažu takvim nuklearnim arsenalima da su u stanju čak deset puta uništiti živi svijet na našoj planeti. Nama bi, doduše, bilo previše da to urade i jedanput. Sjetimo se vojnih parada, i one u Moskvi, i jednog od najmoćnijih oružja u čovjekovoj istoriji, raketa s nuklearnim bojevim glavama, zlokobnog naziva satana!

Ali i pored toga, svjedoci smo sve oštrijeg nadmetanja, pa čak i zveckanja oružjem ove dvije sile. Zaboravljaju oni, ili namjerno previđaju, da puška koja se pojavi u prvom činu drame u posljednjem mora da opali.

Ruska aneksija Krima, nakon ulične smjene predsjednika Ukrajine Janukoviča, i rat na istoku te zemlje, za neke je znak ruske (Putinove) agresivnosti. Za druge samo iznuđen odgovor na nelegalnu smjenu izabranog predsjednika države, u režiji stranih obavještajnih službi, i, kada je riječ o Krimskom poluostrvu, ispravljanje istorijske nepravde iz sovjetske ere, kada je Nikita Hruščov ovaj dio Rusije pripojio Ukrajini. Cijenu ovog sukoba najviše plaćaju građani ratom pogođenih oblasti, istočne Ukrajine. Trenutno se radi o primirenom sukobu.

U Siriji, režim predsjednika Bašara el Asada bio je sveden na dijelove Damaska i nekoliko gradova i oblasti. Sve ostalo držala je opozicija ili zloglasni ISIL. Ulaskom Rusije u rat, na stranu svog istorijskog saveznika, stvari su se drastično izmijenile, na veliko iznenađenje tadašnjeg predsjednika SAD i njegove administracije, koji su podržavali i obilato potpomagali snage sirijske opozicije. Cijena koju je u ovom ratu platio sirijski narod ogromna je i svima uglavnom poznata.

Ovdje je bitno napomenuti da su na strani Vlade u Damasku i Hezbolah, pokret neporažen u ranijim sukobima s Izraelom, kao i sam Iran, stari američki suparnik i suparnik velikog američkog saveznika iz regiona Saudijske Arabije. (Najveći američki saveznik Izrael uglavnom, zasad, mudro ćuti.) I pored nafte iz škriljaca, SAD dobrim dijelom zavisi od saudijskog crnog zlata, a sa druge strane, Saudijska Arabija je nezasita američkog naoružanja, za šta izdvaja ogromna sredstva. Ne treba zato da čudi posjeta američkog predsjednika Trampa Rijadu, tokom koje je oštro kritikovao nedostatak demokratije u... Iranu! Indikativno je da je nakon te posjete došlo do prekida diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i jednog dijela arapskih zemalja, s jedne strane, i Katara, optuženog za pomaganje ISIL i terorizma. Katar, pretpostavljate, ima dobre odnose s Iranom. (Neprijateljstvo Saudijske Arabije i Irana nije od juče, uzrokovano razdorom šiita i sunita, u suštini, danas je sukob zarad prevlasti i dominacije u regionu zaliva, počev od toga čiji je zaliv, Persijski ili Arapski?

Tačaka gdje iskri između Rusije i SAD nemali je broj: region Baltika, gdje se sve češće susreću i presreću avioni ove dvije strane, raketni štit u Evropi, Gruzija, pa čak i Sjeverna Koreja, koja graniči s Kinom i Rusijom, a sve česće prkosi Americi svojim (ne)kontrolisanim nuklearnim programom. Od zemalja regiona, čini se da je Srbija najviše izložena pritiscima, i sa jedne i sa druge strane, kojem će se carstvu privoljeti. I za Srbiju će biti izazov da vodi uravnoteženu i odmjerenu politiku.

Nakon novog pooštravanja sankcija Rusiji i ruskog odgovora u vidu protjerivanja većeg broja američkih diplomata i sve većeg zaoštravanja retorike političara iz obje zemlje, neki mediji i analitičari upozoravaju da smo svjedoci novog hladnog rata između ove dvije države. Interesantno da se to dešava odmah prve godine mandata predsjednika Trampa, za koga se tvrdilo da je ruski čovjek, da su Rusi potpomogli njegovu kampanju, zbog čega je u toku i istraga. A, možda baš zbog toga ne treba da čudi Trampova želja da se pokaže većim katolikom od pape. Američka politika decenijama se ne mijenja tako lako ili drastično, ma ko da sjedi u Bijeloj kući. (A pogotovo ako u njoj sjedi čovjek koji je tu došao sa tri miliona glasova manje od svog protivkandidata, uz to sa stigmom rusofila i čovjeka nazadnih stavova prema određenim grupama.)

Sa druge strane, u Kremlju je Putin pustio korijenje. Davno je bilo kada je s funkcije predsjednika Ruske Federacije zamijenio čovjeka koji je vodku volio malo više nego majčicu Rusiju. Podigao je Putin zemlju na noge, obuzdao oligarhe i kriminalce, umirio žarišta u samoj Rusiji, vratio vjeru i ponos samih građana. Pa ipak, zamjera mu se nedostatak demokratije i sloboda. Na međunarodnom planu, igrao je Vladimir mudro, oštro, ponekad i rizično.

Na sceni su, dakle, dvije politike međusobno suprotstavljene. Vrijeme će pokazati da li će se ipak usaglasiti oko ključnih svjetskih pitanja i svoje odnose od rivalskih transformisati u partnerske. Biće izuzetno teško, trebaće velika mudrost. Cijenu njihovog indirektnog sukobljavanja zasad uglavnom plaćaju treći narodi. Ne bi valjalo, dok nas prži tropski talas "Lucifer", to čedo globalnog zagrijavanja, kao posljedica globalnog industrijskog zagađenja, da se na svjetsku scenu vrati hladni rat. Ili, ne daj bože, nešto mnogo gore.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije