U vječnoj životnoj drami, završio se posljednji čin profesora Pavla Kaluđerčića (1935)!
Pavle Kaluđerčić je sišao sa životne scene tiho, u snu, na izmaku noći, 3. maja 2018. Da je mogao izabrati takav odlazak, sigurno bi ga izabrao!
Često smo se, posljednjih godina, šegačili na račun smrti. Uvježbavali smo taj bliski susret uz pomoć La Fontena, koji je govorio da smrt nikada ne iznenađuje mudraca, jer je on uvijek spreman za odlazak.
Nije se Pavle predavao ni kada ga je srce početkom godine posve izdalo. Pobijedio je "na poene" u toj prvoj predsmrtnoj rundi. Po izlasku iz bolnice uspio je da sakupi toliko snage da zapiše i prijatelje obavijesti kroz kakva je mistična stanja prolazio, boreći se za život.
Krajem prošle godine, biće da je bio decembar, Pavle je u SKD "Prosvjeta", u Sarajevu, govorio o sarajevskoj istoriji porodice svog djeda Steve Kaluđerčića, učitelja, koji je iz Sombora, krajem 19. vijeka, u prosvjetiteljskoj misiji došao u Sarajevo i u njemu bio upravitelj Srpske osnovne škole, da bi ubrzo osnovao Višu djevojačku školu, a zatim i književni časopis "Bosansku vilu". Bio je Stevo i poslanik u Bosanskom saboru u teškim vremenima, baš kao što je i njegov sin, a Pavlov otac, Branko Kaluđerčić, doktor pravnih nauka, u najtežem razdoblju Kraljevine Jugoslavije bio ministar u vladi Milana Stojadinovića. Slušajući ga kako vješto plovi meandrima porodičnog vremeplova, osvjetljavajući neizbrisiv generacijski trag, pomislio sam kako je neko proviđenje, birajući najbolje, Pavlu dodijelilo ulogu da oživi i spasi od zaborava pretke koji su obilježili kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine s kraja 19. i početka 20. vijeka. Pavle je to uradio znalački, marljivo i predano u knjizi "Sjećanja na ljude i događaje". Tako je, pričaju njegovi studenti, obavljao i svoj profesorski posao na Mašinskom fakultetu u Sarajevu prije rata i Elektrotehničkom fakultetu u Lukavici, do odlaska u penziju prije nekoliko godina.
Iza Pavla Kaluđerčića je ogroman pedagoški i naučni rad. Diplomirao je na ETF-u na Univerzitetu u Beogradu, doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu, radio na domaćim i inostranim fakultetima kao vanredni i redovni profesor, napisao 11 udžbenika, objavio preko 50 naučnih radova, desetak eseja i tri patenta. Pisao je i pričao s lakoćom i neodoljivim šarmom. Bio je svestran i obdaren rijetkim talentima, koje je kasno otkrivao i usput pokazivao.
I pored obimnog i značajnog naučnog rada, za profesora Kaluđerčića nije bilo stolice u Akademiji nauka Republike Srpske. Nije se mnogo ni trudio da se približi njenim vratima, znajući ko se i kako u tom društvu našao. Skroman i nenametljiv, ostao je skrajnut i skoro zaboravljen. Najveća počast koja mu je ukazana poslije rata je parking mjestu u dvorištu saborne crkve u Sarajevu, kojom su ga darivali njeni sveštenici, znajući koliko su za srpski narod i njegovu crkvu učinili njegov djeda Stevo Kaluđerčić i njegovi potomci. U sjedištu Dabrobosanske mitropolije i danas se nalazi vladičanska stolica koju je Stevo Kaluđerčić projektovao i poklonio mitropolitu Đorđu Nikolajeviću.
Otišao je Pavle Kaluđerčić da se sretne sa svojim sarajevskim školskim drugovima i životnim prijateljima Momom Kaporom, Vukom Krnjevićem i Miškom Mihajlovim, koje je ispraćao posljednjih godina. Ne vjerujem da će imati išta lijepo da im ispriča o svijetu koji je ostavio!?
(Autor je sudija Suda BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.