Optuženi novinar Damir Kaletović pojavio se u banjalučkom Osnovnom sudu sa bijelom majicom na kojoj je pisalo "Smrt fašizmu, sloboda medijima".
U sudnici je, kao zainteresovana javnost, sjedila i grupa njegovih kolega u majicama sa istim porukama. Za prosječno obrazovanog građanina bilo je očigledno da Kaletović i njegove kolege porukom sa majica u sudnici izražavaju građanski protest. S obzirom na mjesto i vrijeme, moglo se zaključiti da je protest u vezi sudskog postupka.
Ovaj nesvakidašnji sudski slučaj otvara najmanje dva vrlo krupna pitanja. Prvo, koji i čiji fašizam guši slobodu medija, i drugo, da li je sudnica mjesto primjereno za izražavanje protesta?
Prije svega, treba reći da predmet ove rasprave neće biti optužnica po kojoj je Kaletović dospio na sud. Uzgred rečeno, mediji nas nisu ni obavijestili šta se Kaletoviću stavlja na teret. U njihovom "istraživačkom" i profesionalnom izvještavanju bilo je više riječi o liku i djelu Vitomira Popovića, Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj nego o inkriminaciji koja tereti novinara. A bilo je prijeko potrebno da javnost dobije širi uvid u suštinu optužbe.
Naslućujem da će sud biti pred važnim pravnim pitanjem: gdje je granica dopuštenog pristupa u sferu privatnosti kada je u pitanju novinarska djelatnost? Pitanje nije važno samo za novinare. Ono je i od suštinske važnosti za buduću praksu sudova. Šteta što ovaj slučaj nije otvorio javni dijalog između novinara, sudija i akademske zajednice o ovom važnom pitanju! Bilo bi to od velike pomoći sudu da dođe do opšteprihvatljivog standarda i od izuzetne pomoći javnosti da razumije suštinu problema! Kontroverzna pitanja se u demokratskim društvima rešavaju u sveobuhvatnom društvenom dijalogu, koji često pokreću upravo javni mediji. Ovako, halabuka koja se digla oko čina optuženja samo će zamagliti suštinu i otvoriti prostor za još dublja nerazumijevanja. Ali, to je mjera naše demokratske zrelosti i mjera profesionalnog kredibiliteta javnih medija.
Vratimo se temi. Dakle, Kaletović i njegove kolege poslali su iz sudnice građanima ove zemlje poruku: na sceni je fašizam koji ugrožava slobodu medija! Alarm je toliko ozbiljan da je potreban jasan odgovor gdje su Kaletović i kompanija vidjeli fašizam na koji treba upozoriti javnost? Šta je slijedilo iz priloga koji su pratili vijest o optužnici? Da li je Republika Srpska fašistički režim koji predstavlja opasnost za demokratsku BiH? Da li je Okružno tužilaštvo u Banjaluci fašistička ćelija Milorada Dodika koja ima zadatak da realizuje njegove fašističke ciljeve? Da li je prikazani retorički prostakluk Milorada Dodika rezultat njegove fašistoidne ličnosti? A onda, nije li i Osnovni sud u Banjaluci dio fašističke institucijalne mreže?
Manje važno, ali za autoritet suda krupno pitanje: da li se u sud i sudnicu može ulaziti sa transparentima i protestnim porukama? Ne ugrožava li to autoritet suda i nezavisnost suđenja? Da li bi bilo prihvatljivo da na suđenje za svirepo ubistvo dođu ogorčeni ljudi sa majicama na kojima piše "Smrt ubici", ili na suđenje fudbalskom huliganu njegovi navijački ortaci sa crnim majicama i još crnjim porukama? Ako takva scenografija u nezavisnim sudovima ne bi bila prihvatljiva, zašto bi bilo prihvatljivo prisustvo u sudnici novinara sa porukom "Smrt fašizmu, sloboda medijima"? Ne stvaraju li novinari na ovaj način presedan koji će biti argument za neke nove parole u našim sudnicama?
Sudija koji je prihvatio da vodi sudski postupak u uličnoj scenografiji pokazao je višak tolerancije kojim je ugrozio načela nezavisnog i nepristrasnog suda. Kao što je i predsjednik suda pokazao nepotrebni višak razumijevanja kada je televizijskim kamerama dozvolio ulazak u zgradu suda i doveo nesrećnog tužioca u situaciju da u vršenju svog posla bude izložen medijskom "toplom zecu" u hodniku suda. E, na ovim primjerima moguće je jasno vidjeti mjeru neprihvatljivog vanjskog pritiska na sud! Sudija i predsjednik suda su, očigledno, vodili računa kakve bi uslijedile reakcije da je neprikladno odjevenim novinarima i kamerama onemogućen ulazak u zgradu suda i zbog toga žrtvovali sudska načela i kodeks koji važi za stranke koje posjećuju sud. Ova epizoda ne ide na čast sudijama!
Koliko god je sud poklekao pred arogantnim novinarima i pokazao odsustvo hrabrosti da dosljedno primijeni zakon i očuva pravne standarde, toliko su novinari poklekli pred vlastitom bolesnom sujetom i pokazali da su im zagrljaj sa političarima i oreol ugroženih novinara važniji od profesije. Borba za slobodu medija pomoću partizanskih parola, nesrećnih rudara, boračkih udruženja i naklonjenih političara je groteska kakva nije na širem prostoru viđena od posljednjih proslava Dana mladosti!
Slučaj koji jeste ozbiljan medijski i pravni problem, iskliznuo je na krajnje ogoljen način u sferu politike. Zašto se u jedan otvoren sudski slučaj upleo (ponovo) član Predsjedništva BiH (Željko Komšić)? I zašto se u televizijskim raspravama povodom optužbe jednog novinara mnogo više govorilo o Republici Srpskoj, Dodiku i režimskom sudu nego o slobodi medija? Potpuno ustranu pomjeren problem medijskih sloboda uvjerio nas je da je novinarski prostakluk u prostakluku politike. Bila je to orvelovska ("dva minuta mržnje!") odbrana slobode medija!
Autor je sudija Suda BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.