Kolumne

Pakleni pozitivni domino efekt na Balkanu (II)

Kakav je rizik da se "albanska plima" raširi preko neprolaznih Prokletija u novu Makedoniju koja tek treba dobiti to optimističko ime? Veliki je problem probiti tu neki tunel i put vodi kroz Kačaničku klisuru, povezujući Prištinu i Skoplje (auto-cesta na četiri trake pred skorim je završetkom).

Prije nekoliko dana  nova vlada Zorana Zaeva priznala je albanski kao službeni jezik u cijeloj državi. S poduzetnički i pragmatično orijentiranim Albancima Zapadne Makedonije, koji žive u etnički homogenim gradovima nanizanim između Skoplja i Ohrida duž auto-ceste sv. Majke Tereze od Calcutte, Makedonci, daleko najsimpatičnije i najmiroljubivije od svih južnoslavenskih plemena, nastoje ostvariti suživot, na koji su osuđeni jer dva nejednaka populacijska korpusa imaju otprilike podjednak generacijski kontingent najranijih dobi. Makedonija će biti potpuno ravnopravna država dvije nacije, što je viši stupanj integracije od federacije, ili je neće biti, a kako ima jake pokrovitelje - bit će je.

Tu je jako važna ta činjenica koju se na da izolirati učenjačkom akribijom, proučavanjem svetih tekstova, priopćenja i relevantnih dokumenata, ali je vidljiva svakome tko ondje provede nekoliko dana - Makedonci su zaista fini ljudi, kod kojih i kad su očajni, fanatizam ne poprima srpske ili hrvatske razmjere, jer su obdareni smislom za humor i mogu se smijati na svoj račun. Može li se bolje prispodobiti taj nacionalni kapacitet za autoironiju nego prisjećanjem kako su šezdesetih godina, u vrijeme velike popularnosti meksičkih pjesama u Europi ("Prodavačica ljubičica") skopski Romi masovno osnivali meksičke orkestre, koje su Makedonci zatim izvozili na jugoslavensko zajedničko tržište kao i sasvim nedavno "nacionalnog Roma" Tošu Proeskoga, također mladog, talentiranog Ciganina, koji je brzo postao balkanski Michael Jackson?

Ljupče Georgijevski, čovjek koji je osnovao prvu nacionalističku partiju u Makedoniji - poslije je metastazirala u Gruevskijev VMRO-DPMNE - danas je preporođeni balkanski liberalni intelektualac, i njegove su ocjene apsolutno pertinentne. Kakvi antički Makedonci, kaže on, Makedonci su u antičko doba bili naprosto Grci (pleme Peona), a VMRO bugarska politička organizacija. I crkveni oci ohridskog pravoslavlja, dodajemo, bili su Grci, a ideja o "makedonskoj naciji" je Titova izmišljotina, jer je on pod svojom vlašću htio objediniti teritorij "tri Makedonije" (i u tome je zamalo uspio, ali ga je blokirao Staljin). Današnja Makedonija je ostatak te Titove Velike Makedonije, a Blaže Koneski (kojega sam često sretao u Skoplju dok sam ondje služio vojsku) bio je njihov Ljudevit Gaj, koji je izmislio makedonski književni jezik i pravopis na bazi prilepskog idioma. Ujak mu je bio četnički vojvoda, u mladosti je pisao srpski i studirao medicinu u Beogradu, za vrijeme rata pravo u Sofiji, a već 1945. pristupio je lingvističkoj normativistici u skladu s potrebama trenutka. No, kako god nastao i kako god da će se zvati, makedonski je narod danas jedna europska nacija, koja će ući u NATO, a zatim (ako se briselska asocijacija ne raspadne uslijed samonametnute balkanizacije) i u EU.

Albanci u Crnoj Gori imaju pak ključnu ulogu u montenegrinskoj državi - puno prominentniju nego da su su nekakav provincijski prirepak Velike Albanije. U Kotoru, zajedno s Hrvatima, osiguravaju prevlast samostalne i suverene Crne Gore nad crnogorskim Srbima, odnosno Crnogorcima-integralistima, iliti po tradicionalnoj podjeli "bjelašima" ("zelenaši" su pak tzv. dukljani, independentisti, pristaše kralja Nikole I Petrovića, koji je htio očuvati crnogorsku samostalnu državu iako je smatrao da srpsko prijestolje po srodstvu s Obrenovićima legalno pripada njemu - postojao je takav dinastički sporazum - a ne Karađorđevićima, koji su na vlast došli ubojstvom legitimnih vladara 1903. godine).

Crna Gora se zbog turističke konjunkture ekonomski strahovito brzo razvija u krajevima gdje žive Albanci, a cijela montenegrinska država ima točno dvaput veći nacionalni dohodak od Albanije. Zašto bi se onda tih 30.000 Albanaca uključivalo u nekakvu takvu ludoriju, koju mogu zamisliti samo politolozi u europskim ekspertnim institutima gdje su sigurno puno brojniji te živo zainteresirani da vječno traje neki prijepor koji treba pothranjivati tonama analitičkih kominikeja?

Krunski im je argument  - navodna nestabilnost Bosne i Hercegovine. No, empirijski, aranžman između Srba i svih ostalih u BiH vrlo je stabilan, nema nikakvih incidenata, dvije federalne republike najnormalnije funkcioniraju u ekonomskom i socijalnom pogledu, a jedini problem i sukob traje između Bošnjaka i Hrvata, jer nije uspostavljen sličan federalni aranžman (bilo tripartitni, ili dvojni unutar bazične dvojnosti BiH). Naravno, Republika Srpska prilično je temeljito etnički očišćena od Hrvata i Bošnjaka, upravo kao i Hrvatska od Srba. U Sarajevu (općina Stari grad koja obuhvaća cijelu urbaniziranu jezgru te aglomeracije) ostalo je nekoliko stotina Hrvata i nekoliko stotina Srba. Gotovo sve općine (kantoni) etnički su transformirani u prilog dominantne većine, osim u onima gdje su u relativnoj većini bili Hrvati. Srbi ne mogu s Bošnjacima i Hrvatima, Bošnjaci ne mogu sa Srbima i Hrvatima, a jedino Hrvati podnose suživot s Bošnjacima i Srbima, ali jedino oni nemaju vlastiti paradržavu, entitetsku republiku, jer se smatra da su previše krvožedni da bi im se to smjelo dopustiti. Po anketi koju sam proveo među tri znalca, od kojih je jedan bio Srbin, drugi Bošnjak, a treći Hrvat (i to su ljudi zaista upućeni, koji participiraju u političkom procesu, dakle nisu neki žicari s ceste ili dežurni šupci koji drljaju po novinama) hrvatska predsjednica i hrvatski premijer nemaju nikakav utjecaj na politiku u BiH - svo troje upućenih ocijenili su oboje čistom nulom u pogledu njihova autoriteta u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se, dakle, konzekventno ne miješa u prilike u susjednoj državi. Tu, dakle, nema ni milimetra prostora da se isfantazira neki domino efekt.

Općenito, bitno je uočiti da rat za teritorij nije proizveo građanski ili kako god nazivali onaj rat koji je uslijedio, nego je to bila posljedica, a uzrok - spor oko raspodjele političkih i materijalnih interesa unutar integrirane bivše države, u kojoj je, doduše, na vrijeme provedeno "etažiranje" (priznato kao osnov teritorijalne podjele od strane europske Badinterove komisije). No, nije unaprijed provedena podjela imovine i institucija, koje su zatim zaratile. Bio je to rat koji su povele elite vlasti, a ne nacionalisti i crkve, no na terenu se manifestirao kao rat za teritorij i ratni plijen, što je uvijek neizbježno. Ali nije "vjekovna mržnja" uzrovala rat, nego bratstvo&jedinstvo. Oni koji se iskreno mrze, kao Rusi i Estonci na primjer, lako se razdvoje na granicama koje uspostavi primirje, ali ondje gdje se dijelila zajednička postelja i imovina, kuća i vikendica, sukob traje vječno i prenosi se na djecu, koju oba roditelja "neprijateljski brifiraju".

U Bosni i Hercegovini dejtonski aranžman vrlo je uspješno zaustavio rat i omogućio poslijeratnu rekonstrukciju. Država normalno funkcionira u glavnim upravnim elementima (jer je to u interesu međunarodne zajednice koja preko svojih diplomata svime efektivno upravlja), ali ne funkcionira ekonomija, budući da nema poduzetništva, a ne možeš očekivati od europskih državnih struktura da uvode tržište umjesto etatizma… Bosna i Hercegovina bi se brzo oporavila da je daju u podnajam Češkoj ili Sloveniji, ali ovako, vječno će se održavati sadašnje stanje, zemlja će nazadovati i bit će posljednja, najmanje uspješna od svih neuspješnih balkanskih država, istodobno otvorena za najgore utjecaje iz Rusije i s Bliskog istoka.

Nema sumnje da bi i u BiH dobro došao neki američki poticaj za pragmatično sporazumijevanje tri lidera etničkih zajednica. Sva trojica su premazani svim mastima, Mile Dodik je daleko najpametniji, a Bakir Izetbegović najmoćniji - njegova moć zaostaje samo za vlašću neupitne gospodarice Bosne, američke prokonzulke Maureen Macormack, koja je na tu dužnost postavljena s mjesta predsjedničke izaslanice u globalnoj borbenoj grupi za suzbijanje ISIL-a. S Miletovom pameću i Bakirovim vezama u islamskom svijetu, mogao se od Bosne napraviti Abu Dhabi, ali kako tu, zapravo, ekonomski dominira Europa i ton daje zbor kriještalica diplomatsklog kora sastavljen od trideset uglavnom nemuzikalnih ptica, Bosna je pretvorena u sporedni ćor-sokak (čekalušu čikmu) balkanskog vilajeta, gdje se dobro osjećaju jedino diplomati i eksperti na debelim dnevnicima opremljeni lokalnim priležnicama. Svi oni su se odmah uznemirili kad su osjetili da se valja "paklenski domino efekt" pragmatičnog sporazumijevanja… Tu ne treba mnogo pa da se stvari poslože na zadovoljavajući način, u čemu oni sami više nisu potrebni.

Zašto se prva oglasila s negativnom ocjenom inicijative za sporazum upravo britanska diplomacija? London ne govori u ime Europe, a Ujedinjeno Kraljevstvo nema nikakve ekonomske ili bilo kakve druge legitmne interese u Bosni. Može biti zainteresirana jedino njihova plaćenička tajna služba koja uvijek nađe načina da komercijalizira svoju izvrsnost i plin iz drugih država prodaje trećima. Neuredna Bosna odgovara tim krugovima kao i Rusima, ako to nisu čak isti, odnosno povezani krugovi, gdje se uvijek traži neki komercijalni "angle", interes u državama gdje lako možeš potplatiti ili ucijeniti ljude koji donose odluke… Čovjek o tome najviše sazna čitajući romane Johna Le Carrea, koji je potpuno neshvaćen - svi misle da je autor špijunskih trilera, iako je zapravo moderni realist, politički angažirani naturalist kao neki suvremeni Zola. Nitko ne mrzi Imperij kao njegovi apostati.

Ako se stvari u Bosni poslože - dobro, a ako se i ne poslože, s obzirom na perspektivu zatvaranja svih sporova u okolini, može ona mirno i propasti, odnosno onako andrićevski šarmantno propadati, uz sevdahe Amire Medunjanin, u provincijskoj dekadenciji zamiranja, kao kod Čehova, dok će u Europi uvijek biti mjesta za zajednicu od tri milijuna ljudi koji se doma ne osjećaju dobro, ali se mogu lako seliti u Beč ili u Njemačku i ondje mirno nastaviti s produktivnim životom.

Sama Europa rekonstituirala se prije sedamdeset godina (a u povijesnim razmjerima to je neznatna vremenska distanca) temeljitim "graničnim korekcijama" i sveobuhvatnim etničkim čišćenjem koje je uslijedilo POSLIJE rata. Francuska je povratila/anektirala sporni teritorij Saarlanda, milijun i pol hektara i isto toliko  ljudi na račun Njemačke, te zaposjela 56.000 hektara talijanskog nacionalnog teritorija u Savoji, pa je granični spor oko vrhunca Mt. Blanc i danas otvoren. No to je bila sitnica u odnosu na ono što se događalo na istoku - protjerivanje oko 12 milijuna Nijemaca, poljsku aneksiju oko polovice današnjeg nacionalnog teritorija te države i izbacivanje milijuna Nijemaca iz njihovih kuća i s imanja u Šleskoj. Tri milijuna istjerano ih je iz Češke, a milijunski pokolj i egzodus dogodio se na Baltiku, gdje je razorena hanzeatska civilizacija, jedna od najvažnijih matrica europske građanske civilizacije.

Treba li napomenuti da se preko teritorija balkanskih država danas valja sličan milijunski izbjeglički egzodus, koji, začudo, nije ugrozio stabilnost malih, zaostalih država koje se oporavljaju od posljednjeg rata, niti umanjio njihovu želju da se priključe Europi, ali je počeo razbijati europski poredak, te doveo do tektonskih poremećaja u austrijskoj, njemačkoj i švedskoj politici, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, suočeno s briselskom nemoći da procese u toj sferi kontrolira, istupilo iz EU.

Treba li stoga sudbonosnu ugrozu europskog poretka tražiti u Zubinu Potoku, sjevernokosovskoj općini od 12.000 stanovnika, kao da su svi europski principi utvrđeni i obranjeni, a samo se dolje na periferiji civiliziranog svijeta, neki pragmatični lokalni političari (doduše uz pomoć neupadljivog sponzora, Sjedinjenih Američkih Država) pokušavaju suočiti sa svojim malim problemima i riješiti ih na neki prihvatljiv način, koji možda ne može izdržati visokoparnu idejnu kritiku u centrima europske uljudbe, gdje ulicama marširaju kratko ošišani momci u Doc Martens čizmama, noseći crne i crvene zastave? Ondje su čak i njemački komunisti organizirali partiju koja nosi simpatično ime "Ustaše" (Aufstehen), pa napadaju EU, a brane Rusiju i Putina. Kakva konfuzija! Zaista, kome će se europeizirani Balkan priključiti ako se Europa do kraja balkanizira? (Kraj)                       

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije