Kolumne

Penzijski sistemi ex-Yu pred ozbiljnim izazovom

Danas, 20 godina nakon nesrećnih ratnih dešavanja, razaranja, tranzicije i reformi, penzijski sistemi na prostoru bivše Jugoslavije nalaze se pred ozbiljnim izazovom. Mogu li, ipak, ostati samoodrživi? Statistički pokazatelji i trendovi kretanja u zemljama bivše Jugoslavije zvone za uzbunu. Već odavno

Danas, 20 godina nakon nesrećnih ratnih dešavanja, razaranja, tranzicije i reformi, penzijski sistemi na prostoru bivše Jugoslavije nalaze se pred ozbiljnim izazovom. Mogu li, ipak, ostati samoodrživi? Statistički pokazatelji i trendovi kretanja u zemljama bivše Jugoslavije zvone za uzbunu. Već odavno.

Penzijski sistemi u zemljama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije počivaju na principima međugeneracijske solidarnosti. To znači da radno sposobno stanovništvo "izdržava" one koji su ostvarili pravo na penziju. U državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, trenutno, oko šest miliona radnika uplaćuje doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, iz kojih se vrši isplata penzija za oko 4,8 miliona penzionera. Praktično, za jednog penzionera radi i za njihove penzije izdvaja svega 1,2 radnika. Tako, ukupna suma uplaćenih doprinosa nije ni blizu potrebnih sredstava za isplatu penzija. Zbog toga budžeti novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije svakog mjeseca prilikom isplate penzija moraju izdvojiti značajna sredstva kako bi se obezbijedila redovna isplata penzija na dostignutom nivou.

Svakog mjeseca nedostajuća sredstva mjere se desetinama miliona evra i variraju u bivšim republikama Jugoslavije, kao što variraju visina prosječne penzije i udio rashoda penzijskih fondova u BDP-u.

Da nije bilo građanskih ratova, razaranja privrednih kapaciteta i pogibija desetina hiljada građana, Jugoslavija bi se i danas prostirala na 255.804 km2, vjerovatno bi imala preko 25 miliona stanovnika, od kojih bi preko 10 miliona bilo zaposleno i svojim radom bi obezbjeđivali uplatu doprinosa i tako finansirali isplatu penzija za oko četiri miliona penzionera. Time bi odnos između broja zaposlenih i broja penzionera bio zadržan u današnje vrijeme na veoma poželjnih 2,5:1. Realnost nam, ipak, govori drugačije...

Danas, 20 godina nakon nesrećnih ratnih dešavanja, razaranja, tranzicije i reformi, penzijski sistemi na prostoru bivše Jugoslavije nalaze se pred ozbiljnim izazovom. Mogu li, ipak, ostati samoodrživi? Statististički pokazatelji i trendovi kretanja u zemljama bivše Jugoslavije zvone za uzbunu. Već odavno.

Slovenija koja je oduvijek bila najrazvijenija republika u bivšoj Jugoslaviji, zemlja koja je prva stekla status punopravnog člana EU, ima složeniju situaciju od većine članica Unije.

Zavod za pokojninsko in invalidsko zavarovanje Slovenije sa godišnjim budžetom od 4,6 milijardi evra po osnovu doprinosa prikupi 67 odsto potrebnih sredstava za isplatu penzije. Preostalih 33 odsto Zavodu svakog mjeseca obezbjeđuje budžet, kako bi se nesmetano izvršila isplata penzija za oko 680.000 penzionera u prosjeku 563 evra, što predstavlja 56 odsto prosječne plate. Udio ukupnih rashoda Zavoda u budžetu Republike Slovenije je 11,5 odsto BDP-a.

U Hrvatskoj, najmlađoj članici EU, situacija je još složenija. Za gotovo 1,25 miliona penzionera Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje sa godišnjim budžetom od 4,5 milijardi evra svakog mjeseca isplati oko 370 miliona ili, u prosjeku, 295 evra svakom penzioneru. Iz doprinosa se prikupi tek nešto više od polovine ili 56 odsto potrebnih sredstava, dok preostalih 44 odsto obezbjeđuje budžet.

Udio prosječne penzije u prosječnoj plati je tek nešto više od 39 odsto, a udio ukupnih rashoda Zavoda je 11,2 odsto BDP-a.

Udio prosječne penzije u prosječnoj neto plati

Za Srbiju možemo reći da je situacija slična onoj u Hrvatskoj. Sa godišnjim budžetom od 4,2 milijarde evra, za gotovo 1,8 miliona penzionera, Republički fond PIO Srbije mjesečno po osnovu doprinosa prikupi 58 odsto potrebnih sredstava. Preostalih 42 odsto budžet svakog mjeseca doznačava Fondu kao nedostajuća sredstva, uz pomoć čega se isplaćuje prosječna penzija u visini od 192,5 evra, što predstavlja 53 odsto prosječne plate. Rashodi penzijskog fonda Srbije predstavljaju 13,1 odsto BDP-a Srbije.

U Republici Srpskoj sa godišnjim budžetom od 500 miliona evra Fond PIO za preko 250.000 penzionera mjesečno iz doprinosa prikupi nešto više od 77 odsto potrebnih sredstava, a nedostatak bi trebalo da se obezbjeđuju iz budžeta u skladu sa čl. 158 zakona. Prosječna penzija za 40 godina staža osiguranja je oko 250 evra i danas je prima svega 21.587 korisnika prava. Dakle, svega 8,1 odsto penzionera ima pun staž osiguranja od 40 godina, tj. bez staža u dvostrukom trajanju ili drugih beneficija. Ovdje je potpuno jasno koliko je osiguranika nakon rata ostvarilo pravo na penziju po tzv. povlaštenim uslovima. Ovo je jedan od osnovnih razloga što 250.000 penzionera ima prosječnu penziju od nepunih 176 evra. Udio prosječne penzije u prosječnoj plati je nešto iznad 41 odsto, dok je udio ukupnih rashoda Fonda 10,6 odsto BDP-a Republike Srpske.

Učešće doprinosa u primicima fonda 

Slično je i u Federaciji BiH. Za oko 400.000 penzionera mjesečno je potrebno obezbijediti preko 75 miliona evra, odnosno u prosjeku 188 evra po penzioneru. Udio prosječne penzije u prosječnoj plati je 44 odsto. Za godišnji budžet Zavoda od 900 miliona evra, po osnovu doprinosa prikupi se 87 odsto, dok nedostajućih 13 odsto sredstava obezbjeđuje budžet. Ukupni rashodi Federalnog zavoda MIO/PIO čine 10,4 odsto BDP-a Federacije BiH.

Makedonija, najjužnija republika bivše Jugoslavije, godišnje isplati oko 750 miliona evra za oko 310.000 penzionera. Od toga po osnovu doprinosa prikupi se 57 odsto potrebnih sredstava, a nedostajućih 43 odsto sredstava obezbjeđuje se iz budžeta. Prosječna penzija u Makedoniji je 202 evra, što čini 57 odsto prosječne plate. Udio ukupnih rashoda Fonda u BDP-u Makedonije učestvuje sa 10,4 odsto.

Udio ukupnih rashoda u BDP-u

Crna Gora kao najmanja država nastala na prostoru bivše Jugoslavije mjesečno obezbjeđuje preko 32 miliona evra za isplatu 120.000 penzija čiji je prosjek 272 evra. Godišnji budžet Fonda je preko 390 miliona evra.

Udio prosječne penzije u prosječnoj plati je 57 odsto. Po osnovu doprinosa obezbijedi se oko 60 odsto sredstava, dok nedostajućih 40 odsto obezbjeđuje budžet.

Udio ukupnih rashoda Fonda u BDP-u Crne Gore je 10,9 odsto. Po MMF-u i Svjetskoj banci udio rashoda Fonda je do 10 odsto BDP-a.

S druge strane, za potrošačku korpu četvoročlane porodice u zemljama bivše Jugoslavije prema statističkim pokazateljima potrebno je izdvojiti od 1,5 do 2,2 prosječne plate. Šta onda reći za penzije? Koliko je potrebno prosječnih penzija da bi se podmirile životne potrebe za hranom, odjećom, obućom, ličnom higijenom, energijom, komunalijama, liječenjem i ostalim što ulazi u cijenu potrošačke korpe? Nažalost, za četvoročlanu porodicu potrebno je više nego duplo u odnosu na prosječnu platu, gotovo u svim zemljama bivše Jugoslavije. Pokrivenost troškova života sa prosječnom penzijom je na relativno niskom nivou i kreće se od 20 do 40 odsto. Praktično, za četvoročlanu porodicu, kako statistika računa, potrebno od 2,5 do pet prosječnih penzija za zadovoljavanje potreba iz prosječne potrošačke korpe.

Tako je za potrošačku korpu u Makedoniji potrebno izdvojiti 2,5 prosječnih penzija, Crnoj Gori 2,7, Sloveniji više od 3,5, Hrvatskoj četiri, a u Srbiji, Republici Srpskoj i Federaciji BiH nešto manje od pet. Uzmemo li u obzir da malo porodica penzionera ima više od dva člana, onda je situacija nešto povoljnija.

U Crnoj Gori i Makedoniji potrebne su 1,3 prosječne penzije za troškove života dvočlane porodice penzionera, Sloveniji 1,8, Hrvatskoj dvije, a u Srbiji, Republici Srpskoj i Federaciji BiH 2,5 prosječnih penzija.

I sa tako malim primanjima penzioneri su kao klijenti veoma poželjni. Poželjni su prije svega jer se radi o veoma odgovornoj populaciji. Odmah po preuzimanju penzije izmiruju redovno obaveze po osnovu ispostavljenih računa za utrošak električne energije, komunalnih usluga, telefona, grijanja, kreditnih anuiteta i dr. Upravo zbog toga ih svakodnevno "opsjedaju" banke, mikrokreditne organizacije, banje, trgovine ogrevom, hranom, obućom, odjećom, bijelom tehnikom, medicinskim pomagalima jer znaju da su penzioneri odgovorni klijenti koji svoje obaveze izmiruju redovno. A, šta im preostane za život? Koliko sredstava preostane za hranu, odjeću, obuću, lijekove? Odgovor na ovo pitanje je manje-više poznat svima jer gotovo svi u porodici imamo bar jednog penzionera. Preostane malo ili gotovo ništa. I sa tako malo ili gotovo ništa uspijevaju "razvući" do sljedeće penzije, tj. nekako sastavljaju kraj s krajem...

Nije na odmet podsjećanje sadašnjih osiguranika da je univerzalno pravilo penzije da je njena visina u direktnoj zavisnosti od dužine penzijskog staža, visine plata i osnovica osiguranja na koje se plaćaju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ove činjenice se nikako ne smiju smetnuti s uma.

Upravo zbog toga svi oni koji danas svoju platu primaju iz dva dijela: onog na račun u banci na koji poslodavac plaća poreze i doprinose, uglavnom na najnižu osnovicu, i drugog dijela u "koverti" na koji poslodavac ne plaća ništa, trebaju dobro razmisliti. Ne samo razmisliti, nego se i zapitati: Kolikoj i kakvoj penziji u takvoj situaciji se mogu nadati kad jednog dana ispunim uslove za ostvarivanje prava na penziju?

O tome drugom prilikom.

(Autor kolumne je direktor Fonda PIO RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije