Kolumne

Postizborna Republika Srpska - šta dalje?

Nedavno završeni opšti izbori u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini veoma jasno su pokazali da politički proces, kao takav i u postojećim koordinatama, više nema kapacitet da smanji duboke podjele u društvu, odnosno da smiri intenzivne tenzije koje oblikuju društvenu stvarnost u zemlji.

Vlast u Republici Srpskoj tokom izborne kampanje do maksimuma je dovela svoju ustaljenu i godinama izgrađivanu praksu da političke protivnike ili zastraši atacima na egzistenciju ili da ih diskvalifikuje pred biračkim tijelom apsolutno neosnovanim optužbama za izdaju i pratećom dehumanizacijom posredstvom jednodimenzionalnog javnog RTV servisa Radio-televizije Republike Srpske. Pored toga, i ovaj put upotrijebljena je i treća aktivna strategija vlasti, a koja se odnosi na nepristojne političke ponude dijelu opozicije u Republici Srpskoj i kupovinu pojedinih opozicionih političara.

Naravno, u oštroj političkoj borbi koja karakteriše ne samo neodrasla balkanska, nego i razvijena zapadna demokratska društva, manje-više nema puno nedozvoljenih sredstava. No, osnovni problem danas u Republici Srpskoj leži u činjenici da su se uhodana sredstva vlasti napose okrenula svom svojom uništavajućom snagom upravo na samu vlast. Građani Banjaluke, koji preko 200 dana u srcu grada protestuju zbog ubistva dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića, na upravo završenim izborima žestoko su kaznili vladajuće stranke u najvećem gradu u Srpskoj, dajući ozbiljnu podršku opozicionim kandidatima. Korak dalje, sve je više nezadovoljnih u Banjaluci, ali i cijeloj Republici Srpskoj, koji apsolutno nemaju povjerenje u politički sistem. Ti ljudi, koji godinama i decenijama svjedoče koliko sistem zavisi od dobre volje političkih moćnika, ko god oni da su, počeli su ne samo da preziru institucije, nego i da otvoreno čine sve da te institucije ospore, ismiju i naruše. Dodatno, ti ljudi su konfliktno okrenuti i prema svima onima koji se nikako ne slažu s trenutnim stanjem u Republici Srpskoj, ali su uvjerenja da se stanje može popraviti jedino humanizacijom, pročišćavanjem i popravljanjem tih institucija, a ne njihovim uništavanjem.

Taj strašno dubok društveni jaz trenutno je najveća opasnost ne samo po Republiku Srpsku, nego i po stabilnost cijele regije, kojoj danas najmanje treba otvaranje novog žarišta nestabilnosti. Međutim, koliko god mnogi u regiji, a posebno najvažniji centri moći u Beogradu, mislili da je najbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu održavanje status quo po svaku cijenu, koliko god mnogi strani faktori da insistiraju na brzom stvaranju koalicija i novih izvršnih vlasti u Srpskoj, Federaciji BiH i na nivou zajedničkih institucija, prosto prelaženje preko fundamentalnih problema i uzroka nefunkcionisanja vladavine prava i ekonomije, okoštalosti institucija i rapidne migracije radno sposobnog i edukovanog stanovništva ne da neće obezbijediti tu stabilnost, nego će samo radikalizovati ionako tempirano stanje. A ako takvo stanje posmatramo u korelaciji sa, recimo, pragmatičnim političkim interesima partija na vlasti, a koji se svode na to da te partije i ostanu na toj vlasti, onda je danas više nego jasno da to stanje ne pogoduje ni ostvarenju tog i takvog cilja. Naime, partije vladajuće koalicije u Republici Srpskoj danas nisu u najoštrijem političkom sukobu sa strankama opozicije, nego se krvnički razračunavaju između sebe, pa čak i unutar sebe. Razlog takvom paradoksalnom razvoju događaja leži u činjenici da vladajući političari nisu u svojoj političkoj karijeri navikli da djeluju u društvu toliko radikalno podijeljenom i uzroke svog ozbiljnog političkog pada pokušavaju da pronađu u ljudima oko sebe, iz sistema, za koje procjenjuju da nisu dovoljno doprinijeli rezultatu vladajućih partija. No, stvarni uzrok zapravo leži u činjenici da dobar dio naroda više jednostavno ne želi da glasa za njih. I dodatno, da ih dobar dio naroda otvoreno mrzi, baš kao što mrzi sve političare, čitav politički sistem i sve što ih asocira na politiku. U takvom stanju stvari stare metode više ne daju rezultat.

Da bi društveni i politički procesi u Republici Srpskoj, pa i cijeloj BiH, počeli da ulaze u kolosijek koji će omogućiti suštinsko smirivanje društvenih tenzija, vraćanje legitimiteta institucijama, supstancijalan politički dijalog, vladavinu prava i bezbjednost građana koja je u posljednjim mjesecima drastično ugrožena i, konačno, razvoj ekonomije i poboljšanje životnog standarda, neophodno je da se u Republici Srpskoj postigne konsenzus svih zdravih političkih snaga, nezavisno od toga kojoj političkoj opciji pripadaju, o sljedećim fundamentalnim zahtjevima:

  • Izmjena Izbornog zakona BiH, koja podrazumijeva, ali se ne ograničava, na normiranje skeniranja glasačkih listića u svrhu utvrđivanja rezultata izbora, uvođenje video-nadzora na glasačkim mjestima, kao i opciju elektronskog glasanja.
  • Izmjena Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske i njene uređivačke politike u pravcu profesionalizacije RTRS, zaustavljanja dehumanizacije opozicije i poštovanja elementarnih načela nepristrasnosti i objektivnosti.
  • Stvaranje institucionalnih pretpostavki za razrješenje ubistva Davida Dragičevića i svih drugih nerazjašnjenih ubistava.

Činjenica je da je sam predsjednik vladajućeg SNSD-a g. Dodik praktično sam polizao ono što je godinama pljuvao, a to su optužbe na račun opozicije da djeluje izdajnički po Republiku Srpsku, time što je odmah dan nakon izbora pozvao sve partije opozicije da zajednički s njim djeluju u vlasti na nivou zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine. Na taj način g. Dodik je potpuno politički amnestirao opoziciju od tih najstrašnijih i, ujedno, najneosnovanijih optužbi, jer s nekim ko je zaista izdajnik i ko krši elementarne ustavne odredbe o uređenju Republike Srpske ne može i ne smije niti da se razgovara, a kamoli da se nudi saradnja, već se takvi, naravno, kao počinioci najtežih krivičnih djela protiv ustavnog poretka Republike Srpske moraju krivično-pravno procesuirati ukoliko su oni zaista na bilo koji način urušavali ustavni poredak.

No, ta činjenica i takav poziv i amnestiranje opozicije od strane g. Dodika više nisu dovoljni za suštinski politički napredak. Jednostavno, opozicione stranke više nemaju legitimitet da u političkom životu isključivo vode računa o svojim uskim, partijskim interesima. Partije opozicije dobile su od onih građana koji ih podržavaju, a pogotovo u Banjaluci i okolini, gdje je rezultat opozicione Partije demokratskog progresa i njenih kandidata bio najveći od njenog osnivanja, mandat ne da prave trule političke kompromise, koji će biti kozmetičke prirode, nego da suštinski djeluju u pravcu ozdravljenja društva. Da bi se, s jedne strane, to postiglo i poštovala volja građana koji su dali mandat opoziciji, kao i da bi se političke tenzije i sukobi rješavali tamo gdje im je i mjesto, a to jesu institucije, onda je realizacija tri gorenavedena zahtjeva conditio sine qua non za uspostavljanje elementarne političke komunikacije.

Ključna stvar za razumijevanje jeste da je uspostavljanje te iskrene političke komunikacije više u interesu zdravih, poštenih, nekompromitovanih i sposobnih snaga i u strankama vlasti i u strankama opozicije, nego njihovim kompromitovanim i okoštalim strukturama. Jednostavno, birokratizovanim partijskim strukturama u svim strankama, naviklim da žive od politike, a ne da žive za unapređenje politike, trenutno stanje i ne predstavlja poseban problem. Međutim, onima koji iskreno žele dubinski razvoj Republike Srpske, njeno istinsko jačanje i omogućavanje ambijenta za dostojanstven, bezbjedan i normalan život njenih građana takvo stanje ne može biti ni normalno, niti poželjno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije