Kolumne

Pozdravi iz Zagreba

Početkom sedmice Zagreb, krajem sedmice Priština, u datumima 12-13. februar i 17. februar! Nedostaje godina jer je predsednik Srbije Aleksandar Vučić ove 2018. prvi deo posla iz vesti u nagovesti obavio, a na drugi će se pričekati. Prva naredna prilika da to bude i datumski tačno je 2024, taman uoči mogućeg priključenja Srbije Evropskoj uniji kada bi odnosi sa Prištinom trebalo da se normalizuju u sličnoj meri kao što su sa Hrvatskom.

I nema sumnje, ukoliko od predsednika Srbije - ako uđe u drugi mandat - bude zavisilo spreman je i u Prištinu da ode, ako je to, kako je govorio jedan od njegovih prethodnika, na polzu naroda.

Do daljeg Vučić je bio u Zagrebu, valja reći ne prvi put, susreo se sa tamošnjim političkim i društvenim kremom i tamošnjim Srbima. Pravu političku idilu, bitno različitu od uobičajene retorike na relaciji Beograd - Zagreb (i obrnuto) dosledno je izvela predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, a ponešto su je kvarili ne baš dobro raspoloženi premijer Andrej Plenković, više stotina demonstranata protiv Vučićeve "ćetnićke službe" devedesetih, kao i slika kardinala Alojzija Stepinca tokom razgovora sa nadbiskupom Bozanićem. Ostalo je bilo pristojno, bar za oko koje je stvari posmatralo kroz naherene kamere različitih televizija i pratilo kroz često odviše razigrana pera različitih novinara i analitičara.

A i štošta je dogovoreno. Zna se, na primer, da će bar neka od sela u koja su se vratili Srbi prognani devedesetih, posle visoke posete iz Srbije dobiti - struju. Električnu, koje još nema jer su vodovi iz doba socijalističke SFRJ/Hrvatske tokom rata pokidani, spaljeni i isečeni i nikada nisu obnovljeni. Fakat nije bilo u planu, između ostalog, jer tamo dugo i nije bilo ljudi! Pobegli pred "Olujom" ili pobijeni u njoj!

Zna se, bar po dogovoru predsednice i predsednika, da će za dve godine, ukoliko Srbija i Hrvatska bilateralno ne reše pitanje 145 kilometara sporne granice na Dunavu, odnosno oko njega, ići na međunarodnu arbitražu. Vremenski gledano, i to se uklapa u priželjkivani kalendar EU-budućnosti Srbije, jer bez rešene te - i inih granica - Srbija neće moći u Uniju. Hrvatska se svikla na arbitražu, a kako je sa Slovenijom uspeo sistem katastra iz austrougarskog doba, sva je prilika da će odluku čekati lagodnije nego Srbija koja traži da međa ide sredinom reke.

I privredne delegacije su štošta dogovorile, a i državni predstavnici jer će, kako je najavila ministarka saobraćaja Srbije Zorana Mihajlović, Srbija i Hrvatska zajedno od EU tražiti novac za obnovu pruge Beograd - Zagreb, iste one kojom je pre rata znameniti voz/vlak "Matoš" za samo četiri sata prelazio to rastojanje.

E sad, tačno je da je sve pređašnje rečeno pomalo maliciozno, ali samo pomalo, jer i struja u XXI veku i pruga bez koloseka, pa katastar države koja čitav vek ne postoji a treba da odredi granicu između država koje tada nisu postojale - sve to deluje nadrealno. Nadrealno u smislu problema, reklo bi se na prvi pogled da su to stvari koje se rešavaju na nekim tehničkim nivoima, jer su sve - sem kardinala - zaista tehničke. A opet o njima su morali da razgovaraju predsednik i predsednica. U ovom sastavu, a pre njih su razgovarali drugi predsednici, a pre njih neki drugi predstavnici i tako bezmalo dve decenije.

No, dobro je što su posle niza zaoštrenih situacija opet razgovarali i to, ovo bez malicioznosti, srdačno jer je, kako reče K.G.K. posao državnika da se ne osvrću na zahteve ljudi sa margine koji se protive dogovorima. (A ako ćemo pošteno i neke koji crtaju podebele margine poput ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina koji je o poseti govorio u skladu sa kobajagi uniformom koju često nosi - crno i zloslutno, neodoljivo podsećajući na ustaše koje "vidi" oštro i sa 400 kilometara daljine nasred placa Jelačića bana. Sreća da će, poštujući obećanje predsednika, narednih sto dana morati da ćuti. O Hrvatskoj i ustašama.)

Bilo je, naravno, uoči posete i neprijatnih podsećanja samog Vučića na mladog Vučića, posebno 1995. kad je u Glini "povlačio" granice tzv. velike Srbije (sada tzv. onda sanjane) Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag. I bilo je govora o ratnoj odšteti, samo se ne zna šta je Plenković naumio da traži i tražio, a šta Vučić ne da, a šta bi mogao da traži. I na koji se rat uopšte misli.

A bilo je, čini se, dosta reči i o susednoj Bosni i Hercegovini. Mada o tome nema javnog zbora, temu je nagovestila činjenica da su u razmaku od nekoliko sedmica uoči susreta u Zagrebu prvo Grabar-Kitarovićeva, pa onda i Vučić u Istanbulu razgovarali sa predsednikom Turske Taipom Erdoganom. O BiH.

Ono što je nesporno značajan efekat, bar u moralnom pogledu, jeste poruka srpskoj zajednici u Hrvatskoj da je matica nije napustila, kao i dogovori o poboljšanju statusa obe manjine u obe zemlje. A ukoliko uspe moratorijum na Vulina i njemu slične, Srbi će možda malo i odahnuti!  

No, tokom posete na videlo je izbio i priličan politički disbalans između predsednika i predsednice, ne u ličnim odnosima, već po snazi kojom zastupaju svoje države i njihove građane (mada je u slučaju Srbije i Hrvatske to uvek svedeno na narode, Srbe i Hrvate). Naime, Kolinda Grabar-Kitarović, iako sličnih ovlašćenja kao njen gost iz Srbije, očito nema ni približnu političku podršku ni u partiji ni u javnosti kakvu uživa Vučić u Srbiji. Poznavaoci prilika u obe zemlje to su dočarali tvrdnjom da je Vučiću pravi sagovornik - Plenković.

Problem je što to implicira prilično neugodnu mogućnost da su dogovori, makar i ovi u naznakama navedeni, pusta želja sagovornika i sagovornice, tlapnja kako se to lepo kaže na hrvatskom, sve dok ih ne potvrdi vodeći politički čovek Hrvatske. Premijer, koji je očito jak približno onoliko koliko je bio i Vučić dok je bio premijer. A i sada kad je predsednik.

Nedostaje, dakle, čvrsta garancija da će se otići korak dalje od razgovora, a znakovito ispisana "hrabrost" na sakou K.G.K, jasno, nije dovoljna. A ne treba zanemariti ni činjenicu da hrvatsku predsednicu čeka nova izborna trka u kojoj joj, uprkos aplauzima EU i Vašingtona, srdačan susret sa Vučićem neće biti adut.

Za razliku od nje, Vučić je zadobio prilično pozitivno brojanje u domaćoj - srpskoj - javnosti jer je na Pantovčak odneo dokumentaciju iz Dvora na Uni o nestalim - Srbima. Ne i Hrvatima. A to je priličan trn u hrvatskom oku, posebno što se bezmalo četvrt veka od okončanja rata i progona Srba sa teritorije Hrvatske dve zemlje nisu saglasile o tome koliko je ljudi nestalo i ljude koje nacionalnosti je više progutao rat, Srbe ili Hrvate. (Ostali se retko pomenu.)

Zbrojano sve ukazuje da su teška nerešena pitanja ostala nerešena i posle 13. februara. No, valja se ipak manuti malicioznosti pa reći da je razgovor, pa još srdačan, dobar put da se ka rešenjima krene. Tim pre što su oba sagovornika na vrhu, nema spora, imala putokaze iz Brisela i Berlina, koji su saglasni - kao i oficijelni Beograd i Zagreb, da bez iole stabilnih odnosa između Srbije i Hrvatske nema trajnog mira na Balkanu. Pozdravima iz Zagreba povučeni su prvi potezi posle duge pauze. Ne treba ih preuveličavati, ali još je gore nipodaštavati ih.

A ni, ako se vratimo na početak, 2024. nije tako daleko!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije