Zašto predsjednica nije došla u Jasenovac, koji je ranije posjetila privatno ili tajno, nego je poslala Čička? Nije htjela riskirati gubitak podrške svoje desne i najdesnije biračke baze, u kojoj prevladavaju mišljenja da su brojke ubijenih u Jasenovcu prenapuhane; da se među žrtvama pokolja nalaze i žrtve Križnog puta umorene na tom gubilištu pa su im kosti izmiješane, te da ne treba popuštati Srbima, koji ionako misle da je u Jasenovcu likvidrano 700.000 ljudi i ne žele ostupiti od takvih procjena.
Sve su to naprosto modaliteti apologetike ustaškog pokreta što je od Hrvatske, potencijalno mirne kvisklinške paradržavice poput svih ostalih u Europi, stvorio genocidni režim i pokrenuo sile pakla, koje će u sljedećem desetljeću orgijati po ”zapadnom Balkanu”.
Kako se filoustaška desnica u dva posljednja izborna ciklusa infiltrirala u HDZ, umjesto da zauzemo svoje prirodno mjesto, najčešće ispod izbornog praga i izvan parlamenta, predsjednicao je izbjegla Jasenovac i onamo poslala Čička. On ne govori u ničije ime, najamnje u njeno. Već desetljećima Čičak je ”maverick” na rubu politike, uvijek spreman da posluži nekome tko će polaskati njegovoj taštini.
I zato, nije bilo u Jasenovcu nikoga da učini jedinu primjerenu gestu – ono što je napravio Willy Brandt, kad je u Varšavi naprosto kleknuo ispred spomenika izginulima u Getu. U času kad su Hitlerove snage tu izvršile masovni pokolj, on se u Norveškoj borio kao gerilac na protivničkoj strani… Čovjek se nije ni zvao Brandt, to mu je ratni nome de gurre. Pravim imenom Herbert Frahm, on je bio socijalist i ateist, i njegova varšavska gesta nije se mogla shvatiti kao neko apstraktno obraćanje onostranom – bila je to poruka izravno upućena svima kojih se te ticalo, na obje strane.
Da KGK nije Willy Brandt, to je jasno, ali sad se štoviše čini da nije samo politička oportunistkinja koja konjunkutuno špekulira, nego da ima zaista posve neprihvatljive stavove o ovoj ključnoj temi.
Ona ne prihvaća činjenice i odgovornost kvislinške milicije za počinjeni genocid. Pokušava ga kvalificirati, brojke proglasiti nepouzdanim, a fenomen nejasnim. To se zove genocidni revizionizam – apologetika ratnog zločina samo po sebi je (apstraktni) politički zločin, koji se u Europi danas nigdje ne može javno iskazivati jer se ne prihvaća u mainstreamu. Što je KGK izjavila povodom svog nedolaska u Jasenovac?
Rekla je da treba osnovati komisiju, po mogućnosti međunarodnu, ”da razmotri sve činjenice o Jasenovcu”. No sve bitne činjenice o djelovanju ustaškog logora smrti utvrđene su. Stvar je samo u tome kako se netko prema njima odnosi. Kakve su bile okolnosti za počinjenje tog ratnog zločina, što mu je prethodilo i što se poslije toga dogodilo, savršeno je impertinento. Tko to ne razumije, nema osnovni moralni kompas za snalaženje u današnjem svijetu, i za to će platiti cijenu, bez obzira na narativ ”kontekstualizacije”, čime se prvi počeo baviti još zlosretni Bruno Bušić, na poticaj samoga dr Franje Tuđmana. Tuđman se ni sam nikad nije oporavio od riječi koji je o tome napisao u svojoj knjizi. Dao ju je zatim redigirati i beskonačno se ispričavao, svaki put zapadajući u neprilike u koje te uvedu takve ”ispravke netočnog navoda”. Zapravo se Tuđman za života ni posthumno od toga nikad nije oprao, iako je učinio neke ispravne poteze. Crnokošuljaše, pripadnike HOS-a, dao je raspustiti čim je to bilo praktično moguće, a njihove kolovođe dao je pobiti. Sigurno nije s fašističkom desnicom održavao posredne političke veze. S obzirom na državničke ambicije, znao je da se to politički ne da preživjeti.
Još jedan fatalan pokazatelj revizionizma kod KGK je njena inicijativa da, zajedno s Bandićem, podigne spomenik žrtvama Holokausta na Zagrebačkom kolodvoru, odakle su Židivi otpremani u logore. Ekspres Zagreb-Aušvic polazio je ispred Pošte 2 koju su sagradili Nijemci čim su okupirali Zagreb. To i Glavna pošta bili su im jedini važni punktovi u gradu. Željezničke pruge prema Jugoistoku sami su kontrolirali, dok je sve ostalo obavljala njihova ustaška milicija, odnosno domobranska vojska, prva pod kontrolom SS-a, a druga pod zapovjedništvom Wehrmachta. Likvidaciju židovske populacije kvislinzi su obavili usput, iz usluge, na marginama pokolja Srba koji su odmah započeli u provinciji. Tako su istrijebljeni svi Židovi koji se nisu uspjeli prebaciti na talijanski teritorij, gdje se takva politika nije provodila dok je stajala samostalna Mussolinijeva vlast (rasni zakoni počeli su se ne osobito zdušno primijenjivati tek 1942. godine).
U NDH umoreno je oko 32.000 od oko 40.000 Židova, odnosno oko 70.000 od 82.500 koliko ih je ukupno živjelo u Jugoslaviji prije rata. Gradnja posebnog spomenika žrtvama Holokausta uvredljiva je za Židove i za Srbe, a i za Hrvate zdrave pameti, jer sakriva još jedan apologetsku narativ – domaći kvislinzi bili su samo ”dio problema”, ”djeca svoga vremena”, ni bolji ni gori od ostalih fašista… Znači, pijetetom prema ubijenim Židovima, što je apsolutni europski imperativ, možeš izbjeći cijeli kompleks alokacije krivnje za domaći, bratoubilački genocid. To je tobože – naša stvar, u čemu se možemo braniti uzvraćanjem optužbi i ”širenjem konteksta”, uvođenjem u priču Blajburga i svega što se događalo u poraću.
Sve je to naprosto skandalozno. Tko je savjetnik koji Predsjednici savjetuje tu samoubilačku politiku, moralni seppuku? Na Pantovčaku ima nekoliko likova koji je navode u bespuća suvremene povijesne zbiljnosti i pomažući u naizgled lukrativnim kombinacijama koje uključuju hadezeovsku desnicu, razne pravaše i filofašiste, ratne zločince i gangstere po Slavoniji, krupne ruske državne i ekonomske interese i slične grozote… Sve su to kratkovidne ideje i kratkoročne zamisli, primjerene beznačajnim, tranzitivnim kadrovima koji popunjavaju redove prislužnika na Pantovčaku, a samo njihovo postojanje, još je jedan važan razlog da se u najbržem pratičnom roku (o tome drugdje) sama ta antidemokratska institucija hipertrofiranog predsjedništva i ukine.
No, u ovom času, vodi se uska rasprava o jasenovačkoj manufakturi smrti uspostavljenoj u sklopu genocidnog pothvata kvislinškog režima NDH, koju će, kalendarskom neminovnošću, sad dopuniti blajburške otajstvene svečanosti i obilježavanje poratnih zločina domaćeg, suverenog komunističkog režima. Zato bi bilo od presudne važnosti uspostaviti ”generalni kontekst” za sva buduća istraživanja i rasprave, u kojoj će svaki od događaja koji pripada u neki od tih ciklusa, dobiti svoje pravo mjesto.
Trebi li ubilačke politike u kojima su do 1941. do 1949. stradali i prognani milijuni – možda i dva milijuna ljudi – nazivati ”genocidnim politikama”?
Sustavno se provodilo etničko čiščenje nepoželjnih naroda, kao i eliminacija nepoželjnih skupina unutar selektivno obrađivanih etničkih korpusa, koje bi po potrebi preraslo u genocid, ili bi kao gonocid i započeo, a zatim se pretvorilo u blaže i jeftinije mjere izgona i populacijskog inženjeringa.
Koliko je Srba ubijeno u NDH? Prema procjeni Vladmira Velebita – oko 750.000. Prema izračunima najpouzdanijih demografa koji su to obrađivali (Žerjavić i Kočović) te prema poimeničnom popisu žrtava koji je napravljen šezdesetih godina samo za BiH i tiskan u 10 primjeraka za potrebe saveznog Statističkog zavoda u Beogradu, ne manje od otprilike polovice toga broja. Nesumnjivo je ubijeno više od 300.000 Srba, a jasenovački logor smrti gdje je po poimeničnom popisu pojedinačno pobijeno oko 80.000, tu je samo jedna, doduše najgora epizoda.
Zato je pogrešno i glupo kad se s ”kompleksom Jasenovac” poistovjećuje veliki genocidni pothvat ustaškog režima. Taj hrvatski genocidni projekt zastrašio je i samog osnivača – ili proglasitelju NDH, penzioniranog potpukovniku Kvaterniku, koji je proizveden u feldmaršala (vojskovođu), te počašćen starom hrvatskom ratničkom utenzilijom (srebrenim tomahavkom), a zatim penzioniran, kako bi se mogao povući u Češku, pošto mu se žena, Židovka, kći osnivača obnovljenog pravaštva Josipa Franka ubila kad je shvatila da je njen sin Eugen ”Dido” postao Pavelićev Himmler i stao provoditi konačno rješenje židovskog, romskog, srpskog i svih ostalih pitanja, koja su se Hrvatima otvorila na putu k europskoj uljudbi i nacionalnom uskrsnuću.
Iduća je postaja - kompleks genocidnih politika Titova komunističkog režima u poraću, vrlo složena materija, jer se tu istodobno miješa nekoliko strategija genocidne politike i režimske retorzije. Modaliteti pokolja jasno su vidljivi. To su:
• Masovne likvidacije zarobljenika i civila u zbjegu, odmah poslije završetka rata i obustave neprijateljstava, na licu mjesta, u trenutku zarobljavanja,
• Masovne likvidacije koje se provode nakon disperzije ”marševim smrti”, koji služe za iscrpljivanje, kao pomoćno sredstvo u likvidacijama što se zatim izvršavaju na unaprijed oidabranim mjestima gdje će poslije strijeljanja biti lako prikriti grobišta (”Križni put”),
• Likvidacije u sabirnim logorima gdje ljudi masovno umiru zbog neljudskih uvjeta kojima su izloženi,
• Pomor u radnim logorima u kojima su određene kategorije zarobljenika, vojnika i civila, upućeni na rad i tretiurani tako da se osigura ubrzana fiziučka eliminacija,
• Likvidacije narodnih neprijatelja, političkih i klasnih protivnika te klera, koje Ozna uz pomoć naročitih vojnih formacija KNOJ-a sistematski obavlja u svakom zauzetom (oslobođenom) gradu i selu.
Osnovni cilj genocidnog etničkog čišćenja koje se komunističke trupe maršala Tita provodile u poraću bio je – istrebljenje rasno nepodobnog, neprijateljskog neslavenskog stanovništva, kako bi se iskorijenio ”drugi” i zagospodarilo etničkim prostorom. To je čišćenje provođeno na četri nacionalna korpusa:
Genocid nad Nijemcima. Zarobljeni vojnici Wehrmachta, cijele pukovnije odjednom, strijeljaju se i zakapaju u neobilježene grobove. Isto vrijedi za pripadnike SS-a. Na III zasijedanju AVNOJ-a donesena je 21. studenog 1944. odluka o konfiskaciji sveukupne njemačke imovine. Nitko njemačke narodnosti nije mogao posjedovati bilo kakvu imovinu – što je čisti rasni zakon – i svi se etnički Nijemci otpremaju u radne logore, uključujući tu 25.000 djece. Prema poimeničnom popisu ondje je umrlo oko 150.000 ljudi, od napora, gladi i bolesti. Cijela njemačka manjina u Jugoslaviji, zbrisana je. Od 500.000 stanovnika prema prijeratnom popisu, u poslijeratnom ostalo ih je oko 8.000.
Genocid i etničko čišćenje Talijana. Kad se rezimiraju podaci za Istru, Rijeku, Zadar i ostatak Dalmacije vidi se da je s istočne obale Jadrana u poraću izgnano također oko 500.000 Talijana. Ostalo ih je desetak tisuća, najviše u Istri i u Zagrebu.
Protjerivanje Muslimana, Turaka i Albanaca. To je i dalje dosta neproničan kontekst, jer je riječ o procesu transfera muslimanskog stanovništva Sandžaka u Tursku. U poraću, nastavlja se to kao izgon turskih optanata iz Makedonije, s tim što im se priključuju musmimani iz Srbije i Albanci s Kosova, prikrivajući svoj identitet. Prema nekim statistikama riječ je o oko 400.000 ljudi.
Izgon Mađara. Protjerivanje Mađara, čini se, nije poprimilo tako velike razmjere već i stoga što ih nije bilo previše. Navodno je tu riječ o 40-50 tisuća ljudi.
Etničko čišćenje koje je provedeno prema rasno nepoćudnom stanovništvu obuhvatilo je, dakle – oko 2 milijuna ljudi. Veliki dio pritom je ubijen – ne manje od deset-petnaest posto. To je zločin fenomenaslnih razmjera, koji se može usporediti s protjerivanjem sudetskih Nijemaca iz Češke i Prusa iz Poljske. Slaveni su pregazili Nijemce, a velike sile to su manje-više odobrile sporazumom u Potsdamu gdje su utvrđene interesne zone. Iz Jugoslavije je primjenom rasisitičke politiuke fuzički uklonjeno sve neslavensko stanovništvo a imovina im je preoteta.
Poslije rasističke genocidne politike i etničkog čišćenja, a često i usporedno s njom provodi se rekompozicija nacionalnih korpusa, pa se protjeruju i ubijaju Slovenci, Hrvati, a još prije toga Srbi u Srbiji koji su surađivali s okupatorom ili su posjedovali neku poželjnu imovinu pa su tako postali ”klasni protivnici”, ili su bili ”idejni protivnik” po svom svjetonazornom opredjeljenju ili profesiji. Tu su kriteriji bili različiti od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga – na Kosovu, primjerice, bili su sumnjivi i odmah su otpremani u zatvore svi intelektualci, praktično svi pismeni ljudi, učitelji i slično (kao što je to u svojim memoarima dojmljivo opisao albanski glumac, holivudski star Bekim Fehmiu). U Hrvatskoj i Bosni stradali su svećenici, hodže su praktično istrebljeni, a u Sloveniji uklonjeni klerikalci. Srednja klasa – buržaozija – završila je u logorima i na stratištima. Da bi se počelo stvarati novog čovjeka, trebalo se prvo riješiti staroga… O arbitrarnosti svih tih zločina postoje nedogledna svjedočanstva, nemoguće ih je kolacionirati. Osim fizičkih likvidacija, ljudi su masovno osuđivani na bijedu, deprofesionalizaciju, marginalizirani su ili otjerani u emigraciju. Dok se stvaralo novo društvo, svi pripadnici staroga, usprkos dostignućima i pozitivnoj reputaciji, znanju i sposobnostima, bačeni su u famoznu ”ropotarnicu povijesti”, na smetlište, dok su polupismeni kadrovi ”stasali u borbu”, počinjali sve ispočetka. Nanovo su izumili i usvojili više vrijednosti građanskog života, da bi zatim i sami, nekoliko desetljeća kasnije, završili na istom mjestu, u sličnoj ”ropotarnici”, kao ih je zbrisala revolucija kontrarevolucije početkom devedesetih godina.
U ratu i poroću, primjećuje legendarni zagrebački novinar i publicist Marko Grčić, veći balkanski narodi, Srbi i Hrvati, tako se se međusobno istrijebili uništavajući svoje elite, da su praktično postali nesposobni za samostalni razvoj, koji su započeli poslije rasapada Jugoslavije. Pokazalo se kako nemaju dovoljno vitalnosti – osnovne etničke energije da se fizički reproduciraju, niti da u civilizacijskom i kulturnom pogledu sustignu druge nacije, koja su podnijele manje žrtve. Poslije beskrajnih desetljeća sovjetske okupacije i komunoističke samookupacije, Česi i Poljaci uzletjeli su kao rakete čim su se našle u zdravom kapitalističkom okruženju, dok se endemski idiotizam na Balkanu toliko produbio da golim okom svjedočiš kako bez obzira na golemi priljev europskog novca i lake pare što se nemilice zarađuju od turzma, lokalni ljudi – kako to primjećuje bivši dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović - nisu sposobni riješiti ni osnovne zadaće što se nameću modernom čovjeku: odvoz smeća, opskrbu pitkom vodoom i kanalizacijsku odvodnju. Cijele županije odjednom se nađu pred nerješivim problemom: nema pitke vode, zrak se ne da disati, svi su ovršeni… Zagađivače štiti nepravna država. U takvom okruženju, doista, kao što je govorio pokojni Vlado Gotovac opisujući svoj rodoni kraj – ”od kultura uspijeva samo hrvatstvo”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.