Kolumne

Prvi sindikalac Republike Srpske

Vozio sam se gradom sa svojim drugarom, njegovim kolima. Sjećam se, sa leđa Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, ulicu je prešla gospođa u elegantnom kompletu. Moj drugar primijeti: "Vidi, pa to je Ranka Mišić, predsjednica Sindikata!" Da, bila je to energična predsjednica Saveza sindikata, na početku svog prvog mandata. Inače, Ranka je prosvjetni radnik i jedno kratko vrijeme bila je koleginica mom ocu u Osnovnoj školi "Partizanka" u Potočanima.

Prošlo je od tog iznenadnog susreta mnogo godina, propadale su države i rađale se nove, počinjali su i završavali ratovi, svijet se susretao sa mnogim izazovima. Jedino je Ranka Mišić sve vrijeme na čelu Saveza sindikata Republike Srpske. Evo, već dvije godine krcka i svoj četvrti mandat.

Postoje priče da je Savez sindikata leglo birokratije i nepotizma te da su mnogi nezadovoljni rukovodstvom Saveza. Spominju se enormne sume novca koje se nemilice troše, kao i plata Ranke Mišić od preko 5.000 konvertibilnih maraka, što u Savezu kategorički odbacuju kao neistinu. Sa druge strane, na posljednjim izborima za predsjednika Saveza sindikata Ranka Mišić nije imala ni protivkandidata, niko joj, dakle, nije izašao na crtu. Pored svih kritika, ima dosta i onih koji procjenjuju da su Savez sindikata i njegovo rukovodstvo u teškim okolnostima ostvarili svoj maksimum. Pominju se hrabrost i borba Ranke Mišić i njeno iznošenje iz Skupštine Republike Srpske. (Ali, neki u ovoj i ovakvoj borbi za radnička prava vide jeftin performans.)

Kako god, jedna činjenica je teško osporiva. Položaj radnika u Republici Srpskoj (čitaj, cijeloj Bosni i Hercegovini) izuzetno je težak. I dok u javnim ustanovama i državnim preduzećima postoji bilo kakav sindikalni pokrivač, dotle u privatnom sektoru ne postoji uopšte mogućnost sindikalnog organizovanja i djelovanja i položaj ranika je dramatičan, nerijetko i robovski.

Zato, ne treba se čuditi da je u toku pravi egzodus iz Bosne i Hercegovine. (I ne samo iz BiH, u Hrvatskoj je stanje još i gore, a i svi ostali Balkanci, susreću se s istim problemom.) U početku su odlazili samo mladi i visokoobrazovani, pa su krenuli medicinari, a sada idu svi, i kompletne porodice. Tako, nedavno sretoh drugara, koji je kao dječak izbjegao iz Hrvatske. Pošteno je radio i borio se za svoju porodicu koju je ovdje stekao. Nije birao poslove, istinski se trudio. A onda je prije nešto više od godinu spakovao kofere i sa porodicom otišao u Njemačku. Sada je situiran, vedar, veseo i podebeo. I drugar sa početka priče već odavno je vani. Radi kao vozač u Sloveniji.

Za pad nezaposlenosti kod nas i za nešto bolji položaj radnika (jer se uveliko osjeća nedostatak radnika) nisu zaslužne ni mjere Vlade, ni sindikalno djelovanje, niti predsjednica Saveza sindikata Ranka Mišić. Najzaslužnija osoba za sve navedeno je njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je širom otvorila vrata evropskog ekonomskog giganta sirotinji sa Balkana. (Naravno da je i Angela Merkel imala svoje razloge za ovako nešto. O tome, drugom prilikom.) Zato, naslov ove moje kolumne nije namijenjen "najvećoj kćerki" naših sindikata, već upravo njemačkoj kancelarki.

A vama, drage drugarice i drugovi, koji ostajete ovdje, a povodom 1. maja, Dana rada, želim da, ma koliko to sada djelovalo nedostižno, vratite ugled i status radničke klase iz nekih boljih vremena i ostvarite život dostojan čovjeka.

(Autor je satiričar)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije