Kolumne

Seobe

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Kažu da preseljenje izaziva veliki stres ravan gubitku člana porodice. Nažalost, iskusio sam i jedno i drugo i ne bih se mogao sasvim složiti s tim. Gubitak supruge i majke nemjerljiv je gubitak, pogotovo u odnosu na običnu promjenu adrese. Mada, moje seobe su se odigravale na malom prostoru, nisam promijenio državu, ostao sam čak u svom gradu, tek nekoliko ulica dalje sam se pomjerio. Pa ipak, bilo je poprilično naporno, fizički, a pogotovo psihički. Oni koji su se selili znaju o čemu govorim.

"Uplašio sam se smrti i zato jurim prerijom", piše u drevnom epu "Gilgameš", zapisanom na glinenim pločicama u Mesopotamiji, jezgru iz kog se pokrenuo čovjek na svom istorijskom putu. I zaista, ljudska istorija je priča o neprekidnim seobama i komešanjima naroda. Ako se zapitamo o razlozima, shvatićemo da su to bili uglavnom potraga za hranom, pogodnijom klimom, boljom ispašom za stoku, uopšte za boljim uslovima života, ili bijeg od sukoba i ratova, pa čak i vječna potraga za smislom čovjekovog bitisanja, kako nam i svjedoče stihovi drevnog "Gilgameša".

A istorijski podaci govore da su naši preci započeli naseljavanje Balkana u 6. vijeku. Doduše, ima istoričara, i to među svim našim narodima, koji tvrde da je upravo njihov narod najstariji na ovim prostorima, a i šire, i naravno autohton. Ali o njima nećemo ovoga puta. Mora da su Stari Sloveni bili fascinirani ljepotom naših krajeva ili su ih jednostavno mora i moćna carstva zaustavili, tek, vijekovima su vodili grčevitu borbu za opstanak na balkanskoj grudi. Sve vrijeme odigravale su se određene veće ili manje migracije u granicama onoga što danas nazivamo zapadni Balkan. Naravno, prosipali smo se i van granica i svud po svijetu, bježeći od ratova i siromaštva.

Devedesetih godina prošlog vijeka, usljed krvavog raspada Jugoslavije, došlo je do posljednjeg, velikog i nasilnog pomjeranja naroda. Dejton jeste donio mir, ali pomirenje i povratak prognanih, čini se, stalno je opstruisan i išao je presporo. Vraćali su se uglavnom stariji ljudi, tako da je za Bosnu i Hercegovinu trajno izgubljeno stotine hiljada, pa čak vjerovatno i milion njenih stanovnika. Ipak, ni to nisu bili posljednji demografski gubici za ovu zemlju. Prošle su gotovo dvadeset tri godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali izostali su oni krupni, značajni koraci naprijed. Ekonomija je u kolapsu, sve je više siromašnih, dok se nasuprot njima izdvojila grupica prebogatih. Kriminal i korupcija cvjetaju i osjeća se nesigurnost običnog čovjeka. Stalna politička prepucavanja, ciklično podizanje tenzija i strah da sve to ne izrodi neki novi rat, pokrenuli su sada već i stotine hiljada najčešće mladih, koji pokušavaju pronaći mir i svaku drugu sigurnost i osmisliti svoj život daleko od granica Bosne i Hercegovine. Naši ljudi su izuzetno talentovani, tako da je nemali broj onih koji su u novim domovinama uspjeli. Svakodnevno čitamo o njima kako ostvaruju izuzetne rezultate na polju nauke, sporta, u biznisu, književnosti, umjetnosti... Nažalost, svi oni su izgubljeni za svoju zemlju.

I globalno gledano, kao da se dešavaju neke nove seobe naroda. Pritisak migranata na Evropu i dalje je jak, iako je malo splasnuo u odnosu na raniji period. Veliki broj migranata sigurno donosi značajne promjene u evropska društva, koja s jedne strane postaju šarenija i civilizacijski bogatija, ali u isto vrijeme raste i strah od terorizma i visokog nataliteta pridošlih, što vješto koriste krajnje desne političke opcije i neofašisti, čija popularnost bitno raste u gotovo svim državama Evropske unije. Kako će se sve to u Evropi razvijati, teško je predvidjeti. Sve zavisi od samih društava, koliko su ona spremna otvoriti se i istinski prihvatiti različitosti, kao i od istinske želje migranata da se integrišu u društvo u koje su pristigli.

Ali, vratimo se mi sebi, svjetski problemi su prekrupan zalogaj za nas. Uz negativan prirodni priraštaj, masovan odlazak mladih dovodi nas u izuzetno tešku situaciju, na ivicu ambisa. Sela su nam opustjela, a desetine, pa čak i stotine kuća u mnogim selima je prazno. U školama prvačića je sve manje. Ni u gradovima ne cvjetaju ruže. Imamo li znanja i snage da stanje preokrenemo u svoju korist? Zahuktava se predizborna kampanja, koja se, u stvari, kod nas nikad i ne prekida. Ponovo se lijepe i cijepaju plakati i tintom prljaju bilbordi, s kojih sijaju neiskreni osmijesi. Ponovo otrcane parole i slogani, obećanja koja bi postidjela i barona Minhauzena, kao i vulgarna pljuvačina političkih oponenata. Teško da će to izroditi uslove koji će zaustaviti mlade u našoj zemlji. A da bi mladi ipak ostali u Bosni i Hercegovini, prvi uslov je da političke konfrontacije zamijeni saradnja, kako ona na relaciji Sarajevo - Banjaluka, tako i između vlasti i opozicije, pa sve snage uložiti da se pokrene privreda. Obuzdati kriminal, potisnuti korupciju... Potrebno je upošljavati stručne, a ne podobne, osluškivati glasove iskrenih kritičara, a ne slavopojke poltrona. Potrebno je djelovati što brže. U protivnom, i dalje će pred biralištima u redovima čekati stari, a mladi će i dalje čekati u redivima pred konzulatima i ambasadama. Bojim se da su oni već odabrali!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije