Kolumne

Srbija, dve smrti

U utorak, 12. marta, prošlo je 16 godina od ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića.

Dan ranije prošlo je 13 godina od smrti ranijeg predsednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, u tom trenutku haškog optuženika osumnjičenog za najteže ratne zločine počinjene tokom ratova na području bivše SFR Jugoslavije, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i u samoj Srbiji, preciznije na Kosovu i Metohiji.

Danas, 16 i 13 godina kasnije, te dve smrti su i dalje teška kob Srbije, dva znamenja koja svedoče o razlazu koji zemlja, društvo i ljudi imaju sami sa sobom i svetom. Istina, prva nešto više, iako se to iz godine u godinu potiskuje i sve manje primećuje, a druga naizgled postaje potpuno nevažna pošto je ne obeležavaju ni Miloševićevi sledbenici; tek čovečuljak-dva se prikradu u požarevačko dvorište gde mu počivaju ostaci... Za razliku od Đinđićevih poklonika, koji u više kolona prošetaju i odnesu cveće.

No, danas, 16 godina i dan-dva od Đinđićevog ubistva, Srbija je, iako mnogo ušminkanija zahvaljujući najviše pomoći Evropske unije nego te 2003, još samo slepo crevo Evrope, tačka koju valja zaobilaziti jer iz nje malo šta dobro dolazi, žabokrečina iz koje beži sve što pobeći može, a u nju navrate uglavnom oni što misle da se još mogu okoristiti.

Pod uslovom da im država Srbija unapred novcima garantuje za tu izglednost.

Deprimirajuće? Daleko od toga - nije samo deprimirajuće, mnogo je gore, mada se to iz vladajućih i većine medijskih izveštaja ne da ni naslutiti. Jer je, kako propagandna mašinerija kaže, ovde najbolje ikad. Čak 46 miliona puta bolje, tvrdi digitalnom izrazu sklona premijerka Ana Brnabić, nego kad su "one štetočine" vladale. Misli se na Demokratsku stranku i njene odavno "kud koji mili moji" raspršene lidere, uključujući Đinđića koji se ne apostrofira pošto je, kako bi se znalački reklo, "opravdano odsutan". Sem toga, kao čovek kog je uvažavao čitav svet, ne samo politički, nego i naučni, baš dobro dođe za poređenje sa sadašnjom vladajućom snagom.

Premijerka je, svesna ili nesvesna težine zadatka koji je preuzela na sebe, po službenoj dužnosti, u utorak sa članovima svog kabineta položila venac na mestu gde je u dvorištu Vlade mučki ubijen najvažniji među njenim prethodnicima. Onaj koji je prvi u ovovremenoj Srbiji razmišljao digitalno, ne kao kompjuter, nego čovek velikog znanja i energije sa vizijom.

Pucnjima u Zorana Đinđića 12. marta 2003. zaustavljen je tek početi hod ka osavremenjivanju društva i države koju je tri godine kasnije preminuli Milošević decenijama ranije vodio i doveo do samog ruba egzistencije. U svakom smislu, iako je sve više glasova koji će reći da je baš on taj koji je Srbiju u celovitosti sačuvao.

Danas kad se ne samo u Srbiji i ovom rovitom i mitovima sklonom regionu, već širom Evrope i sveta, dižu nove tarabe da ljude odele jedne od drugih, propagiraju naci(onali)stičke ideje i teorije krvi i tla, a sve što ima predznak zajedništva briše kao opasno, Đinđićeve ideje deluju čudno. Napredak, znanje, korak sa modernim svetom. Opet je prijemčivije ljudima huškanje na druge, upiranje prstom u tvorce belosvetskih zavera protiv vaskolikog srpstva, nego jasno i glasno priznanje - mali smo, smanjeni činima onih čije su vizije dostizale tek do zidova njihove sopstvene ambicije i moći i tako maleni trebalo bi da razmišljamo ne o novom šminkanju, nego o opstanku. Srbija ne može mimo regiona, Evrope i sveta, mimo sebe - a tamo je gde ima administrativnu moć upravljanja. Dakle, tu je gde je i valja joj da se osnaži.

Ne, naravno, polovnim migovima koje nabavlja od Rusije i Belorusije navodno jačajući odbrambene moći; ne urnebesnim vojnim "veštinama" ministra odbrane stečenim na nekoliko dana obuke mimo protokola; ne pokličima "ne damo" i porukama "sikter", već mudro.

Da, Kosovo jeste najveći kamen o vratu Srbije, paradoksalno toliki da čak ni retki ovdašnji otvoreni zagovornici tamošnje nezavisnosti nikada ne bi stavili svoj potpis na predaju, jer, kako kažu stare patetične poruke i pouke, u srpskom nema reči kapitulacija. Pa, pošto je nema, rastur kraljevske vojske 10. aprila 1941. nije kapitulacija, nego nemačka invazija; ni predaja KiM 10. juna 1999. - Kumanovskim sporazumom na osnovu znamenite rezolucije 1244 Ujedinjenih nacija - međunarodnoj zajednici na staranje i upravljenje nije kapitulacija, nego pobeda izvojevana u ratu u kom Srbija nikad nije zvanično učestvovala. Kao ni u pređašnjim trećim balkanskim ratovima.

To što je Slobodan Milošević opljačkao prethodnu domovinu - SFRJ - rasturio je u krvi deleći je sa svojim političkim pajtašima u okruženju i zemlji, opustošio i tog 10. juna 1999. pretvorio u prah prahova, danas postaje sve manje upitno i važno.

To što su Đinđić & ostali krajem 2000. preuzeli razrovarenu, devastiranu zemlju čiji su jedini resurs bili milioni ojađenih ljudi, sa grobovima oko sebe i u sebi, danas nije važno. Jer, tvrde nam televizori i sve moguće platforme vlasti, "žuti" su uništili zemlju i predali Kosovo. Tvrde nam kao da mi nismo bili tu i gledali, ma šta gledali, nego plaćali i poslednjim zalihama i životima. I čekali bombe.

Pa, treba li 20, 16 i 13 godina kasnije opet da plaćamo u novcu i životima, čekajući neke nove bombe? Da li desetine hiljada ljudi treba do besvesti da šetaju ulicama gradova i gradića moleći predsednika i njegovu bratiju na vlasti da ih pogleda, makar sasluša ako neće da posluša? I da li desetine hiljada drugih ljudi treba i dalje da budu putujući cirkus podrške, a niko živi ne zna šta podržavaju.

Sem predsednika i patrijarha i ljudi od njihovog poverenja. Ispade u ponedeljak da su saglasni - iako su se do juče krvili - po svim pitanjima i rešenjima za to zlosrećno Kosovo zlosrećnih ljudi.

Mada, pošteno rečeno, na ovom Balkanu nema ništa novo, sve je koloplet vlasti i strasti koji ne plaćaju vlastodršci i sladostrasnici. Jedini koji je glavom platio iskorak iz tog začaranog kruga bio je Đinđić.

Sa njim i Srbija, njeni građani, njeni narodi i njihova deca. Ona koja ovde ne vide budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije