Može li čin stvaranja države imati cijenu u novcu, pa da je naplate njeni stvaraoci? Ja ne znam ni za jedan takav slučaj u istoriji, a i kako bi ga bilo, jer se tada ne bi radilo o državi nego o plaćeničkoj organizaciji.
Nažalost, ovdje kod nas, u Republici Srpskoj, može sve, pa i da politički moćnici u svoj džep namaknu ogromne količine novca kao cijenu stvaranja Republike Srpske. To je takva srpska nacionalna atrofija i atrofija Srpske kakvoj nema premca u svijetu.
Etičarima, lingvistima, socijalnim psiholozima, politikolozima i sociolozima treba ostaviti da istražuju, svako u svom naučnom domenu, nedavni sastanak u Palama, na kojem su lideri i pozicije i opozicije u Republici Srpskoj potpisali sporazum s prvim predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske o isplati tzv. valorizovane ratne naknade poslanicima prvog saziva Narodne skupštine te članovima Vlade Republike Srpske i troje srpskih članova Predsjedništva BiH iz tog vremena. Taj sporazum bi, kako su javili mediji, koštao Republiku Srpsku i njene građane najmanje 15 miliona konvertibilnih maraka, a pojedinci na koje se sporazum odnosi bi u svoje džepove inkasirali oko 140.000 maraka.
Etičare, lingviste i socijalne psihologe stavih na prvo mjesto zato što sintagma "valorizovana ratna naknada", koja je osmišljena za potrebe navedenog sporazuma, predstavlja etičku, lingvističku i socijalnu patologiju, a politikolozi i sociolozi u toj patologiji imaju materijal koji neoborivo potvrđuje ko su stvarni nosioci političke moći i ko stvarno kreira pojmove i termine, koji se zatim pretvaraju u slovo zakona. Kako vidimo, nisu to ni Narodna skupština ni Vlada Republike Srpske, čak ni političke stranke kao organizacije, već lideri pozicije i opozicije. Oni, dakle, osmisle i odluče šta mora biti zakon, a Vlada i parlament su tu samo da zadovolje formu.
Ostavljajući ovaj najnoviji primjer srpske atrofije pomenutim naučnim poslenicima, ovdje hoću da sve nas podsjetim kako je ta atrofija sistematska i kontinuirana, što sam mogao da zapazim zahvaljujući sudijskom poslu koji obavljam. Sudski predmeti to (po)najbolje omogućuju čovjeku.
Zahvaljući "Nezavisnim novinama" prije nekoliko godina objavljen je moj tekst pod naslovom "Kako smo pojeli sebe". U njemu sam ukazao, što moram ponoviti i ovaj put, da je od kraja devedesetih godina prošlog vijeka pa sve do danas u neustavnim presudama Vrhovnog suda Republike Srpske zapis(iv)ano da je Republika Srpska organizovala rat kao opasnu djelatnost i da zbog toga Srpska navodno ima obavezu da svom vojno sposobnom državljaninu plati tzv. nematerijalnu štetu (pretrpljeni duševni bol, strah i sl.) zato što je u borbi ranjen od neprijateljskog metka ili gelera neprijateljske granate. Postavljajući ovako naopaku sudsku praksu, Vrhovni sud je potpuno zatvorio oči pred članom 17. Ustava Republike Srpske, u kojem je tako jasno (da jasnije ne može) propisano da Republika Srpska odgovara za štetu bilo kome samo ako mu je tu štetu nanio njen organ nezakonitim ili nepravilnim radom. A kad država svog vojno sposobnog državljanina mobiliše u svrhu odbrane države, u tome nema ničeg ni nezakonitog ni nepravilnog, pa zato Republika Srpska ne može imati obavezu da takvom svom državljaninu plaća tzv. nematerijalnu štetu zato što je ranjen u ratu od strane neprijatelja. Umjesto toga, za odbranu države i tegobe kojima su zbog toga bili podvrgnuti, država se svojim borcima odužuje (i treba da se odužuje) odgovarajućim boračkim naknadama i invalidninama, prema Zakonu o pravima boraca, i srazmjerno materijalnim mogućnostima države, a ne naknadom štete kakvu dosuđuju naši sudovi. Nažalost, ništa od ovoga ne priznaju naši sudovi, pa je tako njihova protivustavna praksa postala stvarnost, zbog koje je budžet Republike Srpske opterećen dugom koji su mjeri stotinama miliona konvertibilnih maraka. Time je istovremeno samo ovdje, u Republici Srpskoj, i nigdje više, neustavnom sudskom praksom (verifikovanom u Vrhovnom sudu Republike Srpske) omogućeno i da se Vojska Republike Srpske iz narodne vojske pretvori u plaćeničku vojsku, baš kao što se sada sporazumom iz Pala stvaraju temelji da se i Republika Srpska pretvori u plaćeničku organizaciju, a ne državotvorni organizam od kojeg se, saglasno Dejtonskom međunarodnom ugovoru i članu 1. Ustava BiH, sastoji dejtonska BiH.
Da tragedija bude veća (i jača), atrofija o kojoj je prethodno bilo riječi nije usamljen primjer našeg kolektivnog posrnuća. Nedavno sam imao priliku da vidim kako resorno ministarstvo nezakonito odbija zahtjev jednog borca da mu se prizna status ratnog vojnog invalida, zatvarajući oči pred medicinskim dokazima koji očigledno ukazuju da je taj čovjek, kao borac Vojske Republike Srpske, ranjen u borbi na ratištu gelerima neprijateljske granate. U medicinskim dokazima iz perioda ranjavanja tako jasno je utvrđeno da je ovaj borac u avgustu 1995. godine ranjen na ratištu od neprijateljske granate, kada je ranjeno i više drugih boraca, te da je usljed toga zadobio povrede ruke, uha, vilice i zuba. Uprkos tome, resorno ministarstvo odbija zahtjev borca da mu se prizna status ratnog vojnog invalida i pri tome svjesno propušta da u svojoj odluci navede bilo šta od onoga što je tako jasno napisano u predmetnoj medicinskoj dokumentaciji o ranjavanju, iako je ima pred sobom u odgovarajućem upravnom spisu. Nažalost, nije ovo usamljen primjer, jer ih ima još mnogo, čime i danas pokazujemo nezahvalnost prema borcima i ratnim vojnim invalidima koji su, zalažući svoje zdravlje, tijelo i život, stvarali i branili Republiku Srpsku.
Konsterniran svim prethodno rečenim, a time i činjenicom da sudovi svojom praksom omoguće da nepravo postane pravo, ne mogu a da sebe i sve nas ne podsjetim na nešto što nam je o nama davno i dobronamjerno rekao naš prijatel dr Arčibald Rajs. Reče nam on, između ostalog, i ovo: "Vi, koji pred bogatim i moćnim ugnjetačem niste hteli da ga odbacite, sada gubite taj ponos pred bogatstvom, pred novcem. Koliko sam puta gledao kako se vaši najmoćniji ljudi klanjaju bogatstvu? Kada vam je zlato najzad postalo dostupno, suviše vas je opčinilo i zbog te opčinjenosti izgubili ste mnoge veoma plemenite osobine koje ste imali. Jedna od vrlina koja je kod mnogih među vama iščezla jeste zahvalnost. Postali ste strašno nezahvalni. Tako vaš glavni grad, danas, deset godina posle oslobodilačkog rata, nema ni najmanji krst, ni najmanji kamen koji bi čuvao sjećanje na žrtvu onih koji su vas oslobodili. Mnogi među vama su veoma bogati i nemilice troše da bi se istakli i iz zabave, ali kad valja pokazati zahvalnost prema onima koji su se žrtvovali, ništa ne daju, ama baš ništa. Šta ste učinili za svoje ratne invalide? Od svih zemalja koje su učestvovale u ratu, vaša se najgore odnosi prema njima. Dok je nekoliko stotina vaših bivših ministara, samoživih političkih profesionalaca, koji, u većini slučajeva, ništa nisu učinili za otadžbinu, već obilato napunilo džepove, sređuju sebi isplaćivanje 'penzija' koje vas koštaju nebrojenih miliona, invalidi vam mogu umirati od gladi. A šta je s vojnicima i oficirima koji nisu štedjeli krv i zdravlje da biste vi bili slobodni? Jeste li postupali s njima kako to oni zaslužuju i kako vam dužnost nalaže? Ne! Mnogi, čak i najzaslužniji oficiri su penzionisani, a da im niste našli posao u civilstvu koji bi njima i njihovim porodicama obezbjeđivao pristojan život. Isto tako ste postupali i s vojnicima, a svu blagonaklonost sačuvali ste za štićenike trenutnih moćnika."
Rekao nam je dr Rajs još mnogo toga, ali je i ovaj poduži citat bio sasvim dovoljan da pokaže kako se od njegovog vremena do danas ništa nije popravilo. Suštinski gledano, naša atrofija ostala je ista. Zar ne!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.