Kolumne

Strast za istinom

Branko Dokić
Branko Dokić

Ništa nije tako sigurno kao to da smrt dolazi po sve nas.

Ona je izvjesnija od sutrašnjeg dana. Smrt je neminovna za sve što je rođeno, kao što je rođenje bilo neminovno za sve što je smrtno. Onoga što je bilo juče, danas već nema, kao što ovoga što je danas sutra neće biti. Takva sudbina nije mimoišla ni univerzitetskog profesora u penziji Aleksandra Iliškovića, rođenog 20. aprila 1937. godine u Derventi, koji je utonuo u vječni san 6. avgusta 2020. u Beogradu.

Hronika profesionalnih aktivnosti profesora Iliškovića u najkraćim crtama bi mogla da bude svedena na sljedeće. Višu gimnaziju završio je u Doboju 1956. godine, a Elektrotehnički fakultet u Beogradu, Odsjek za telekomunikacije i elektroniku, 1960. godine. Na istom fakultetu magistrirao je 1967. godine odbranom magistarske teze "Temperaturna stabilizacija svjetlosno osjetljivih prekidača" i doktorirao 1980. godine odbranom disertacije "Razvoj novog sistema za automatsko upravljanje procesom gađanja".

Od 1960. do 1963. godine radio je u Vazduhoplovno-tehničkom institutu u Žarkovu, a sredinom 1963. zaposlio se u fabrici "Rudi Čajavec" u Banjaluci. Istovremeno, angažovan je kao honorarni predavač na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci. Redovni radni odnos na Elektrotehničkom fakultetu zasnovao je početkom 1965. godine. U zvanje docenta izabran je 1968, vanrednog profesora 1981, a redovnog profesora  1998. godine. Jedan je od utemeljivača modernog studija elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci. Uveo je i predavao predmete: elektronika, impulsna tehnika, digitalna tehnika, mikroelektronika, iIndustrijska elektronika i energetska elektronika. Dužnost dekana Elektrotehničkog fakulteta obavljao je u dva mandata, od 1981. do 1985. i od 2000. do 2002. godine.

Profesor Ilišković je od 1967. do 1972. godine bio direktor Instituta profesionalne elektronike u fabrici "Rudi Čajavec", a od 1987. do 2000. i direktor Naučnoistraživačkog centra "Medicinske elektronike". Čitav svoj radni vijek, paralelno s nastavnom djelatnošću, profesor Ilišković je radio na velikom broju projekata iz oblasti profesionalne elektronike. Bio je odgovorni istraživač i saradnik na nizu naučnoistraživačkih projekata koje je podržavao Fond za nauku bivše SR BiH. Projekti i uređaji na kojima je radio profesor Ilišković su dobili velika priznanja, kao što su Plaketa za inovaciju 1975, Plaketa - zahvalnica za doprinos realizaciji opštenarodne odbrane BiH 1979, Zlatna plaketa Novosadskog sajma "Promedika" 1994. i 1995, te Veliki srebrni pehar Novosadskog sajma "Promedika" 1996. godine. Nagrada bi bilo mnogo više, ali mu one nisu bile svrha onoga što radi.

Objavio je veliki broj naučnih i stručnih radova, kao i univerzitetske udžbenike "Elektronika 1", "Elektronika 2" i "Industrijska elektronika".

Drugim riječima, najveći dio svog radnog vijeka prof. Ilišković je posvetio studentima i naučnoistraživačkom radu. U jednom periodu bio je simbol Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci. Generacije studenata su, krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, ponosno isticale da su od mladog predavača Iliškovića više saznale o tranzistorima i mikroelektronskim kolima nego njihove kolege od redovnih profesora na fakultetima s mnogo bogatijom tradicijom, kao što su beogradski i zagrebački. Osnivač je i dugogodišnji šef Katedre za elektroniku, koja i danas čvrsto stoji na uspostavljenim temeljima i, po broju izabranih nastavnika, najveća je katedra na ovom fakultetu.

Profesor Ilišković je posjedovao izuzetne pedagoške sposobnosti. Zagovarao je što više praktičnog rada studentima s obrazloženjem: "Jeste li ikad čuli da je neki pijanista naučio da svira klavir samo čitajući note?" Često je isticao da je snažan motiv najveća podrška uspjehu. Jednom prilikom nam je na času to "dokazao" na sljedeći način: "Moj sin Siniša voli da spava sa mnom. Rekao sam mu jedne noći da neću da spavam s onim ko ne može da izgovori slovo R. On je stisnuo ručice i svom snagom, iz petnih žila, jasno i glasno izgovorio R." Često smo, pogotovo pri izradi novih programa, polemisali o dva suprotstavljena pristupa učenju - Kantovom i Paskalovom. Po Kantu, bolje je znati malo, ali to malo temeljno, nego mnogo i površno, a po Paskalu, kudikamo je bolje znati o svakoj stvari ponešto, nego o jednoj sve. Bio je veoma blizak Kantu. Uostalom, takvi su mu i univerzitetski udžbenici koje je napisao.

Po završetku nesretnog građanskog rata u BiH, mnogi intelektualci i univerzitetski profesori uključili su se u politiku. Smatrali su to svojom patriotskom dužnošću, misleći da će tako podstaći normalizaciju odnosa u društvu i ubrzati obnovu svega što je u ratu razoreno. Među njima je bio i profesor Ilišković. Relativno brzo je shvatio da to neće ići onako kako je zamišljao, a nikad ništa nije radio protiv svoje savjesti. Jednom prilikom mi je rekao: "Branko, nije ovo za nas. Svako ko se iole bavi naukom, traga za istinom. U ovom poslu istina je na posljednjem mjestu, ako je uopšte ima. Političari su vođeni raznoraznim interesima koje ostvaruju po principu da cilj opravdava sredstvo." I brzo je napustio politiku posvetivši se studentima i naučnoistraživačkom radu.

Slika o profesoru Iliškoviću ne može da bude kompletna bez elemenata njegovog djetinjstva. Rođen je u mnogobrojnoj porodici mašinovođe Jove i domaćice Mileve. Osjetio je strahote i nepravdu okupatorskih vlasti u Derventi, kao i težinu poslijeratnog siromaštva. Uz sve to doživio je porodičnu tragediju pogibijom brata pilota za vrijeme Tršćanske krize početkom pedesetih godina prošlog vijeka. Sve to ga nije omelo da postane đak generacije dobojske gimnazije i jedan od najboljih studenata beogradskog Elektrotehničkog fakulteta. Povrh toga, u njemu se učvrstio iskonski otpor protiv nepravde.

Često je isticao visprenost svoje majke Mileve, koja je, dovijajući se na raznorazne načine, sačuvala djecu od terora ustaških vlasti i kroz poslijeratne godine oskudice školovala ih i osposobila za samostalan život. Otac Jovo je stalno bio na putu i nije imao vremena za porodicu. Sve to je doprinijelo da za profesora Iliškovića porodica postane svetinja, a ličnost majke iznad svega ostalog. Otuda potiče njegov primjeran odnos prema supruzi Nadeždi i ženama uopšte. Jednom prilikom prekinuo je jednu šaljivu, po njemu neozbiljnu raspravu o ženama konstatacijom: "Momci, imajte na umu da je i vaša majka žena, a majka vaše djece takođe je žena." Razumjeli smo to i shvatili kao prekor i pouku. Bio je ponosan na svoju djecu - Natašu, kardiologa i doktora medicinskih nauka, i Sinišu, doktora elektrotehničkih nauka. Oboje žive i rade u Americi. Pogodila ga je strašna nepravda kada, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kćerki Nataši nije odobrena specijalizacija u Banjaluci, iako je bila student generacije Medicinskog fakulteta. To ju je, kao što je sa sjetom često isticao, otjeralo u Ameriku. Najveću porodičnu radost donijelo mu je troje unučadi: Aleksandar Junior i bliznakinje Katarina i Adrijana.

Profesor Ilišković bio je veoma principijelan čovjek. Njegov princip je bila strast za istinom. Život bez principa doživljavao je kao brod bez kormilara. Ostajao bi dosljedan svojoj istini čak i kada mu je štetila, ističući da istinito ne znači uvijek i poželjno. Navešću samo dva primjera njegove principijelnosti na njegovu štetu. Nakon Titovog pisma 1972. godine došlo je do smjene mnogih direktora, pa i generalnog direktora fabrike "Rudi Čajavec" Hasana Hasanovića. Ilišković je u to vrijeme bio direktor "Čajevčevog" Instituta profesionalne elektronike. To je sasvim sigurno bilo zlatno doba fabrike "Rudi Čajavec", koja je tada usvajala najnovije elektronske tehnologije. Smatrajući smjenu direktora u takvim okolnostima neopravdanom i štetnom, podnio je ostavku na mjesto direktora Instituta. Uzaludna su bila ubjeđivanja kolega da se ta, očigledno politička, mjera ne odnosi na njega i da ima podršku ne samo u Institutu, već i na nivou uprave fabrike. On je, međutim, isticao da je bio jedan od Hasanovih savjetnika i da je red da se i on povuče. Institut više nikada nije bio isti.

Drugi primjer je iz perioda "reforme" visokog obrazovanja u BiH početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Između ostalog, tražila se zagarantovana prolaznost studenata po svakom predmetu. Ako se ta prolaznost ne ostvari, odgovornom profesoru trebalo je odbiti odgovarajući procenat od plate. Profesor Ilišković se tome oštro suprostavio, istaknuvši da je spreman držati dodatne časove i konsultacije bez ikakve novčane naknade, ali da neće puštati one koji ne znaju, po cijenu ostanka bez cijele plate. I pobijedio je. Ta nerazumna mjera nikada nije zaživjela na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci.

Na kraju želim da ispričam jedan san koji govori o nerazjašnjenoj vezi ljudske svijesti i podsvijesti. Naime, prije desetak godina sanjao sam da je profesor Ilišković umro. Otišao sam njegovoj kući da porodici izrazim saučešće. Supruga Nadežda, nimalo tužna, rukom mi je pokazala gdje leži profesor i kazala da mogu da ga vidim ako hoću. Kad sam prišao tom mjestu, najednom se pojavilo dijete koje plače. Tu se san rasplinuo. Nekoliko dana kasnije saznao sam da su Iliškovići dobili unuka. Otišao sam da im čestitam i ispričam šta sam sanjao. Ispostavilo se da se vrijeme tog sna poklopilo s rođenjem unuka Aleksandra Juniora u dalekoj Americi. Kamo puke sreće da je i vijest koju sam primio 6. avgusta 2020. bila samo san. Za utjehu, naš dragi profesor nastavlja da živi u liku svog unuka Aleksandra Iliškovića.

Odvajkada je otvoreno pitanje završava li se naš život tjelesnom smrću. Nesporno je, međutim, da nijedna istina niti djelo koje je čovjek stvorio u prošlosti nikad ne umiru. Nezavisno, dakle, od toga da li vjerujemo u besmrtnost ili ne, profesor Aleksandar Ilišković će nastaviti da živi kroz svoja djela, svoju porodicu i preko četrdeset generacija inženjera elektrotehnike koje je podučavao i s kojima je radio. Njegovim najbližim saradnicima na Katedri za elektroniku ostaje ponos da su se imali na koga ugledati.

Sada počivaj u zasluženom Božjem miru, dragi naš profesore.

(IN MEMORIAM dr Aleksandar Ilišković, univerzitetski profesor u penziji)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije