U više zemalja našeg regiona ovih dana traju masovni protesti građana nezadovoljnih političkim prilikama u ovim zemljama. U Srbiji duže od dva mjeseca traju protesti građana protiv vlasti SNS-a i Aleksandra Vučića.
Protesti u pedesetak gradova širom Srbije simbolično nazvani "Jedan od pet miliona" najmasovniji i najsnažniji su od konstituisanja vlasti SNS-a na izborima 2012. godine. Protestni pokret podržan opozicionim političkim strankama iz drugog plana traži slobodne i poštene izbore, tehničku vladu i transformaciju dosadašnjeg političkog sistema. U Crnoj Gori već treću subotu zaredom na glavnom trgu u Podgorici održavaju se građanski protesti pod nazivom "Odupri se - 97.000" protiv gerijatrijske vlasti DPS-a, izazvani najnovijom korupcionaškom aferom "Koverat", o nelegalnom finansiranju vladajuće stranke. Prema izjavama organizatora, krajnji cilj protesta je prelazna vlada i stvaranje uslova za slobodne izbore. Demonstranti su na prvom okupljanju zatražili ostavku Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, premijera i čelnih ljudi državnog tužilaštva. Jedan od vođa protesta izjavio je za medije: "Mislimo da je ovo jedini recept koji ruši režim." Protesti zasad ostaju građanski, ali uz neskrivenu podršku opozicionih političkih stranaka. U Albaniji već nekoliko dana traju protesti parlamentarnih opozicionih stranaka i pobunjenog naroda protiv tamošnje socijalističke vlade zbog korupcije i loše ekonomske situacije. Poslanici opozicione Demokratske partije potpisali su ostavke na poslaničke mandate, napustili su parlament i zahtijevaju slobodne i poštene prijevremene izbore kao način prevladavanja sadašnje političke krize. Protesti nezadovoljnih građana i opozicije od početka prijete da dobiju nasilni oblik. Mediji u regionu navedene proteste već najavljuju kao "balkansko proljeće". Zajednička odlika svih ovih protesta, uz razumljive razlike, je da svi oni osporavaju legitimacijski osnov vlasti, ne toliko izborni, koliko vođenje demokratske politike na vlasti. Svi ovi događaji izbacili su u prvi plan politikološke analize različite praktične političke scenarije i tehnike mirne i demokratske smjene vlasti.
Politikologija pravi razliku između protesta za promjenu političke vlasti koji su se dešavali posljednjih decenija u raznim zemljama. "Plišane revolucije" su nenasilne pobune nezadovoljnog naroda i građana krajem osamdesetih godina, s ciljem smjene komunističkih vlasti u zemljama istočne Evrope, bez demokratske legitimacije, za uspostavu demokratskog društva i države. "Obojene revolucije" su nasilni protivustavni prevrati najčešće podstaknuti iz inostranstva u izvođenju domaćih političkih snaga u postkomunističkim zemljama istočne Evrope, sa demokratskom legitimacijom, s ciljem smjene legalnih vlada i dovođenja sebi sklonih političkih vlasti u tim zemljama, za račun velikih sila, prije svega zemalja Zapada. "Arapsko proljeće" je naziv za nasilne prevrate u preddemokrtaskim društvima bez demokratske legitimacije, u zemljama Bliskog istoka, pokrenuti i indukovani izvana od strane velikih sila, s namjerom da se sruše tamošnji autoritarni režimi i uspostave klijentelističke i satelitske vlasti za ostvarivanje njihovih nacionalnih interesa. Epilog su građanski ratovi, razorene i podijeljene države i pad u društveno varvarstvo.
Većina novijih antisistemskih protestnih pokreta u tranzicijskim zemljama u svom političkom djelovanju najščešće se poziva na teorijske koncepte kanadskog politikologa Džona Šarpa, sadržane u njegovoj knjizi "Od diktature do demokratije", i Srđe Popovića, jednog od osnivača srpskog pokreta "Otpor" iz njegove knjige "Mustra za revoluciju". Polazna teorijska pretpostavka procjene uspjeha različitih građanskih protesta u bilo kojoj zemlji je da je poželjan politički cilj svih učesnika političkog procesa, demokratska promjena i konsolidacija političkog poretka i države, a ne nasilna destabilizacija zemlje. Ako izostavimo nasilne oblike smjene političke vlasti do kojih je dolazilo u mnogim tranzicijskim zemljama u prošlosti, jedini put koji se otvara svim ovim pokretima je miran, nenasilan način smjene vlasti i promjene političkog sistema na slobodnim izborima. Kao što je poznato iz političke istorije, nema samoinicijativnog prepuštanja vlasti od strane vladajućih političkih garnitura, već se ona mora izboriti u političkoj borbi i na slobodnim izborima.
Politički režimi u ovim zemljama kreću se u širokom rasponu političke identifikacije od benigne "fasadne demokratije", preko "teškog autoritarizma" do "lakog autokratizma". Kako izvršiti promjenu političkog sistema u ovim zemljama, kojom bi se obezbjedila nepovratna regresija autoritarne vlasti? Ad hoc politički pokreti ni u jednoj zemlji ne mogu zamijeniti opozicione političke partije, ali zajedno s njima, uz naglašeno vođstvo prvih i parlamentarnu podršku drugih, mogu dovesti do promjene političkog sistema u ovim zemljama. Protestni pokreti su najčešće ona inicijalna kapisla koja pokreće političke procese. Oni najčešće imaju mobilizacijsku ulogu "političkog zeca", koju u atletici ima atletičar koji žestoko vuče trku, kako bi zajedno s opozicionim strankama učestvovali u izbornoj utrci, da se opozicioni pokret ne bi istrošio i preforsirao. U drugim slučajevima antisistemski građanski protesti bili su podjednako usmjereni i protiv dominantnih vladajućih stranaka na vlasti, kao i onih na opozicionoj strani političkog spektra, pretvrajući se u novu i samostalnu političku snagu, nasuprot tradicionalnim političkim strankama u političkom polju, stvarajući tako potpuno novi politički profilisan pokret spreman da preuzme odgovornost za vršenje vlasti.
Nema pouzdanog političkog recepta za uspješnu promjenu političkog sistema u demokratsko društvo. Nijedna politička i društvena situacija u pojedinim istorijskim razdobljima i različitim zemljama nije ista, već se svaka razlikuje. Pored ostalih, na raspolaganju nam stoje dva teorijska koncepta i praktična istorijska politička modela mirne transformacije i promjene političkog sistema.
1. Dogovorna promjena vlasti u političkom sistemu bez demokratske legitimacije, pod protestnim političkim pritiskom u pretvaranju jednopartijskog komunističkog režima u višestranački demokratski politički sistem. Klasični model promjene totalitarnog režima je primjer uspješnog obaranja komunizma u Poljskoj, predvođenog nezavisnim sindikalnim pokretom "Solidarnost", u političkom sistemu bez institucionalne opozicije. Ovaj koncept se pokazao jedino moguć u uslovima dugogodišnje jednopartijske diktature bez višepartijskog sistema. Opozicioni sindikalni pokret nezadovoljnog naroda "Solidarnost" imao je jasan politički program i cilj, harizmatičnog lidera i podršku odgovarajućih važnih simboličkih političkih agregata društva, među kojima su bili Katolička crkva, akademska zajednica, studenti, slobodni intelektualci, nezavisni mediji i poljska emigracija. Protestni opozicioni pokret u Poljskoj imao je pasivnu podršku naroda i aktivnu podršku zapadne demokratske javnosti, a na ruku mu je išla i liberalizacija političkih prilika u SSSR. Pokret "Solidarnost" izvorno je imao radničko rukovodstvo, ali su imenovali značajne političke savjetnike iz reda angažovanih intelektualaca, kao što su Adam Mihnjik, Jacek Kuron, Bronislav Geremek i drugi, što im je davalo potreban politički pravac djelovanja. Pokret "Solidarnost" ne bi uspio da nije imao snažnog i odlučnog lidera Leha Valensu, koga su sami događaji izbacili na površinu, koji je govorio jednim glasom, na bazi čega je stekao potrebno povjerenje narodnih masa. Što se tiče političkih sredstva u promjeni političkog sistema, korišteni su prije svega masovni protesti građana i štrajkovi radnika, koordinacija i udruženo djelovanje svih antisistemskih i opozicionih grupa, upotreba ilegalne i nezavisne štampe i mobilizacija kulturne javnosti. Stalnim višegodišnjim političkim pritiskom pokret "Solidarnost" primorao je komunističke vlasti na pregovore, do kojih je došlo na okruglom stolu vlasti i opozicije od 6. februara do 5. aprila 1989. godine, kada je nakon obostranih ustupaka i kompromisa postignut i potpisan konačan sporazum o transformaciji političkog sistema. Na bazi političkog dijaloga i zaključenog sporazuma održani su prvi poluslobodni izbori, a potom dvije godine kasnije i drugi, ovaj put potpuno slobodni redovni parlamentarni izbori, iza kojih je započela demokratska tranzicija Poljske, a politički sistem se konsolidovao i ustabilio. Tako je borbena opoziciona "Solidarnost" uz podršku naroda dobila prvog nekomunističkog premijera na čelu Vlade Poljske. Ovaj politički model u početku omogućuje podjelu vlasti između dotadašnjih vlasti i novog protestnog pokreta građana, da bi u sljedećem koraku na slobodnim izborima ujedinjena opozicija osvojila većinsku vlast i nastavila da sprovodi svoj precizan i oročen politički program promjena.
2. Fleksibilni postkomunistički tranzicijski model promjene vlasti u političkom sistemu demokratski legitimisane vlasti u višestranačkom sistemu sa institucionalnom opozicijom. Kao primjer ovog modela može poslužiti uspon novih, trećih političkih snaga na bipolarnoj političkoj osovini vlast - opozicija mnogih tranzicijskih zemalja Evrope posljednjih godina, koji su smijenili tradicionalne političke stranke. Pojava novih antisistemskih političkih pokreta u političkom životu predstavlja novi trend i u zemljama demokratskog Zapada. Ovi pokreti zadobili su veliku političku podršku u svojim zemljama kao izraz nezadovoljstva prema tradicionalnim strankama ljevice i desnice, političkom establišmentu i političkoj klasi uopšte. U ovaj model se može ubrojati i meteorski politički uzlet Emanuela Makrona u Francuskoj i njegovog političkog pokreta "Republika u pokretu". Prvo je Emanuel Makron izašao na predsjedničke izbore kao nezavisni kandidat bez političke stranke. Kada je velikom većinom izabran za predsjednika Francuske na talasu široke narodne podrške, formirao je novi politički pokret, koji je na parlamentarnim izborima osvojio ubjedljivu većinu u nacionalnom parlamentu Francuske. Ovaj model podrazumijeva brzo stvaranje novog političkog pokreta na bazi akumulisane političke energije nezadovoljnog naroda, koji u kratkom vremenu na izborima deklasira stari partitokratski politički poredak i preuzima vlast. Glavni elementi ovog političkog koncepta su novi reformski politički program, novi politički lider (koji ipak mora dolaziti iz politike) i nova moderna politička organizacija, koja objedinjuje različite oponente sistema u piramidalnu strukturu političkog pokreta - saveza - stranke. Dosljedno primijenjen, ovaj politički koncept u konačnosti detronizuje kompromitovanu i arogantnu političku vlast i približno isto tako neorganizovanu i bezidejnu opoziciju.
Poljski model je dugotrajan i postepen, što odgovara političkoj prirodi tvrdokorne komunističke diktature. Postkomunistički tranzicijski model je fleksibilan koncept brze i efikasne promjene vlasti, na krilima loše vladavine aktuelne vlasti i demokratske podrške nezadovoljnog naroda.
Današnje Srbija, Crna Gora i Albanija nisu jednopratijske komunističke diktature, kao što je bila Poljska, mada politička dominacija većinskih stranaka dovodi ove zemlje na sam rub autoritarnih režima i lične autokratske vladavine jednog čovjeka. U svim ovim zemljama postoji višepartijski sistem, razmjerno priznat demokratski legitimitet vlasti i postojanje legalne i legitimne opozicije. Najuspješniji i najdjelotvorniji politički koncept mirne promjene sistema u ovim zemljama bila bi skladna kombinacija najboljih strana prethodno predočena dva politička modela, prilagođena lokalnim političkim okolnostima i specifičnostima, koja bi vodila političkom dijalogu vlasti i opozicije koji bi na kraju rezultovao demokratskim političkim kompromisom, nakon čega bi nastupila radikalna promjena postojećeg političkog sistema i nepovratna promjena političkog vladanja i ponašanja svih aktera.
Ovih dana mladi pisac Ognjen Avlijaš promovisao je svoj roman "Šetač u stroju", koji opisuje autentične događaje s masovnih protesta u Beogradu krajem devedesetih godina, nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Promjena autoritarnih sistema bez demokratske tradicije rezultat je dugotrajne i uporne političke borbe više političkih generacija. Da ne bi postali sesije grupne terapije ili umjetnički performansi na otvorenom, protesti moraju jasno dobiti svoju vidljivu organizacionu formu, politički cilj i programski sadržaj i strategiju dinamičke realizacije. "Nova politička paradigma" podrazumijeva politički dijalog vlasti i protestnih opozicionih pokreta, kao jedini način da se izađe iz političkog lavirinta i izbjegne razorni scenario "političkog cunamija", do koga mogu dovesti nerazumne i usijane političke glave na svim stranama, uz mnogo političke i društvene štete za sve.
(autor je politikolog)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.