Kolumne

Ugledno lice sudije Kreso

Dragan Jerinić
Dragan Jerinić

Priča ide otprilike ovako. Jedno "ugledno lice" iz pravosuđa BiH došlo je u moju kuću 18. juna 2008. godine naveče i na mene vršilo pritisak da predmet "Alijagići" odmah bude uzet u rad, navodeći da oni (Alijagići) više ne mogu izdržati reketiranje u Republici Srpskoj, kao ni reketiranje Ustavnog suda BiH.

Sve je to navedeno u stenogramu audio-zapisa izjave bivše predsjednice Ustavnog suda BiH Hatidže Hadžiosmanović-Mahić, koji se nalazi u Tužilaštvu, a koji je nedavno objavio "Glas Srpske".

U svojevrsnoj ispovijedi Hadžiosmanović-Mahićeva kaže da je usred razgovora zazvonio mobilni telefon tog "uglednog lica", ono se javilo i saopštilo joj da ga zove Alijagić, a njemu je reklo da se nalazi u mojoj kući.

"Poslije završenog razgovora okrenulo je svoj mobilni telefon prema meni i uslikalo me u kućnoj odjeći. Nisam strašljiva, ali sam se sablaznula od tako sofisticiranog kriminalnog programa. Teško mi je vjerovati da se to lice odlučilo na ovakav korak iz milošte prema Alijagićima, kao i to da je samostalni strijelac. Salih Alijagić izjavio je da je siguran u naređenje njegovih mecena i prijatelja koji su mu pomogli da poslije mog odlaska u penziju 19. avgusta 2008. godine njegov predmet bude odmah preko reda riješen. Ko je takvu naredbu Ustavnom sudu BiH izdao, nije mi poznato", svjedoči sudija Hadžiosmanović-Mahić na snimku.

Tako je bilo 2008. godine, a da je uticaj "uglednog lica" na Ustavni sud i dalje veliki govori i činjenica da je prije desetak dana taj isti sud ekspresno, za tri dana, znači neviđeno brzo u sudskoj praksi, zatražio odgovor od Pravobranilaštva Republike Srpske da odgovori na apelaciju Alijagića.

Ovoj priči nedostaje samo ime i prezime "uglednog lica" iako je javna tajna u svim tim pravosudnim institucijama napravljenim po diktatu međunarodne zajednice o kome se zapravo radi. Riječ je, naravno, o Meddžidi Kreso, predsjednici Suda BiH u drugom mandatu, promoteru bošnjačkih političkih interesa te najglasnijem borcu u navodnoj odbrani državnih sudskih institucija od rušilačkog pohoda pravosudnih secesionista iz Republike Srpske. Ko bi drugi mogao biti tako drzak?

Upravo zbog te svoje misije zaštitnika temelja takozvanog državnog suda Meddžida Kreso odlučila je da se lično umiješa u jedan od najkontroverznijih slučajeva u sudskoj praksi poslijeratne Republike Srpske, u slučaj "Alijagići", u kojem se od ovog entiteta pokušava falsifikatima, lažnim svjedočenjima i čime sve ne izmusti više miliona iz budžeta na ime odštete.

Ima već devet-deset godina kako su "Nezavisne novine" prve objavile priču o tužbi Saliha Alijagića protiv opštine Trebinje i Republike Srpske kojom traži da mu za uništenu i opljačkanu imovinu iz bravarske radnje u Trebinju te nesrećne 1992. godine isplate odštetu. I tu ništa ne bi bilo čudno, čovjek ima potpuno pravo da mu se nadoknadi šteta i oprema koju je zaplijenila opština, tačnije ono što je ostalo nakon što su ratni profiteri ili ko već opljačkali njegovu radionicu.

Ništa, baš ništa u tom sudskom sporu pred Osnovnim sudom u Trebinju ne bi bilo čudno da u zahtjevu nije navedeno da je u toj bravarskoj radnji na periferiji hercegovačkog grada bilo uskladišteno nekoliko stotina kilograma ili tona srebrenih elektroda, koje se koriste za kvalitetnija skupa varenja, na primjer rashladnih uređaja na frižiderima i slično. Navodno, radilo se o uslužnom poslu za fabriku "Obod" iz Cetinja. Odštetni zahtjev je iznosio nekoliko miliona.

Znam tačno koliko su vremena, strpljenja i upornosti novinari "Nezavisnih" potrošili kako bi kontaktirali dobavljače, distributere, stručnjake raznih profila, mašinaca i trgovaca da saznamo da li su te elektrode zaista uvezene i bile u toj radnji. Tada smo i otkrili da se u stvari čitav proces uglavnom zasnivao na izjavama svjedoka te da je dio dokumentacije iz predmeta bio falisifikovan, a što je kasnije potvrđeno i presudom Osnovnog suda u Cetinju.

Prateći godinama ovaj slučaj po medijima vidljivo je kako je vrijednost odštetnog zahtjeva rasla kako je on dobijao političke dimenzije i služio za potkusurivanje Sarajeva s Republikom Srpskom, što je u jednom trenutku dostiglo i oko 15-20 miliona, sve sa kamatama. Bilo je tu raznih obrta, blokada računa opštine Trebinje, s kojeg je skinuto 1,8 milona KM i leglo na račun Alijagića, koji danas traže da im isplate još 4,5 miliona KM, ali u kešu, ne u obveznicama... Upravo taj spor je završio na Ustavnom sudu BiH i tu u priču ulazi sudija Meddžida Kreso u svojstvu lobiste braće Saliha i Muarema Alijagića.

Ova priča detaljno pokazuje kakvo je u stvari to, kako mu u Sarajevu tepaju, državno pravosuđe, a koje je predmet i strukturalnog dijaloga, koji je otvoren s Evropskom komisijom. Takvim nakaradnim sistemom danas istinski upravlja samo jedna osoba, i to predsjednica Suda BiH Kreso, i ona očajnički pokušava da na svaki način koji joj se ukaže svaku reformu, prijedlog ili bilo šta što dođe iz Banjaluke prikaže kao rušenje države ili nešto tako slično.

Njena medijska histerija, koja je uslijedila nakon nacrta zakona o ukidanju tih privatizovanih institucija, na kraju je završila skoro svakodnevnim defileom ambasadora kroz njenu kancelarije, koji su joj od reda kao davali političku podršku u odbrani vlastitog feuda.

Vrhunac je bila posjeta generala Garija Hofmana, što bi prevedeno trebalo da pošalje jasnu poruku secesionistima iz Republike Srpske da Meddžida Kreso sprema da u odbranu ubaci i vojnike NATO-a. Za svaki slučaj. I to bi trebalo da bude nešto sasvim normalno?

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije