Kolumne

Usamljenik

Milan Blagojević
Milan Blagojević

​Domaće pravosuđe je toliko iznutra nagrizeno ljudskim slabostima (sujetom, zavišću, neznanjem i vođenjem brige isključivo o ličnim interesima kojima je sve drugo podređeno) da to čovjeka deprimira.

U suštini, inficirani smo problemom svojstvenim civilnom društvu u cjelini, o kojem je svojevremeno govorio Đerđ Lukač. On je poodavno primijetio da, kako se ističe u osnovnoj literaturi iz filozofije, "civilno društvo predstavlja oblik individualizma koji na riječima promoviše različitosti, građanske slobode i individualizam. Međutim, u stvarnosti imamo potpuno uniformisanje društvenog života, dok na individualnom planu konstantno jačanje autonomije pojedinca porađa apsurdnu situaciju u kojoj je život bez drugih ljudi nemoguć, ali i život sa drugima postaje neizdrživ u takvoj mjeri da se civilno društvo pretvara u očajni individualizam, odnosno u tragediju usamljenih u sebe zatvorenih pojedinaca". Svjestan ove istine, koju osjećam gotovo svakodnevno, nisam imao namjeru da ponovo pišem o onome što slijedi u nastavku, jer sam vjerovao da sam o tome već dovoljno rekao, a i kome govoriti kad sam u tome usamljenik. Zašto onda, govorio sam tako usamljen sebi, da opet počinjem svoju priču i da to, poput Selimovićevog Ahmeda Nurudina, činim bez koristi za sebe i druge. Ni zapis moj ne vrijedi, jer su oni koji ovdje upravljaju svim procesima, pa i onim pravosudnim, tako moćni i, udruženi sa centrima političke i ekonomske moći, sve kontrolišu u tolikoj mjeri da im, uprkos svom njihovom bezakonju zaodjenutom lažnim blještavilom sudijskih toga, niko ne može ništa.

U takvom društvu ne čudi što, do neki dan, osim mene niko drugi ne progovori javno o jednom problemu prisutnom u pravosuđu dugo godina. Za njega se zna, ali pravosudnim kakistokratima predvođenim aktuelnim sazivom VSTV-a BiH nikako ne odgovara da se taj problem riješi kako treba, to jest potpunim i dosljednim uvažavanjem ljudskog i građanskog prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja misli. Ne odgovara, dakle, tim kakistokratima da svaki naš sudija ostvaruje svoje ustavno pravo na slobodu izražavanja misli kad se ne slaže sa većinskom odlukom ostalih sudija, te da tu slobodu i opredmeti time što će napisati svoje izdvojeno neslažuće mišljenje i dostaviti ga strankama u sudskom postupku. Ne, takvo nešto je jeres u ovdašnjem pravosuđu, a sudija koji se usudi da se, ne samo zbog sebe, već i zbog svih sudija, izdigne iznad takve žabokrečine, biva na najbrži mogući način procesuiran u postupku koji se samo formalno naziva disciplinskim, a u suštini se ne razlikuje od krivičnog postupka koji se vodi protiv okorjelih kriminalaca.

I niko, ali opet baš niko iz pravosuđa nije smatrao potrebnim do neki dan da digne glas protiv te tiranije, odnosno protiv optuživanja i suđenja sudiji zbog toga što je u određenom predmetu napisao obrazloženo neslažuće mišljenje, suprotno većinskoj odluci, i dostavio ga strankama u tom predmetu, omogućivši tako jednako svakoj od stranaka da imaju pravično suđenje te da znaju ne samo za sadržaj misli sudija koje su bile u većini, već i za sadržaj misli sudije koji je ostao u manjini.

Tu letargiju, bolje reći licemjernu neosjetljivost ostalih sudija ne samo prema meni kao sudiji optuženom za delikt mišljenja, već i prema strankama, neki dan je razbio kolega Branko Perić, sudija Suda Bosne i Hercegovine, u svojoj kolumni "Sudija i njegovo mišljenje". Između ostalog, ispravno ukaza kolega Perić na dvije važne stvari. U jednoj od njih on, u bitnom, hoće da istakne kako od izdvojenog mišljenja treba razlikovati proces vijećanja i glasanja sudija u predmetu, koji mora ostati tajan, jer javnost ne treba znati o tome šta su sudije između sebe razgovarale u toku vijećanja, dok nisu glasale i donijele svoju odluku. Ali, kako pravilno zaključuje sudija Perić, "tajnost postupka postoji dok se odluka ne donese i uspostavljena je da se onemogući vanjski uticaj na sudije dok razmjenjuju mišljenja i odlučuju kakvu će odluku donijeti. Kad se odluka donese, više nema nikakve tajnosti. Sve bi moralo da se zna, obrazloži i objavi." Druga važna stvar koju argumentovano zapaža sudija Perić je da: "Sudija koji ne smije da brani svoje mišljenje nije nikakav sudija. Pravni sistem koji bi to zabranio ne bi bio pravni, još manje demokratski. Ta vrsta totalitarizma je pogubna za ljudska prava i razvoj pravne misli. Da nije bilo izdvojenih mišljenja, ne bi bilo evolucije prava."

Tekst kolege Perića o ovom problemu nije samo novinski. On bi, da je sreće kao što nije, trebalo da uđe i u udžbenike ustavnog prava i ljudskih i građanskih prava. Međutim, kao što ne mogu a da javno ne iskažem moju iskrenu ljudsku zahvalnost kolegi Periću za hrabrost i intelektualnu snagu koje je pokazao u svojoj kolumni "Sudija i njegovo mišljenje", ne mogu a da ne izrazim i moju razočaranost činjenicom da ovakvi svijetli primjeri bivaju zgaženi u kaljuzi ovdašnjeg života. Evo najsvježije potvrde za to. Neki dan mi je suđeno zbog delikta sudijskog mišljenja. Na toj raspravi disciplinski tužilac zatraži da izvede novi dokaz protiv mene, čemu se ja nisam protivio. Radi se o mojoj nedavnoj kolumni u "Oslobođenju" pod naslovom "Morbidnost delikta sudijskog mišljenja". Kad ju je izveo kao dokaz, tužilac je zatražio od disciplinske komisije da mi tekst moje kolumne uzme kao otežavajuću okolnost, kada me bude kažnjavala što sam napisao moje izdvojeno i obrazloženo neslažuće mišljenje, koje sam strankama dostavio uz većinsku odluku. Komentar ovome gotovo da je suvišan, jer je više nego jasno kako se i na ovaj način u našem pravosuđu želi gušiti i kazniti sloboda ljudske misli, uprkos tome što tom mišlju (mojom navedenom kolumnom) nije povrijeđeno bilo čije pravo, kao što nije povrijeđeno ni mojim neslažućim sudijskim mišljenjem. Ali stvar se ne završava na tome, jer meni na tom istom suđenju disciplinska komisija, vjerovali ili ne, najprije zabranjuje da tokom izvođenja jednog tužilačkog pisanog dokaza ukažem na moralnu i pravnu neosnovanost tog dokaza, a zatim me, tokom izvođenja drugog dokaza, kazni novčanom kaznom od 200 KM zato što sam svjedoku, koji je svjedočio protiv mene, rekao da laže i da ga treba biti sramota. A to sam svjedoku rekao nakon što sam njemu i komisiji najprije predočio krunski dokaz iz kojeg proizlazi da nisam rekao ono što mi ovaj svjedok stavlja u usta. Čak je i disciplinski tužilac na raspravi pred komisijom rekao da čini nespornim da iz tog krunskog dokaza proizlazi da ja nisam rekao riječi koje mi onaj svjedok imputira. Ništa od toga nije vrijedilo, kao ni moje pozivanje na to da sam ja optuženi i da u tom svojstvu imam pravo kazati svjedoku na raspravi (a kasnije i u žalbi) da laže, tim prije što sam prethodno dokazao na koji način svjedok laže. Ništa nije vrijedilo, komisija (koju čine i dva člana VSTV-a BiH) je ostala pri odluci kojom me je kaznila 200 KM. Koliko daleko se ide u povredama prava, pa još u zgradi VSTV-a BiH, koja bi trebalo da bude kuća prava i poštenja, svjedoči i ovaj primjer koji ostavih za kraj. Vjerovali ili ne, u postupku protiv mene disciplinska komisija je odbila da mi dostavlja pisane zapisnike sa dosadašnjih suđenja. Do sada je bilo šest ročišta na kojima je saslušano nekoliko svjedoka, a ja, iako sam optužen, nemam nijedan od pisanih zapisnika sa tih rasprava, da pročitam šta je zabilježeno da su rekli saslušani svjedoci (među njima i sudije koje su kao svjedoci disciplinskog tužioca svjedočili zbog mog izdvojenog sudijskog mišljenja).

Sve su to dokazi mog usamljeništva i razlozi razočaranosti u sistem i u ljude. Ali, nadam se da će doći vrijeme kada će ono za šta sam ja procesuiran biti sramota onih koji su me optužili i osudili te da će ta presuda biti ne presuda meni, već njihovoj sramoti.

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci) 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije