Ustavni sud Republike Srpske prekjuče je objavio da je donio odluku u predmetu broj U-102/14, kojom je utvrdio da član 3. Uredbe o prioritetnoj pomoći za sanaciju štete na stambenim objektima uzrokovanoj poplavama u Republici Srpskoj u maju 2014. godine nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske i Zakonom o Fondu solidarnosti za obnovu Republike Srpske.
U saopštenju koje je taj sud izdao za javnost naglašeno je kako je osporenom odredbom navedenog podzakonskog propisa Vlada prekoračila svoja ustavna ovlašćenja, jer ta odredba nije donesena u cilju izvršavanja zakona, već je njome izvršeno neposredno uređivanje odnosa kakvo zakon ne predviđa, čime je došlo do povrede ustavnih načela o podjeli vlasti i zakonitosti.
Kada se prethodno rečeno dovede u vezu s temom ove kolumne, a to je boračka problematika, javnost bi se, a naročito ona profesionalna, zapitala u kakvom uopšte odnosu može biti neustavnost pomenute uredbe s borcima Republike Srpske. Da bi se taj odnos razumio moram reći kako je Ustavni sud Republike Srpske u vezi s tom uredbom u saopštenju za javnost iznio dvije konstatacije. Prva je da je tim propisom Vlada prekoračila svoja ustavna ovlašćenja, a druga je da je time došlo do povrede ustavnih načela o podjeli vlasti i zakonitosti. Ove konstatacije su od presudne važnosti da bi se pojmio i objasnio odnos između navedene odluke Ustavnog suda, s jedne, te neustavnosti i svojevrsne nepravde koja, s druge strane, prema borcima Republike Srpske perzistira više godina u ovdašnjem pravnom poretku. U pitanju je neustavnost čija suština je ista kao i ona vezana za uredbu s početka ovog teksta, ali tu neustavnost prema borcima Republike Srpske njen Ustavni sud neće da kasira sve ove godine, što predstavlja ustavnosudsku neustavnost.
Neustavnost o kojoj ovdje govorim pojavila se 2010. godine i od tada postoji sve do danas, a locirana je u podzakonskom propisu koji se zove Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, čiji donosilac je resorni ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske. Zakon o pravima boraca, kako onaj koji je bio na snazi 2010. tako i sadašnji, ne ovlašćuje resornog ministra da ovim pravilnikom utvrđuje na bilo koji način obim prava boraca. Tako nešto i ne može biti učinjeno, jer se subjektivna prava (kako po kvalitetu tako i po količini) bilo kojih pravnih subjekata (pa tako i boraca kao fizičkih lica) mogu propisivati isključivo zakonom, a ne podzakonskim propisom (pravilnikom, naredbom, uputstvom).
Međutim, uprkos tome resorni ministar je Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta neustavno i suprotno Zakonu o pravima boraca uredio obim prava vojnih invalida.
Učinjeno je to svojevrsnom pravnom sofisterijom, kojom se pokušala zamagliti neustavnost i nezakonitost ovog podzakonskog propisa. Naime, ministar je u odgovarajućem članu tog pravilnika propisao da je njegov sastavni dio Prilog broj 2, čime i taj prilog ulazi u normativni dio pravilnika, tim prije što i tekst priloga sadrži normativne, a ne deskriptivne iskaze. U tom prilogu ministar je sebi dao za pravo da odredi na koliki maksimalni udio vojnog invaliditeta imaju pravo vojni invalidi.
Ovdje ću navesti samo tri neustavna primjera iz priloga, mada ih je mnogo više u njemu. Tako je u prilogu propisano da u slučaju dijabetesa udio vojnog invaliditeta ne može biti veći od 50% ako su se prve pojave bolesti ispoljile za vrijeme vršenja vojne dužnosti , odnosno ne može biti veći od 30% ako se ta bolest pogoršala za vrijeme vršenja tih dužnosti. Ili, u slučaju reumatoidnog artritisa udio vojnog invaliditeta prema istom prilogu ne može biti veći od 30%, što je slučaj i s alergijskim oboljenjima i psorijazom. Drugim riječima, resorni ministar, da se poslužim primjerom psorijatičara, propisuje Prilogom broj 2 da ova kategorija lica ima pravo da im udio invaliditeta iznosi najviše 30%, pa i ako invaliditet po tom osnovu u stvarnosti, iz medicinskog ugla posmatrano, iznosi i čitavih 100%.
O ovakvim oblicima ograničavanja prava boraca nema ni riječi u Zakonu o pravima boraca, što je i razumljivo jer bi bilo apsurdno i ako bi zakonom bilo propisano da, na primjer, vojni invaliditet u slučaju psorijaze ne može biti veći od 30%, kada i laici znaju da psorijaza (ili dijabetes) mogu u 100-odstotnom iznosu biti posljedica vršenja vojne dužnosti, naročito u ratu. Usljed toga se ne može bilo kojim pravnim propisom unaprijed ograničavati koliko može maksimalno iznositi udio vojnog invaliditeta, već se to mora cijeniti i utvrđivati u svakom konkretnom slučaju od strane odgovarajuće ljekarske komisije. No, ministar je to učinio i time pripremio teren da nakon toga vojne ljekarske komisije (koje on imenuje i osim njih niko drugi ne može obavljati ova vještačenja), s pozivom na takav neustavan prilog, smanjuju borcima procenat vojnog invaliditeta pa i do mjere da brojni od njih izgube u potpunosti status vojnog invalida.
Na prvu sve izgleda regularno, kazano prostim jezikom, ali upravo se u takvim i brojnim drugim situacijama ogleda ratio postojanja ustavnog suda, još od vremena kada ga je Hans Kelzen osmislio, a zatim i uspostavio u Austriji daleke 1920. godine, odakle se proširio i na brojne druge zemlje svijeta, pa tako i kod nas.
Dakle, Ustavni sud Srpske bi, sve da za to i nema inicijative od bilo koga, trebalo po službenoj dužnosti kasirati kao neustavan navedeni Prilog broj 2, ali on to ne čini sve ove godine, uprkos tome što za to ima odgovarajuće inicijative. U dva navrata (2013. i 2015.) taj sud jeste kasirao određene odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, ali je uporno izbjegavao da se i u jednoj od tih odluka izjasni o tome da li je neustavan i nezakonit i Prilog broj 2 kao sastavni dio navedenog pravilnika. Drugim riječima, Ustavni sud niti jednom riječju u te dvije odluke nije rekao da je ovaj prilog neustavan ili da je nezakonit, iako je očigledno da jeste pošto se ni zakonom, a kamoli pravilnikom kao podzakonskim propisom, ne mogu propisivati ograničenja subjektivnih prava kakva je propisao resorni ministar. Štaviše, Ustavni sud se u odluci broj U-83/12 iz 2013, a posebno u odluci broj U-71/14 iz 2015. godine, u vezi s navedenim pitanjem koristio dubioznom terminologijom, koja ostavlja prostor i za tumačenje kako Prilog broj 2 nije neustavan. Kada tako (ne) postupi Ustavni sud, onda to, bez obzira na to što se radi o flagrantnoj neustavnosti i nezakonitosti, znači da donosilac takvog podzakonskog propisa (i njegove ljekarske komisije) taj prilog može i dalje primjenjivati i tako nastaviti s neustavnim i nezakonitim ograničavanjem prava boraca, koje u mnogim pojedinačnim slučajevima znači i potpuni gubitak statusa vojnog invalida. Za takvo postupanje dovoljno mu je samo da kaže kako Ustavni sud nije (kao što i nije) rekao nijednom riječju dosad da je Prilog broj 2 neustavan, iako je to bila ustavna zadaća Ustavnog suda, s obzirom na to da argumenti koji su prethodno iznijeti ukazuju da i taj prilog ima pravno-normativnu prirodu.
I tako dolazimo do veze koja postoji između Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i uredbe s početka ove kolumne. Ono što im je zajedničko jeste činjenica da je i u jednom i u drugom slučaju podzakonskim propisom izvršeno neposredno uređivanje odnosa kakvo zakon ne predviđa, čime je došlo do povrede ustavnih načela o podjeli vlasti i zakonitosti. Jedina razlika je u tome što je u slučaju s početka ovog teksta do te povrede došlo podzakonskim propisom (uredbom) Vlade Republike Srpske, a u slučaju o kojem sam ovdje govorio to je učinjeno podzakonskim propisom (pravilnikom) resornog ministra.
No, kako Ustav mora biti jednak za sve, to znači da pravna posljedica koja je zadesila uredbu mora zadesiti i neustavni Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, jer je to sama suština ne samo ustavnosti i zakonitosti nego i pravde i pravičnosti (kao u staroj Ulpianovoj maksimi Ius est ars boni et aequi - Pravo je nauka o dobrom i pravičnom). Nažalost, sudeći prema praksi Ustavnog suda Republike Srpske to ne važi za pomenuti Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i njegov Prilog broj 2, s čim u vezi posebno žalosti to što se time oštećuju ljudi koji su svoje živote i zdravlje ugradili u stvaranje i odbranu Republike Srpske.
*Autor je Prof.dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.