Kolumne

Vatre sibirske

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Kada bi neko otputovao, narodski rečeno, bogu iza nogu, ili bi došao iz neke svjetske nedođije, imali smo običaj reći da je otišao (došao iz) u Tunguziju! Uglavnom, nismo ni znali da li se radi o izmišljenoj zemlji, a još manje, gdje se ta teritorija nalazi, ako zaista postoji.

A, Tunguzija zaista postoji, iako danas ne nosi to ime. U ogromnim sibirskim prostranstvima, tokom ekspanzije carske Rusije, Rusi su nailazili na plemena koja su tu živjela i prozvali su ih Tunguzima, a cijelu tu oblast, Tunguzijom.

U stvari, radi se o Evenkijskim plemenima, koja žive raštrkana, u ovim rijetko naseljenim krajevima. Danas ih ima tek 69.000, od toga, u Rusiji ih živi oko 38.000, u Kini tridesetak hiljada, dok ih je u Mongoliji svega nekoliko stotina. Uglavnom su pravoslavci, mada su zadržali i stara vjerovanja, animizam i šamanizam.

Sovjetske vlasti, 1930. godine, Tunguziji su dale autonomiju, Evenkijski autonomni okrug, unutar Ruske Federacije, sa Turom kao administrativnim centrom. (Ako potražite na guglu, vidjećete da je Tura u stvari selo od 5.000-6.000 duša, pa ipak, posjeduje i aerodrom, i administrativni je centar.) Autonomna oblast prostirala se na 879.900 km² i za ilustraciju, veća je od tri nekadašnje Jugoslavije! Nakon održanog referenduma 2005. godine građani su se ipak odlučili za ukidanje autonomije i Evenkijski rejon je kao najveći opštinski rejon u Rusiji pripojen Krasnojarskoj oblasti. Spomenimo i to da se upravo u Evenkijskom rejonu nalazi geografski centar sadašnje Rusije. 

Ipak, Tunguzija je najpoznatija po misterijoznoj eksploziji koja se dogodila 30. juna 1908. godine, a za koju se smatra da je nastala padom većeg meteora ili komete. Udarni talas je obišao zemaljsku kuglu, a u Tunguziji su povaljane šume na površini od oko 2.150 km². 

I danas su, nažalost, šume Tunguzije, susjednog Irkutska, kao i još nekih oblasti Sibira, u centru pažnje. Radi se o velikim požarima koji bjesne i koji uništavaju milione hektara šuma. Po nekim procjenama, i satelitskim snimcima, vatra je već progutala oblast površine Bosne i Hercegovine. 

Nisu rijetki oni, barem kod nas, koji tvrde kako je ogromna medijska pažnja posvećena požaru u pariskoj katedrali Notrdam, a da sada Zapadni mediji vrlo slabo ili nikako ne posvećuju pažnju plamenoj nemani koja hara Sibirom. I zaista, tačno je da mediji na Zapadu, iz političkih razloga, nisu naklonjeni Rusiji.

Sjetimo se samo engleskih tabloida, ali i uglednih medija, koji su simpatične, bezazlene, a megapopularne crtane junake, djevojčicu Mašu i njenog medu Miška gotovo proglasili špijunima, subverzivnom djelatnošću ruske propagande, usmjerenu prema britanskoj djeci.

(Interesantno, i naša dva crtana junaka žive negdje u Sibiru, uz Transsibirsku željeznicu.) Ipak, ovoga puta se ne bih složio da su požari u Sibiru zanemareni u svjetskim medijima. Valja napomenuti da je i sam američki predsjednik Tramp svom ruskom kolegi Putinu ponudio pomoć u obuzdavanju stihije. (I mom kolegi Putinu! Nedavno je ruski predsjednik objavio kolumnu u "Nezavisnim novinama".)

Požare u Sibiru izuzetno je teško gasiti jer se radi o gotovo nenaseljenim oblastima. Jedan od krivaca za požare, posebno za zahvaćeno područje, sigurno je i globalno zagrijavanje planete, tako da su temperature ljeti u Sibiru znatno više od uobičajenih.

Ali, jedan od bitnih razloga je i kontroverzni ruski zakon o kontrolisanim zonama, u kojima se požari smatraju dijelom prirodnih procesa i u kojima gašenje nije obavezno ako ne postoje potrebna sredstva. Više od 90% požara u Sibiru upravo se nalaze u tim zonama. Naime, Rusija je veoma bogata šumama, a drveće u kontrolisanim zonama smatra se nepodobnim za preradu.

Samim tim, štete, one finansijske, gotovo da i nema. Ali, u procjenu štete ne ulazi zagađenje vode i vazduha i posljedice po ljudsko zdravlje. Takođe, požari uzrokuju anticiklone, koji  na obodima oblasti zahvaćenih vatrom uzrokuju ogromne padavine i poplave. Povećava se i uticaj efekta staklene bašte, a to opet ubrzava proces topljenja arktičkog leda.

O životinjskom svijetu koji stradava na tim ogromnim prostranstvima gotovo da se i ne govori, tek povremeno pojavi se poneki snimak, poput onog, na kome se mladunče medvjeda privilo uz svog spasioca. 

Šume su pluća planete. I ove sibirske, ali i one amazonske, kao i sve druge. Svake godine posiječemo šuma površine Velike Britanije. Siječemo stablo na kome sjedimo!

Mi smo suviše mali da bismo mogli pomoći ili uticati na ovakve kataklizme. Naš glas i naši vapaji neće doprijeti do onih koji kroje izgled rodne nam planete. (Džaba i meni što sam kolega sa gore navedenim.) Ali svako od nas se može boriti i ipak nešto učiniti. Možemo i moramo se boriti za naše šume i rijeke, našu prirodu. Boriti se i za svoj grad, da se ne posiječe nijedno stablo a da se ne posadi novo.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije