Kolumne

Vjeronauka u srednjim školama – nauka slobode i ljubavi

Početkom devedesetih godina prošlog vijeka probudila se nacionalna i vjerska svijest naroda u Bosni i Hercegovini.

 Razvijanjem svijesti o nacionalnom i vjerskom identitetu i pripadnosti određenim zajednicama, te povlačenjem sa društveno-političke scene ideologije koja je, ne samo propagirala, već i nametala ateizaciju društva kao i otvoren progon vjerskih zajednica i njihovo uklanjanje iz javnog života, stvorene su pretpostavke za povratak vjeronauke u osnovne i srednje škole. Proces povratka vjeronauke u vaspitno-obrazovni sistem u  Federaciji Bosne i Hercegovine je zaokružen, dok je u Republici Srpskoj ostao polovično riješen. Vjeronauka je 1993. godine vraćena u osnovne škole, dok se u srednje škole na području Republike Srpske još uvijek  nije vratila.

Sudeći po izjavama predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koje je medijima  saopštio nakon sastanka sa episkopom banjalučkim Jefremom, davno započeti proces povratka vjeronauke u vaspitno-obrazovni sistem bliži je nego ikad svom ostvarenju. Predsjednik Republike tada je saopštio da će od septembra naredne školske godine vjeronauka biti uvedena u srednje škole.

Odmah nakon najave povratka vjeronauke u srednje škole uslijedile su mnogobrojne kritike, osporavanja i negiranja potrebe za vjerskim obrazovanjem učenika srednjih škola. To ne bi bilo ništa sporno da se nisu pojavile tendenciozne i paušalne kritike, sa otvorenim animozitetom spram vjerske nastave. Tako smo mogli u štampi i na portalima pročitati da je vjeronauka u stvari mobilizacija, regrutovanje, indoktrinacija vjerskom ideologijom, dogmama i slično. Veoma je teško i bolno bilo čitati ovakve kvalifikacije upućene na račun vjeronauke i vjeroučitelja, posebno ako ste vjeroučitelj, ili roditelj, a optuže vas da širite mračnjaštvo i da djecu vraćate u srednji vijek. U vezi sa ovakvim stavovima, legitimno je postaviti nekoliko pitanja: 1) Da li je iko od kritičara imao uvid u nastavni plan i program vjeronauke? 2) Da li su isti imali uvid u dokumente o evaluaciji nastavnog časa vjeronauke? 3) Da li je iko od uvaženih oponenata svoje stavove bazirao na izvršenom istraživanju, anketi ili bilo kakvoj stručnoj analizi vjerske nastave, kod nas ili u okruženju? Izgleda da ipak nije, jer se u kritikama ne navodi bilo kakav egzemplar na osnovu kojeg bi uvaženi kritičari argumentovano potvrdili svoje negativne stavove prema vjeronauci.

Vjeronauka, vjerska nastava ili vjerska kultura je sastavni dio vaspitno-obrazovnog sistema gotovo svih zemalja Evropske unije (izuzev Slovenije i određenih pokrajina u Francuskoj) te svih zemalja u okruženju (osim Crne Gore). Izvođenje nastave vjeronauke u školama zagarantovano je evropskim konvencijama o ljudskim pravima, Ustavom i zakonima ove zemlje. Ustav Republike Srpske u članu 28. garantuje pravo svim vjerskim zajednicama na izvođenje vjerske nastave u svim nivoima obrazovanja. Pored pravnog, postoji i istorijsko, sociološko i kulturološko utemeljenje vjeronauke u našim školama.

Vjeronauka je na teritoriji Bosne i Hercegovine egzistirala u vaspitno-obrazovnom procesu u svim nivoima obrazovanja sve do 1946. godine, kada je izbačena iz svih škola na području bivše SFR Jugoslavije. Nastava vjeronauke izvodila se u svim školama, kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i u periodu austro-ugarske i osmanlijske okupacije, ali i mnogo ranije. I ne samo da je vjeronauka ravnopravno egzistirala sa ostalim predmetima u svim nivoima obrazovanja, već je i začetnik i utemeljitelj svih škola i vaspitno-obrazovnog sistema na našem govornom području. Pismenost, prve azbuke, jezik i pismo, prve bukvare, prve škole i knjige dugujemo upravo učiteljima Crkve, prosvjetiteljima, jednom riječju vjeroučiteljima, počev od Ćirila i Metodija, Svetog Save, preko inoka Save Dečanca (koji je napisao prvi bukvar), sve do novijih prosvjetitelja koje je uvjek porađala i rađa naša Sveta Crkva. Imajući u vidu njeno istorijsko i kulturološko utemeljenje, s pravom možemo konstatovati da je osporavanje vjeronauci njenog mjesta u školama isto kao da rođenoj majci ili ocu osporavamo pravo na život i rad u kući koju su nam sagradili i predali da je dograđujemo i usavršavamo. Vjeronauka je, dakle, konstitutivni element našeg obrazovnog sistema i kulture na kojoj počiva društvena zajednica i evropska civilizacija, kojoj i mi pripadamo, te joj kao takvoj, uz poštovanje ljudskih prava i sloboda i pozitivnog zakonodavstva, pripada odgovarajuće mjesto u vaspitno-obrazovnom sistemu.

Istine koje nam se nude kroz vjeronauku su uvijek savremene i aktuelne. To čak ne iziskuje posebno dokazivanje, s obzirom na vanvremenski karakter jevanđeljskih istina i dogmata. Istine Crkve su vječne, izviru iz vječne Istine i vode ka večnoj Istini, tačnije ka zagrljaju i sjedinjenju sa tom Istinom - Hristom Gospodom i Spasiteljem našim. Ta Istina kod učenika porađa slobodu i ljubav koje, kroz vjersko obrazovanje, postaju sadržaj života. Život ispunjen ovim dvjema vrlinama: ljubavlju, koja sobom obuhvata sve druge vrline i slobodom, koja biva pokretač, realizator i usavršitelj svih vrlina, podrazumijeva razvijenu svijest kod naših učenika o čovjeku kao biću vječnosti.

Čovjek čitav život traga za smislom života. Vjeronauka mu pomaže da pronađe taj smisao, upućujući ga na vječni Smisao i Logos svega stvorenog - Boga. U zajednici sa Smislom, sve biva Njime osmišljeno i prožeto vječnošću. Zajednica sa Smislom ne podrazumijeva samo vertikalu, tj. odnos ja - Bog, već i horizontalu: ja - bližnji - Bog, što znači da moj odnos sa Bogom uvijek pretpostavlja i moj odnos sa bližnjim, i to ne bilo kakav, već ljubeći, bratski odnos. Time dolazimo do spoja dva nebozemna, horizontalno-vertikalnog, Bogočovječanskog puta. To je put krsta, krsta kao savršenog "dijagrama i formule" svih naših odnosa u društvu. Ono što je najbitnije u tom krstolikom dijagramu ljudskih odnosa jeste to da će vjeronauka učeniku omogućiti da svakog čovjeka identifikuje kao svog boga - ikonu boga sa kojim u zajednici putuje do Smisla - Boga. Učenik će tako razviti svijest o sebi kao društvenom biću, biću zajednice, i to ne bilo kakve, već vječne zajednice.

Težnja za vječnošću i razvijena samosvijest o čoveku kao vječnom biću (po daru i po mjeri učešća u jedinom vječnom biću - Bogu), ne podrazumijeva bijeg iz ovog privremenog svijeta i traženje sreće u onostranom. Ne, naprotiv. To podrazumijeva susret sa svijetom, sa ljudskom svakodnevicom, patnjama i iskušenjima ovoga svijeta, te kroz taj susret preobražaj istoga u vječni život, koji je namijenjen svijetu i čovjeku. Vjeronauka tako podstiče učenika na odgovornost: prema sebi, drugome, svijetu i cjelokupnoj prirodi oko sebe. Vjeronauka kod učenika podstiče čistotu srca - duhovni vid kojim sve ljude i sav svijet posmatra iz perspektive vječnosti. Na bazi ovakvog vaspitanja koje nudi vjeronauka, učenik, ne samo da toleriše i podnosi drugog i drugačijeg pored sebe, već postaje biće koje voli drugog i drugačijeg. Takva ljubav porađa spremnost za dodir sa drugim čovjekom, zagrljaj i zajednicu sa njim.

Predanje kojim vjeronauka vaspitava i nadahnjuje učenika nije okamenjena riznica duhovnog blaga, niti konzervirana prošlost, već živi proces koji traje. Učenik je u odnosu na predanje aktivni sudionik, neimar koji gradi, pisac koji piše, slikar koji slika nove stranice predanja. On poput pčele sakuplja ono najvrednije i nadahnjuje sebe i svijet oko sebe tim predanjem, jednom riječju živi predanjem. Tako se podstiče još jedan vid odgovornosti - odgovornost prema precima i predanju koje su nam ostavili. Živeći Svetim predanjem, učenik postaje aktivni stvaralac, kreator i apostol koji, ne samo čuva, već stvara nova predanja.

Dakle, nastavni sadržaji koje nudi vjeronauka nisu stari niti mračni, već uvijek aktuelni, savremeni i oprisutnjeni kroz liturgijski susret sa prošlošću. Prošlost se u tom susretu ovaploćuje u bezvremenu sadašnjost. Isto tako ni budućnost nije daleka, ni onostrana, već ikonično prisustvuje među nama, kroz ikonu Carstva nebeskog - Liturgiju. Liturgijom, tim parčetom neba na zemlji, sve postaje vječno, sveto i besmrtno, po blagodati. Jevanđelje i životi svetih postaju najljepša pedagogija vječnosti. Kroz ovakav odnos prema Predanju svetih, svetost postaje dar i zadatak, a ne puka reprodukcija činjenica iz jevanđelja i žitija svetih. Vjeronauka osvećuje i prosvećuje, toliko trči unaprijed da pobjeđuje svako ograničenje vremena i prostora, čineći vrijeme vječnošću, a prostor neograničenim rajem, nestajanje pobjeđuje životom. U toj pobjedi učestvuje svaki učenik ravnomjerno ubirući plodove i noseći vjenac te pobjede. Pobjede života.

Kroz vaspitanje u vlastitom predanju i kroz nadogradnju vlastite tradicije učenik biva spreman za susret sa kulturama i tradicijama drugih naroda. Utemeljenje u vlastitoj kulturi, vjeri i tradiciji pomaže učeniku da lakše shvati zajednicu u kojoj živi i da razumije kulture i tradicije drugih naroda. To razumijevanje drugih kultura biva moguće, ne samo kroz život jednih pored drugih, već kroz prožimanje, dodir i koegzistenciju različitih kultura i religija. Vaspitanje koje našim učenicima nudi vjeronauka je suštinska pretpostavka za izgradnju tolerantnog i multikulturalnog društva i države.

Vjeronauka, dakle, u korelaciji sa drugim predmetima, na najbolji način pomaže učeniku da razumije zajednicu u kojoj živi, da spozna prošlost, tradiciju, kulturu, razvije svijest o vlastitom i kolektivnom identitetu, te da spozna smisao i cilj života. Vjeronauka mu pomaže da voli život i živi da bi volio.

Vjeronaukom ljubav i sloboda postaju noge kojima se učenik kreće, krila kojima leti i vazduh koji diše, jednom riječju postaju sadržaj života svakog učenika. Zato, ne branimo majci, ocu, ljubavi i slobodi da se vrate na mjesto kojem pripadaju. Neka škole odišu ljubavlju i neka se napajaju vječnim duhovnim vrijednostima.

A svi mi: sociolozi, psiholozi, istoričari, učitelji i profesori uopšte, učinimo sve što je u našim moćima da u međusobnoj korelaciji i interakciji različitih kultura, tradicija i svjetonazora omogućimo učenicima da budu slobodni za život i ljubav. Slobodni za ljubav: da vole slobodu i slobodno da ljube, jedni druge. Omogućimo im da, poput njihovih vršnjaka u zemlji, regionu i Evropskoj uniji, slobodno uče vjeronauku, sociologiju, istoriju, biologiju i da se bogate različitošću. Zadatak svakog od ovih predmeta je da se međusobno dopunjuju, a ne da isključuju jedni druge.

Vjeronauka je jedna od osnovnih pretpostavki za srećnije i pravednije društvo, zajednicu jednakih mogućnosti. Takvo društvo ćemo moći ostvariti slobodom u ljubavi i ljubavlju u slobodi. Sa umnožavanjem slobode i ljubavi, ovaj svijet će sve više postajati raj, čime neće biti potrebe tražiti sreću u onostranom, već ćemo, stvarajući pretpostavke za povratak nauke vječnog života, slobode i ljubavi - vjeronauke, od naših učenika načiniti kreatore srećnog, slobodnog i ljubećeg društva.

Time učenici neće tražiti sreću i progres sa vana i pasivno je čekati "odozgo", već će sami, kao aktivni djelatnici, biti ta sreća, to bolje vrijeme i bolji život. Jednom riječju svijet će tako biti sve bliže onom konačnom cilju koji mu je Bog namijenio, a to je Raj.   

(Autor je profesor vjeronauke)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije