Kolumne

Vjetar promjena

"CRNOGORSKO PROLJEĆE." Austrijski novinar, pisac i publicista Karl Markus Gaus u svojoj nagrađivanoj knjizi eseja "Evropski abecedarij" citira Fridriha Hera, koji je primarnim austrijskim sukobom nazvao sukob između demokratije i patriotizma.

U Crnoj Gori, to je javna laž glorifikacije državnosti, novog identiteta, kulta razlike, suverenizma i evropskih integracija, upakovana u kvazidemokratsku većinsku politiku. Neko je polušaljivo i indikativno davno napisao: "U CG se vlast mijenjala dva puta - jednom u Prvom svjetskom ratu i drugi put u Drugom svjetskom ratu." Do 30. avgusta 2020. godine Crna Gora je bila jedina zemlja u Evropi u kojoj vlast nikada nije promijenjena demokratskim putem na izborima. Posljednji izbori u Crnoj Gori na kojima je udružena opozicija smijenila tridesetogodišnju vlast DPS-a i ličnu vladavinu jednog čovjeka s pravom su u medijima označeni kao svojevrsno "crnogorsko proljeće". Samo neupućeni vjeruju da je do smjene vlasti i izborne pobjede opozicije došlo iznenada i neočekivano, moćima Svetog Vasilija Ostroškog i drugih bogova s Lovćena. U pitanju je posve ljudska izvedba. DPS već godinama pada i gubi podršku birača u Crnoj Gori. Na svakim sljedećim izborima DPS je konstantno slabila i gubila podršku, osvajala sve manje glasova i mandata, a opozicija jačala i rasla, tako da je bilo samo pitanje dana kada će opozicija pobijediti na izborima. Od izbora 2016. godine, DPS je držao vlast samo sa jednim poslanikom više od opozicije i tako godinama. Ovaj poraz na posljednjim izborima je nastavak tendencije konstantnog pada, koja je sada došla do svog logičnog kraja. Višegodišnji masovni građanski protesti, narodni otpor i ogromna izlaznost birača na izborima, upalili su luču slobode. Pobjedu opozicije na izborima predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nazvao je "eksperimentom": "Vjerujem da možemo izdržati i ovaj eksperiment u koji je zemlja sada ušla." On, koji je neprestano vladao trideset godina, ne vidi ništa sporno u tome, a vidi problem u onima koji prvi put demokratski dolaze na vlast i koji prije toga nikada nisu vladali. Čak je zaprijetio odlaskom u šumu. Opozicija u dumu, Milo u šumu. Zanimljiv je slučaj jednog broja crnogorskih i regionalnih liberalnih intelektualaca, koji nakon pobjede opozicije, kojom je prvi put na izborima izvršena demokratska smjena vlasti u CG, nariču za tridesetogodišnjom vlašću jednog autoritarnog režima, nazivajući izborne pobjednike "klerofašistima", "četnicima" i "velikosrbima", plašeći građane propašću države i crnogorskog naroda od nove vlasti. Tragedija ovih slobodnih genija sadržana je u tome što liju krokodilske suze nad starim režimom, jednom političkom partijom i jednom ličnošću, amnestirajući brojne anomalije te vlasti, pritom optužujući unaprijed za greške iz budućnosti one koji nikada nisu bili na vlasti. Prilično je cinično to zastrašivanje naroda srpskim etničkim nacionalizmom, sa problematičnih i isključivih pozicija državnog crnogorskog nacionalizma.

TEORIJA I PRAKSA CRNE GORE. Nakon rušenja Berlinskog zida i pada komunizma, Crna Gora je postala po svemu "postkomunističko nasljeđe". Raspad složene višenacionalne Jugoslavije odvijao se paralelno sa obnovom nacionalizma, stvaranjem nacionalnih država i restauracijom kapitalizma, kao novog društvenog sistema. Crna Gora je "postjugoslovenski primjer", slična svim ostalim republikama bivše Jugoslavije, koje su nakon raspada zajedničke države pristupile obnovi "nezavisne države", i na tom opasnom putu, kao "mlada demokratija" prošla "dramu suvereniteta" i preležala sve dječije bolesti "zakašnjele nacije", i podlegla nerealnom iskušenju, "prvo država pa onda demokratija", što se na kraju kao bumerang vratilo na stabilnost zemlje. Ono što je razlikuje od drugih zemalja je nastojanje da to postigne na "novom identitetskom konstruktu", u konfrontaciji sa politikom Srba, kao jednoj od državotvornih nacionalnih zajednica Crne Gore. Bez istorijskog i demokratskog utemeljenja, unutrašnjeg političkog konsenzusa i realne mogućnosti za tako nešto. Što je prije ili kasnije ovu vlast moralo dovesti u sukob sa stvarnošću i političkom realnošću višenacionalnog političkog bića Crne Gore.

Politička nauka kaže da je teško ostvariti demokratiju u malim i velikim državama, kakva je na primjer Crna Gora ili Kina, u prvoj zbog mikroodnosa ljudi koji suspenduju efektivno funkcionisanje države, a u drugoj zbog ogromnog broja stanovnika, na koje je teško aplicirati demokratske postulate i ideale. Crna Gora je kao članica NATO-a i kandidat za EU, za vrijeme vlasti DPS-a, prema analizi Fondacije "Fridom Haus" za 2020. godinu, nazadovala i napravila pad od "polukonsolidovane demokratije" na "hibridno-autoritarni režim". U studiji V- Dem instituta pri Univerzitetu u Geteborgu za 2020. godinu, koja mjeri "indeks liberalne demokratije", od 179 zemalja, Crna Gora se još više autokratizovala, zauzevši 99 mjesto na ovoj listi, kao "izborna autokratija".

Čudni su politički putevi. Milo Đukanović je bio član Predsjedništva SSOJ, kad sam ja bio član Predsjedništva SSO BiH. On je sa saveznog nivoa bio zadužen za BiH, pa smo po tom osnovu održavali zajedničke sastanke i susrete. Od cijele te naše generacije iz omladine Jugoslavije, on se najviše popeo u političkoj hijerarhiji. Ostaće vječna tajna i trajna zagonetka kako se obrazovani, elokventni i šarmantni Branko Greganović, pretposljednji predsjednik omladine Jugoslavije, izgubio u poslovnim vodama slovenačke nezavisnosti, nestao iz politike i postao bankar u Beogradu, dok se jedan prosječni partijski aparatčik dokopao ogromne vlasti i vladao trideset godina Crnom Gorom, kao svojim malim privatnim posjedom. On je od običnog operativca, obdaren viškom samopouzdanja kao svaki Crnogorac, vještim političkim mijenjanjem strana, ideologija i saveznika, ne birajući sredstva, postao političar na vrhu političke piramide. Već sa 29 godina postao je najmlađi premijer u Evropi. Kako je onda uspio? Jedini smislen odgovor je volja za moć, lična vještina i partijska monopolna konjuktura na političkom tržištu.

EKSPERIMENTALNA DEMOKRATIJA. Vlast DPS-a prema Srbima u CG kao državotvornom istorijskom elementu odnosila se nepromišljeno, tretirajući ih kao uobičajenu "političku manjinu", vršeći vlast na većinskom principu, isključujući tako drugu najveću nacionalnu zajednicu iz društva, pravdajući to uobičajenom političkom aritmetikom. Crna Gora je višenacionalno društvo autohtonih nacionalnih identiteta, bez etničke većine. Vlast DPS-a srpskim strankama pripisuje kleronacionalizam i velikosrpski nacionalizam, a sama propagira crnogorski državni nacionalizam, što je moralo izazvati otpor tamošnjih Srba. Od obnove nezavisnosti Crne Gore, u koaliciji stranaka na vlasti, samo srpski narod nije imao svoju stranku u toj većini, dok su druge nacionalne i manjinske zajednice bile zastupljene u vlasti. Sve srpske stranke bile su stalno u opoziciji, zbog čega su dobile etiketu protivnike države, i to je ono što od početka definiše ovaj šizofreni politički kontekst. Dosadašnja vlast DPS-a stalno ponavlja da neće da obezbjeđuje poseban ekskluzivan status bilo kojoj nacionalnoj zajednici u CG, pa ni Srbima, ali, problem je što ona poseban ekskluzivitet pravi za nacionalne Crnogorce, nasuprot istorijske tradicije Crne Gore, kojoj su veliki pečat dali domicilni Srbi. Što se tiče odnosa Crne Gore i Srbije, neko je dobro zapazio: "Crna Gora je poput krivog tornja u Pizi: malo nagnuta prema Beogradu. Ko pokuša da taj toranj ispravi srušiće ga. Ko ga pokuša sasvim prignuti Beogradu i taj će ga srušiti." Da nije došlo do demokratske smjene vlasti na izborima, isključiva politika DPS-a prijetila je vremenom da izazove opasnu kontrareakciju tvrdih političkih stranaka Srba, sa zahtjevima za novim ustavnim prekomponovanjem CG, uvođenjem konsocijativnog uređenja zemlje, segmentiranog političkog predstavljanja etničkih zajednica u obliku konstitutivnih naroda, internacionalizacijom "srpskog pitanja" pa čak i stvaranjem binacionalne državne strukture, po "makedonskom scenariju", što bi vodilo produbljavanju unutrašnjih političkih podjela i neizbježnoj destabilizaciji zemlje. Tako je depresivni optimizam demokratije nužno završio u ćorsokaku izbornog poraza.

Nova demokratska vlast, dosadašnje podjele i blokade društva, pokušaće tražiti u saradnji i dogovoru između svih legitimnih političkih elita, a ne u nadmetanju i većinskom odlučivanju. Zato se opredijelila za stvaranje "velike koalicije" na nivou parlamenta i vlade, koja bi težila saradnji i približavanju međusobnih interesa i razlika, kroz demokratski politički dijalog o svim najvažnijim pitanjima zemlje. Crna Gora mora težiti da bude inkluzivna integralna građanska država i demokratija. A, ne biti isključiva prema bilo kojoj zajednici, težeći postizanju političkog konsenzusa. Saradnja predstavnika vodećih političkih stranaka u novoj vladi treba da nadraste i prevaziđe postojeće razlike i podjele koje proizlaze iz političke fragmentacije. Crnoj Gori treba političko jedinstvo zasnovano na demokratskom kompromisu i političkom konsenzusu svih njenih građana.

Umjerena vlast stvara umjerenu opoziciju. Vlast DPS-a bila je isključiva, što je za posljedicu imalo formiranje isključive opozicije u liku Demokratskog fronta. Demokratski front nakon ovih izbora mora obnoviti svoj demokratski kapacitet i uticaj i izvršiti ozbiljnu ideološku, političku i kadrovsku transformaciju u umjerenu evropsku stranku crnogorskog državnog jedinstva. Svoj dosadašnji frontovski oblik djelovanja mora udružiti u sinergiju ujedinjenih glasova sa drugim demokratskim integrativnim političkim opcijama. Politički predstavnici Srba u CG moraju biti autentični reprezenti srpskog naroda u CG, a ne političke marionete bilo koje vlasti u Srbiji, voditi pragmatičnu, umjerenu i kompromisnu politiku saradnje sa drugim demokratskim strankama za dobrobit, jedinstvo i napredak CG kao zajedničke države svih njenih naroda i građana.

DIPLOMATSKE FUSNOTE. U vremenu od 2014. do 2017. godine bio sam ambasador BiH u Crnoj Gori. Iz tog vremena nosim lijepe profesionalne i lične utiske. Političko vrijeme bilo je burno, međudržavni odnosi promjenljivi, ali su ljudski odnosi bili postojani. Diplomatije velikih zemalja na primjeru male zemlje pokazuju svu svoju licemjernost, koju smo mogli vidjeti u objavljenim depešama "Vikiliksa". Crna Gora je bila poligon za iskazivanje dvostrukih mjerila, diplomatskog licemjerja, hipokrizije i drugih skrivenih metoda i tehnika tihe, podzemne, tajne, specijalne diplomatije. Jedan ambasador zemlje članice EU, na moje pitanje kakav je napredak ostvarila Crna Gora, lakonski je odgovorio: To je "uspješna korumpirana zemlja". Mišljenje tamošnjih "domorodaca" nije im bilo bitno. Drugi ambasador, zemlje iz regiona, rekao mi je da je Crna Gora mikroslika globalnog geopolitičkog konteksta, gdje su svi "glavni igrači" prisutni na jednom mjestu, EU, NATO, SAD, Rusija, Turska, arapski i islamski faktor i regionalna susjedska konstelacija i zato je ona ogledalo ove regije u političkim procesima. Jedan bivši britanski ambasdaor prije nekoliko godina je za Crnu Goru rekao: "Crna Gora je zemlja jakih pojedinaca i slabih institucija." No, to ni njemu ni drugim njegovim kolegama nije smetalo da podržavaju njeno članstvo u NATO, da daju pozitivne ocjene o njenom napretku pristupanju EU, i istovremeno žmure i ćute na drastične primjere kršenja ljudskih prava, organizovani kriminal i korupciju i izborne prevare vlasti. U tim geopolitičkim i geostrateškim manevrisanjima velikih sila, izgubile su se stvarne potrebe građana ove zemlje. Privid društvenog mira održavan je stabilokratijom. Što je najgore, takva politika dovela je zemlju do političke nestabilnosti, unutrašnjih sukoba i gotovo na sam rub građanskog rata.

Prva osoba sa kojom sam, nakon državnog protokola, kao ambasador BiH imao razgovor u Crnoj Gori, bio je Dritan Abazović, tadašnji nezavisni opozicioni poslanik raspolućene stranke Pozitivna Crna Gora u tamošnjoj Skupštini. Spojilo nas je to što smo obojica bili studenti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i jasna odlučnost i borbenost ovog mladog čovjeka da reformiše, mijenja i demokratizuje crnogorsko društvo i državu. Istorijski odnosi Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori su isprepleteni i kompleksni, ali lakše ih je razumjeti i prevazići u demokratiji nego u "izbornoj autokratiji" koja traje trideset godina. Oni su prije komplementarni i konvergentni nego što su suprotstavljeni. Kako je moguće bez pravnog i kulturološkog nasilja oposebniti identitet i kulturu Crnogoraca u odnosu na Srbe, dva tako bliska, srodna i slična naroda? Kad su im slavenska etnička osnova, vjera, jezik, pismo i kultura zajednički!? Demokratska Crna Gora je moguća kao istorijsko-teritorijalna državna cjelina, zasnovana na tradicionalnoj kulturnoj matrici svih njenih naroda i nacionalnih manjina i demokratskom principu građanstva svih njenih građana. Ali, to znači i obrnuto, ona ne može biti konstituisana na isključivosti bilo koje svoje nacionalne zajednice i nacionalne manjine, a još manje nasuprot njima, kao što se pokušavlo posljednjih godina. Nakon ovih izbora, Crnogorci i Srbi i svi drugi građani moraju naučiti lekciju, da se moraju zajedno promijeniti i iskoristiti demokratiju za bolje razumijevanje svojih zajedničkih problema.

Nakon poraza na izborima, na društvenim mrežama pojavila se duhovita poruka: "40 dana od kad nije sa nama DPS. Nećete nam nedostajati!" Prva "generacija demokratije" ide dalje.

(autor je politikolog)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije