Bura u javnosti u vezi s formiranjem novog saziva Savjeta ministara BiH, a posebno usvajanja dokumenta koji će biti poslat u sjedište NATO saveza u Brisel u vezi s nastavkom saradnje BiH s ovom političko-vojnom alijansom, biće intenzivna, trajaće nekoliko dana i, plašim se, poslužiće kao zgodna dimna zavjesa za izbjegavanje nekoliko ključnih pitanja.
Prije svega, postavlja se pitanje vjerodostojnosti političkih partnera koji su konačno formirali novi Savjet ministara. Njihov dogovor, sam po sebi, treba pozdraviti, jer su građani i društvo predugo taoci njihove nesposobnosti da do kraja implementiraju ono što su započeli izborom rukovodstava Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju krajeva, fer je istaći da je upravo PDP mjesecima pozivao ove tri partije da formiraju Savjet ministara. No, prosto je nemoguće prenebregnuti činjenicu da su predstavnici SDA, SNSD-a i HDZ BiH u proteklih nekoliko mjeseci glasno i snažno ponovili više puta toliko međusobno kontradiktorne poruke koje politički i logički jednostavno ne mogu zajedno da funkcionišu u jednom okviru, a da neprestano ne pojačavaju agoniju u kojoj se zemlja nalazi. Na stranu sad što ciljevi sadržani u famoznoj Deklaraciji SDA o ustavnom uređenju BiH, a koje SNSD nekoliko mjeseci najsnažnije kritikuje, zaključci Glavnog odbora SNSD-a, koje opet žestoko napada tu istu deklaraciju SDA, te zahtjevi HDZ BiH o promjeni i Izbornog zakona BiH i, istina malo tiši, njihovi zahtjevi za teritorijalnu prekompoziciju BiH, jednostavno međusobno jedni druge isključuju. Ovdje je osnovni problem što su ove tri partije dovele javnost do političkog i nacionalnog usijanja, dok su mimo očiju te iste javnosti, po sopstvenom priznanju, tih istih sedmica i mjeseci u potaji pregovarale o načinu uspostavljanja koalicije.
Takvo ponašanje jednostavno nije vjerodostojno. Takvim političkim faktorima ne može se vjerovati. Ako oni nemaju problem da varaju jedni druge, to je njihova stvar. No, mislim da svi ostali učesnici u javnom životu, a pogotovo sami građani, moraju iz ovog izvući jasne pouke. Da li je postignut dogovor o zahtjevu HDZ-a o legitimnom predstavljanju Hrvata i promjeni Izbornog zakona BiH? Da li je postignut dogovor o vraćanju nadležnosti na entitete, a koje su odlukama OHR-a bile prenesene na nivo zajedničkih institucija BiH, što je višegodišnji zahtjev SNSD-a? Šta je sa Danom Republike Srpske? Šta je s Visokim sudskim i tužilačkim savjetom, strancima u Ustavnom sudu BiH? Šta je s političkim zahtjevima SDA sadržanim u njihovoj deklaraciji, zakonu o zabrani negiranja genocida, reintegraciji Bosne i Hercegovine, promjenom Ustava BiH, uspostavljanjem bosanskohercegovačkog identiteta? Niti na jedno od ovih pitanja politički predstavnici tri stranke nisu dali odgovor. Ok, neka nisu, no istinski problem će biti ako i nakon uspostavljanja Savjeta ministara nastave da truju javni prostor ovim temama, odnosno ako svojom političkom nesposobnošću i hipokrizijom nastave sa stvaranjem negativnog ambijenta zbog kojeg nam ljudi odlaze napolje, a da objektivno ne dovedu do razrješenja bilo koju od navedenih tema.
Sljedeći momenat je takođe veoma važan. Posljednji put kad su ove tri stranke bile dio zajedničkog političkog projekta građane Republike Srpske i Federacije BiH dočekale su povećane akcize i udar na životni standard građana. Postavlja se legitimno pitanje da li nas sad očekuje povećanje stope PDV-a, a o čemu su stidljivo govorili važni predstavnici SNSD-a i SDA u proteklom periodu. Ovo pitanje je izuzetno važno, jer će imati najdirektnije moguće posljedice po džepove ljudi. Ako je to dio ovog političkog dogovora, onda to ljudima treba jasno i reći. Moram priznati da se ovoga posebno plašim, jer kad god su se predstavnici međunarodne zajednice u BiH snažno založili za sprovođenje reformi, to je značilo uvođenje novih nameta za građane. Moj politički stav, a to je i dio ideološkog opredjeljenja PDP-a, jeste da porezi, takse, akcize i nameti svih vrsta moraju biti najniži mogući, da smo snažno protiv njihovog povećavanja, jer smatramo da je ova država ionako previše skupa, troma i neefikasna, te da oni koji zarađuju novac jedini imaju pravo da odlučuju kako da ga troše.
Sljedeća duboko problematična stvar jeste javno priznanje Zorana Tegeltije da je o svom imenovanju za mandatara za sastav novog saziva Savjeta ministara saznao preko medija, odnosno, kako je rekao, preko portala. Dakle, ne da g. Tegeltija nije zvaničnim putem prvo obaviješten da će biti imenovan za mandatara, ne da nije bio pozvan na sjednicu Predsjedništva BiH na kojoj se raspravljalo o njemu, ne da Narodna skupština Republike Srpske, Vlada Republike Srpske, predsjednica Republike Srpske ili bilo koji drugi organ nije formalno prethodno bio upoznat s tim, nego, kako stvari stoje, niti sami partijski organi SNSD-a nisu o tome bili formalno obaviješteni, niti ih je neko konsultovao oko toga, budući da je g. Tegeltija član Predsjedništva SNSD-a. Prema tome, evidentno je da je ovdje bila riječ o personalnom dogovoru ne više od pet ljudi, uz asistenciju ambasadora stranih zemalja u BiH. Toliko o suverenitetu i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
Kad je riječ o samom odnosu prema NATO savezu, moj lični stav je da je Republika Srpska i dalje u podređenom položaju kad je riječ o ovoj važnoj temi. Jednostavno, ponovo smo sami dozvolili da o pitanju relacija prema NATO savezu Republika Srpska ostaje van pregovaračkog stola, odnosno ponovo su organi Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju Predsjedništvo BiH, donijeli odluku koja se tiče saradnje s NATO-om. Moj principijelan stav jeste da sama Republika Srpska konačno mora da iz pasivne pređe u aktivnu poziciju po ovom pitanju. Republika Srpska, koliko god to teško bilo postići, mora da insistira da bude ravnopravna strana u dijalogu sa NATO-om. Najgora stvar za nas jeste da odnosi s Briselom idu preko Sarajeva. Naš prioritet, stoga, mora biti da Banjaluka postane partner u ovom procesu. Uz sve promjene političkih odnosa u proteklih dvadeset godina postoji jedna konstanta kad je riječ o odnosima prema NATO savezu, a to je da je Republika Srpska skrajnuta u ovom procesu, bilo da zagovara put učlanjenja BiH u NATO, bilo da se protivi tom učlanjenju.
Po mom dubokom uvjerenju, Republika Srpska mora da ima sopstvenu platformu za razgovore s NATO savezom, a ta platforma mora biti nezavisna u odnosu na sarajevsku i neuslovljena moskovskom, beogradskom ili bilo kojom trećom koncepcijom koja nije autonomno nastala u samoj Republici Srpskoj. Plaši me da naš odnos prema NATO savezu trenutno jeste određen ama baš svim faktorima, samo ne našim sopstvenim pozicijama i interesima. Ovako, srpski član Predsjedništva BiH je odluku o programu saradnje s NATO-om donio u Sarajevu, potom je otišao u Beograd po konfirmaciju, a sutradan u Petrograd na objašnjenje. Rekao bih da je najtužnije da je u cijelom tom hodogramu Banjaluka ostala zaobiđena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.